Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 18,9-14
Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Isus je, nikada nije dovoljno naglasiti, stvarni, povijesni Božji izazov svakom čovjeku i vremenu. Isus svakomu od nas stavlja pred oči zrcalo koje poput bezdane prozirne dubine orisava konture onoga što u njegovoj osobi započinje i što se ondje zrcali i odslikava.
Dolazak Božjeg kraljevstva s jedne, a s druge strane neprotumačivo zatvaranje čovjeka, u tvrdoći i hladnoći, toj ispruženoj ruci. Ovdje beskraj čovjekove slobode u odbacivanju, a ondje neshvatljivost Božje ljubavi kojom se (is)pruža prema tome ljubljenom biću. Cijeli je Isusov život jedna velika ispružena ruka koja se svakomu smiluje. Stoga gotovo nevjerojatno zvuči ona osuda na kraju ove prispodobe koja kao da ne dopušta mogućnost popravka ili obraćenja onome farizeju. Ako bismo tu iščitali konačnu osudu ovog farizeja, onda bi to bilo u oprjeci s Isusovim prispodobama o kukolju u pšenici, o mreži punoj dobrih i loših riba, gdje se tek na kraju, na konačnom sudu, provodi razdioba dobra i zla.
Onaj farizej, ‘pravednik’, je uzgorit, nastupa gotovo bahato. Samosvjestan i svjestan da čini i više nego Zakon i propisi od njega traže. Dvokratno u tjednu posti, desetinu daje Hramu, ne pljačka, ne vara, ne čini preljuba. Dokle god on to čini iskreno i pošteno, dotle ga to čini pravednim, istinskim Izraelcem kome su zajamčena sva dobra i obećanja koja daje Pismo. Na to može biti ponosan.
Međutim, u tom svome stavu ne bi smio počinjati temeljnu pogrješku: Uspoređivati se s drugima, iznad drugih se izdizati, štaviše, zahvaljivati što nije kao ostali. Ma koliko jedan carinik bio ogavan, kužan kao suradnik s okupacijskom silom, ipak nikome nije moguće zaviriti u tuđe srce. Toga bi morao biti svjestan ovaj farizej. Jedino Bog poznaje čovjekovo srce, on istražuje bubrege i srca, i stoga mu nije dopušteno mrziti ili prezirati ijednog sunarodnjaka (Pnz 32,35).
Podliježe napasti kojoj je podlegao u Edenu Adam koji želi biti poput Boga i razlikovati dobro i zlo. Farizej sebi, štaviše, prisvaja pravo da prosuđuje ne samo što je dobro i zlo, nego tko je dobar, a tko zao čovjek. Uzurpira znanje koje je jedino Bogu pridržano. Izdiže se iznad svog brata. Gradi bogohulnu Babilonsku kulu od svojih dobrih djela kojima želi dosegnuti sama nebesa; svojim kajinovskim stavom ubija Abela pored sebe. Time si je zakrčio put, zatvorio srce, time sama njegova molitva postaje bogohulna. On moleći u Hramu griješi. Molitva mu postaje grijehom. „I ne uvedi nas u napast osuđivati druge…“
Onaj čovjekov iskonski stav, kakav je imao Adam prije pada, odčitava se u stavu onog carinika, grješnika. On jest grješan, ali je otvoren, neposredan, pristupa Bogu kao ocu, njega resi sinovski stav. Nije sposoban za duge molitve, izriče ih nasumce, strjelovito, nepovezano. Svjestan je ponora grijeha i bezakonja koji ga dijele od Boga.
Isus, držeći nam zrcalo pred očima, izvrće odnose naglavačke, okreće pilu naopako. Onaj tobožnji pravednik moleći postaje grješnikom i odbačenikom, a grješnik svojim jecajima postaje opravdan. Isus želi da uvidimo nemogućnost farizejeva stajališta koji ostaje zatvoren Božjoj ponudi. Božji je stav jasan i iz drugih Isusovih prispodoba.
Prisjetimo se napose onih o izgubljenoj ovci, drahmi, dvojici sinova, dvojici izgubljene braće pa i izgubljenom ocu koji je ostao bez djece. Postoji nutarnja povezanost ove slike carinika s onom izgubljenog sina: obojica čeznu za ljubavlju očinskog doma, zbrinutošću. Grijeh ih ne može usrećiti, i jedino za što su sposobni, jest udarati se u prsa i moliti za oproštenje.
Ova dva lika u Isusovoj prispodobi kontrastiraju dva stava, oni su živopisna ilustracija razlike između religije i vjere, skupa vjerskih istina i životnog predanja. Obadvojica dolaze u isti Hram, mole se istomu Bogu, ali je razlika u njihovu stavu kao između neba i zemlje. Farizej pjeva himan i hvalospjev svojim vrlinama, Bog mu gotovo i ne treba u njegovu životu, samodostatan je (svećenici će to iskusiti često u ispovjedaonici, gdje pokajnik pjeva hvalopoje sebi, kako nije činio ovo ili ono, kako su drugi krivi za njegovu nesreću i kako sve što trpi ima svoj korijen u drugima i sl.).
A carinik nije samosažalan. On samo izriče kako bez Boga ne može te kako od njega očekuje sve. On se suočava s jednim, s Istinom, s Bogom. Suočava istinu o sebi koju nosi u sebi, koje je posve svjestan, te očajnički vapaj potrebe za Bogom. Bog mu treba, Bog je istina njegova života. Promjena je nužna i on mora rasti prema slici koju nosi u sebi.
Raspra oko Isusa i s Isusom postaje danomice sve snažnija. Otvoreno, neuvijeno nagoviješta se njegov svršetak. Ni u jednom trenutku svog djelovanja nije isključivao nikoga iz svog dosega, od ponuđenog spasenja. Nikoga nije osudio. Svoje protivnike nikad ne smatra neprijateljima koje treba uništiti, poniziti, izdvojiti kako bi mogao promicati samo svoje ciljeve. Odnos jest napet i protivnici nisu izdržali. Isusove su riječi jedno neprestano snubljenje i pokušaj preobrazbe čovjeka. Ovaj grješni carinik je upravo to iskusio u svojoj molitvi. Nutarnje ozdravljenje i praštanje.
Kad god imamo pred sobom Isusove riječi, jedno nam mora biti jasno: Njegova riječ govori o njemu i za njega. Govori za njega jer, imajmo trajno u svijesti, više nego itko drugi kroz svoju riječ poprima Isus svoj lik. Riječ ga, tako reći, oblikuje, formira. Kroz riječ biva vidljiv on i njegova nedokučiva veličina. Njegova riječ svjedoči i o njemu budući da on svakom svojom žilicom, svakom riječju stoji posvema u službi Boga koga naviješta.
Kroz njegov govorni zahvat riječi postaju prozračne makar bile naizgled prozaične, svakodnevne, u odnosu na predmet o kome zbore. Uzima Isus za motiv svog govora posve svagdanje stvari i odnose da bi onda metaforički sve podigao na jednu veću razinu, s jednim jedinim ciljem: Postojeće stanje podignuti iz uhodanih ležajeva i šarka te ih prenijeti u viši poredak stvari.
To mu uspijeva jer, prema Kierkegaardovim riječima, u svakoj njegovoj riječi dolazi sam Bog do riječi. Tako njegova riječ nije puka utopija, zemlja nestvarnih i neostvarivih nedohoda, već zemlja ljudi od krvi i mesa, koji su ovdje i sada pozvani ozbiljivati Božje kraljevstvo. To je realna utopija njegovih prispodoba u kojima se svatko može pronaći i ogledati kao u zrcalu.
Isusova nakana jest jedino ova: Učiniti slušatelja dionikom svoje vlastite vizije o ustroju Božjeg kraljevstva. Ta je riječ do te mjere izazovna i korjenita da je svaki slušatelj pozvan uključiti se aktivno sa svoje strane u njezinu egzegezu, tumač. Jer one su konkretni izazov glede vlastita svjetonazora, zauzimanje stajališta spram Boga, njegova zakona, svijeta, ljudi. Zauzeti stajalište i odlučiti se. To je izazov svake Isusove prispodobe.
U konačnici su one veliki poziv promatrati svijet, ljude i Boga Isusovim, odnosno Božjim milosrdnim i samilosnim očima. Ako se tako dogodi u našem životu, tada nam neće biti teško povući prave posljetke i zaključke i iz današnjih čitanja, napose evanđeoskog odsječka o farizeju i cariniku.
