Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25, 31-46
Reče Isus svojim učenicima:
»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«
Danas na svetkovinu Krista Kralja trebali bismo skrenuti pozornost na samo dvije riječi iz Isusova govora odnosno konačnoga suda svijetu: „Dođite k meni!“ i „Odlazite od mene!“ – Sve drugo uokvireno je u te dvije riječi, ta dva glagola, koji označavaju kretanje, gibanje. Tekst koji slušamo sadrži nešto od konačne odluke i konačne sudbine koju ne možemo izbjeći. Kaže se: „Tada će kralj reći onima s desne strane..!, a tako isti i onima s lijeve strane! „Dođite!“ i „Odlazite!“
Na sve se strane govori o pravima i dostojanstvu čovjeka, čovjekove osobe. Kuša se to utemeljiti misaono, filozofski. U današnjem čitanju na Krista Kralja Isus nudi pravu mjeru i razlog za veličinu čovjeka koja ne proizlazi iz svjetonazora ili filozofske teorije. Kaže da je on sam osobno u svakoj osobi koju sretnemo, u svakome tko treba našu pomoć. Ljudsko dostojanstvo je sam Bog, možemo ga proširiti i dalje: u svakome tko treba naše razumijevanje, naše suosjećanje, našu blizinu.
Dostojanstvo se ne može odvojiti od konkretnog ponašanja, samo je polovično ako ga ograničimo na materijalnu, organiziranu pomoć. Još je važnije uzajamno uvažavanje, atmosfera povjerenja i susret u razini očiju. Misli se na to da se približimo drugima u dubini srca. To se događa kada nas ponese njegova sudbina, njegova patnja i njegova nada, njegova jedinstvenost i veličina. To je događaj koji vas prodrma i razbudi. Postaju propusni zidovi koji se ocrtavaju oko svakog na temelju njegove životne priče, podrijetla, osobina, profesije, položaja, službe i dostojanstva, vjere i svjetonazora.
U Isusovim riječima nalazimo odgovor na pitanje što je ljudsko dostojanstvo i što je njegova nepovrjedivost. Možemo reći: To je slika Božja koju svaki čovjek nosi u sebi, a koja se ne može dovidjeti nikakvim filozofskim nizom dokaza, ma koliko pametni bili, niti može biti rezultat rasprava bio kojega svjetskog foruma, pa i onoga UN, ali se može doživjeti u dubini duša u susretu od osobe do osobe. Svatko tko jednom uroni u takav događaj zna više što je u konačnici stvarno i istinito, što je dragocjeno, što je nepobitno, što ima najviši rang, o čemu se više ne može raspravljati. A to je čovjek, osoba, koja stoji pred nama.
Čemu i zašto govoriti danas o kralju i kraljevstvu? Nije li to najobičniji anakronizam u vremenu demokratizacije i demokracije, kad je svatko odgovoran i suodgovoran, kad nema viših ni nižih, kad smo svi izjednačeni, i kad je svatko tko je iole odrastao može, odnosno p(r)ozvan suodlučivati o tome tko će njime vladati. Ali upravo u tome i jest naglasak cijele priče o kralju i kraljevstvima: Komu povjeriti vlast i moć, kome dati povjerenje i srce, komu dati da nad nama gospodari i vlada?
I kad se govori o “Kristu kao kralju”, to je samo blijedi pokušaj izraziti apsolutnu prednost Isusa Krista u svemiru. Sve je po njemu, za njega, u njemu. Po njemu sve opstoji, izriče Poslanica Kološanima (1, 15). On je snaga koja djeluje u svemu, on je srce i središte stvorene zbilje, sve ima u njemu svoje jedinstvo i smisao. To bi se moglo donekle izraziti opisanim izričajem “kralja, kraljevstva i kraljevanja”. U Isusu, utjelovljenoj vječnoj Riječi, uzbiljuje se smisao i cilj svijeta i povijesti.
Istinitost Isusove osobe i ovlast da kraljuje nad ljudima svojim čovještvom počiva u tome, da Isus nikada ne podvrgava niti zarobljuje, već podiže i oslobađa sve i svakoga, Isus ne ponižava nego uzvisuje, vraća čovjeku njegovo dostojanstvo, uči ga hoditi uspravno, dostojanstveno kroz život, kao dijete Božje, s kraljevskim dostojanstvom u sebi (“vi ste kraljevstvo svećenika, vi ste kraljevi”, veli se već u Knjizi Izlaska, a ponavlja Petar u svojoj Prvoj poslanici i Knjiga Otkrivenja).
Isus poznaje glad i žeđ zemaljskih vlastodržaca za vlašću, moću, gospodarenjem nad drugima. O tome govori Isus svojima koji su i na Posljednjoj večeri sa svojim Učiteljem u prijeporu oko toga tko je među njima prvi i najvažniji (usp. Lk 22,24 sl.). Isusov način “gospodarenja” počiva upravo u tome da se svatko do kraja osjeti potvrđen u svojemu ljudskom dostojanstvu, a svatko tko je od Istine, za Istinu, Slobodu, sluša njegov glas (usp. Iv 18,37sl.).
Sve što je Isus htio jest kraljevstvo mira, ljubavi, koje dolazi iznutra. Isus vjeruje u ono kraljevstvo koje računa s čovjekovim čovještvom, a ne u ono koje je utemeljeno na nasilju, sili, odmazdi ili pak kostima pregaženih i pobijenih. I to nam daje oporučno u amanet i to je jedino rješenje za cijeli svijet, za mir u svijetu, mir koji svijet ne može dati, nego samo on (usp. Iv 14,27).
Pitamo se, gdje je zemljovid toga Isusova kraljevstva, utemeljena na njegovoj riječi i osobi? Odgovor daje on sam u prispodobi o konačnom svrstavanju svih prema mjerilu činjenja i nečinjenja jednomu od najmanjih i najbližih, s kojima živimo, a u bitnome je riječ o grijesima koje u uvodnom dijelu euharistijske službe označujemo kao “grijehe propustom”.
Ako već ti grijesi propusta zavrjeđuju onakvu “sankciju”, kako će tek biti s drugim grijesima, iznevjerimo li se Isusovoj želji, molbi, nalogu!? Zamijetit ćemo to kraljevstvo u djelovanju onih koji svojim karitativnim djelovanjem ižaruju i svijetle svijetu poput svjetionika u noći. Pronaći ćemo tu jednu Majku Tereziju i njezine Misionarke ljubavi, gdje sav studij, molitva, meditacija, prerasta u život, djelovanje, i gdje se u svakome čovjeku i patničkom licu čovječanstva vidi izobličeni lik patničkog Bogočovjeka, a u tim ispaćenim tjelesima njegovo razapeto tijelo.
Vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina ili rukotvorina, ideja i načela, nego je ona živi odnos prema Bogu, pri čemu je Isus konkretni put do Boga. Ta vjera živi samo u življenu životu, kao što se i u ljubljenju očituje ljubav. Ne treba nam nikakav drugi zemljovid za Isusovo kraljevstvo.
Što je veće od čovjekova srca u kome se nastanio Bog! I gdje Bog kraljuje! A u Isusu se upravo očituje taj Bog kao kralj čovjekova srca kojemu čovjek može povjeriti sve svoje i podložiti mu se, znajući da služiti ovomu kralju znači zbiljski kraljevati, osjećati se kao povlašteni princ ili kralj. Svjesni da je Kristovo kraljevstvo uvijek u srcima ljudi, i da on kao kralj vlada suvereno samo s križa. Time se do kraja dokazao i pokazao u svemu vjerodostojnim. Osobom kojoj se može povjeriti vlastito srce, život, budućnost.
KRALJ PREMA MJERI SRCA
Što više čovjek ponire u Isusov život, što više kuša shvatiti njegovo djelo i riječi, proniknuti u njegov način života, to se većma očituje kao neminovnost i neizbježnost činjenica koja je u biti paradoks. Naime, trenutak njegove objave, njegova gospodstva u punini, u pravom smislu riječi, trenutak kad se njegova osoba i veličina pokazuje i očituje u svim svojim dometima, trenutak kad sudbina svijeta počiva u njegovim rukama jest trenutak kad je lišen svekolike vlastite moći i kad je izručen moćima ovog svijeta, izraslinama zla, noći Getsemanija, ostavljenosti Golgote i očajničkog krika, smrtnoga hropca.
Izručen ljudskim rukama, predan u tajanstvenost Očeve volje, vraća u trenutku smrti i križa smisao ljudskoj povijesti i oslobađa Božje lice. Sigurnost s kojom je nastupao za života nije ga napuštala ni u smrti, a riječ “Žedan sam” do danas odzvanja kao vapaj iz svih koji su na našem životnom putu potrebni bilo kakve ljudske pomoći ili naše solidarnosti.
Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu te znamen te ljubavi.
Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.
Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“Zašto me progoniš?”: Dj 9,4).
Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi kad je dao urezati na svoj nadgrobni obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš činiti biti tomu bijedniku i od kakve koristi.”
Nije riječ u Isusovu govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek, niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.
U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo” (1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju: “Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – (Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.
U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih porazan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakoga čovjeka u Isusovu Duhu.
Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samomu sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.
Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo p(r)oučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak neće propasti i nestati ono što je čovjek kroz život činio i učinio. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.
Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me onda vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako odčitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode i potoke. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).
Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenostima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpis Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta duhovno, moralno i politički propala i urušena. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.
Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.
Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij dok slušamo Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.
KRIST KRALJ
ISUSOVA I PILATOVA LOGIKA
JOŠ JEDNOM: ISUS PRED PILATOM
Kroz 63 nedjelje i svetkovine tijekom crkvene godine Crkva nam nudi sliku i osobu Isusa Krista. U najrazličnijim izdanjima. Jedan veoma široki spektar slika i predodžaba o toj jedinstvenoj osobi na ovome planetu. Na ovu zadnju nedjelju u godini nudi nam trnjem okrunjenu glavu svog Učitelja i Gospodina. Glavu prepunu rana, modrica, trnja. Krist pred Pilatom. Posljednji razgovor koji Isus vodi s jednim čovjekom u zemaljskom obličju. I nije to slučajno da ga vodi s predstavnikom sile, onodobno najsilnije vlasti i moći ove zemlje. S predstavnikom okupacijske armije, zakletog neprijatelja njegova naroda.
Suočena su dva pola. Posvemašnja polarizacija mišljenja i djelovanja. Dva pola među kojima se odvija razgovor, u biti nespojiv, gdje nema nikakva razumijevanja ni dodirne točke. Jer polazišta su posve različna, dvije oprječne pozicije. Nije posrijedi riječ o tričarijama koje prate naš život, nego je riječ o svemu: biti ili ne biti, za svijet i čovjeka. I posljednji put se Isus pred predstavnikom rimske sile legitimira glede svog poslanja i svoje uloge u svijetu: “Zato sam ja i došao na ovaj svijet, da svjedočim za istinu”. Dati, pružiti svjedočanstvo o istini i za istinu koja se u njemu utjelovljuje.
Pilat, umorni i dokoni ratnik, kome nije do velikih filozofskih umovanja, pita onako ležerno, s mjerom skepse: “A što je to istina?” Istina je konkretna – tako je rekao Lenjin. Nije ona blijedi papir, beskrvna tinta, apstraktna misao. Istina je dohvatljiva, ona je događaj. Ona je u Isusu konkretna osoba. Kad se istina događa, tada ona ima ulogu izazova, i čovjek joj se mora suprotstaviti, odnosno s njome se suočiti.
Pilat se uopće ne kuša suočiti s tom istinom. On je kao vlastodržac dovoljno samouvjeren u svoj stav, u ispravnost svoje i rimske politike te pravosuđa, ta nisu tek tako naprečac osvojili svijet, te stavlja pod upitnik Isusovu istinu. Koja bi to bila tvoja istina, Isuse? – kao da želi reći ovaj rimski namjesnik. Nije li ti jasno da si predan u moje ruke. Da od tebe već sutra ništa nema. Da je s tobom gotovo i da si doskora mrtvac. Mrtav pokopan – s time je i s tobom pokopana i tvoja tobožnja istina.
Sve se odvija po uhodanom scenariju. Car ostaje car, namjesnik namjesnikom. Ništa se ne mijenja. To je moja istina. I ta istina caruje danas u svijetu.
A što to čujem od tebe, Isuse? – kao da ga Pilat pita. Blaženima nazivlješ, kako čujem, siromahe. One praznih ruku. Zar ti nešto znače prazne ruke, sirotinjske? Želiš li to uvjeriti ljude da ne smatraju svoje blago vrijednošću, da ono što baštine ništa ne vrijedi i sl.? Ili da im ne vrijedi ono što zarade kroz svoj mukotrpni život? Smijurije. Kažu da više polažeš na biti nego na imati. I to da je tvoja istina. Pravo bih ti rekao: to su puste tlapnje i sanjarije. Otvori već jednom oči i pogledaj stvarnost oko sebe. Nema veće nesreće nego biti siromah. Imaš li nešto, nešto i vrijediš. Moć i novac – tko se tomu može oduprijeti? Moć i novac – s time se može sve kupiti i potkupiti, i to ti je, čovječe, jedino bogatstvo koje ostaje i koje nešto vrijedi. Sve su drugo mjehurići od sapunice, bezazlene djetinje igrarije. To je moja istina.
I veliš još kako treba više cijeniti srce nego vanjštinu. Čujem da ti je vrjednija onaj zadnji novčić udovice od bogatih novčarki i prinosa bogataša. To je tvoja istina. A ja ti velim: broji se samo ono što se može zbrajati. Sve su drugo bajke za uspavljivanje najmanjih. To je moja istina. K tome još nazivaš ožalošćene blaženima. One koji trpe s drugima, koji na svoje grbače tovare tuđe terete, uz već postojeće vlastite koje moraju ionako teškom mukom vući. Velim ti: život je prekratak, a da bi ga čovjek mogao provoditi u žalosti. Dosta više rada u korist vlastite štete. Svatko je najprije sebi najbliži. Dopušteno je sve što se čovjeku sviđa.
I veliš još da je blaženije davanje od primanja. Ja ti kažem: Tko ne prigrabi ono što može, taj je obični luđak i slijepac. Ili možda vjeruješ kako stvarnost nastaje davanjem? To bi bilo nečuveno novo. To bi ti morao pokušati zavesti među ljude. Ali sad je prekasno, ne preostaje ti još mnogo vremena. Nazivaš blaženima i mirotvorce. One koji ne uzvraćaju na udarac udarcem kako bi problem riješili. Čujem da si još jučer rekao jednome od svojih tobožnjih prijatelja kako treba djenuti mač u korice, jer da tko mačem bije, od njega i gine. To je tvoja istina.
Obazri se oko sebe. Sve se prsi i koči od oružja. I kako vidiš, ono je vrlo djelatno. Kažem ti: ne uklanjati mač, nego ga izvući prije protivnika, tako da te se on prestraši niti predusretne. Ti to učini s njime. Strpljenje je slabost, popustljivac je kukavica, i samo se kukavelj na druge obazire. To je moja istina.
Čujem da si u nekoj slici govorio o neplodnoj smokvi koja tri godine ne donosi nikakva roda. Te kako si rekao da se ne siječe, nego da se oko nje ponovno okopa, nagnoji, obreže i sačeka na možebitni rod, što u tvom slučaju nikad nije sigurno. Ali, gdje su tvoji plodovi? Pokaži što si učinio? Posijeci, i u vatru s time. K tome još nazivaš blaženima milosrdne, one koji se smiluju poput Samaritanca o kome si govorio. Kažem ti, to su samo priče za malu djecu, uspavanke. Još veliš, radije podnijeti nepravdu, nego je nanositi. Oko za oko, zub za zub, to naš tarifni sustav! Osveta se svih snažno doima, a k tome nasilje djeluje zastrašujuće. Milosrdnik je glupan, dobričina je slabić. To je moja istina.
Kažeš, treba praštati. Uvijek iznova. Sedam puta sedamdeset, što bi iznosilo 490 puta. Nemoguće izbrojiti, a nekmoli izdržati. I ne biti zlopamtilo, tako veliš. A ja ti velim: ne 490 puta, nego je previše i jedanput. Samo će tako ljudi spoznati tko si, kakva si junačina, te ćete izbjegavati i čuvat će te se.
Čujem kako si govorio da, ako se tvoj brat ogriješi o tebe, da odeš i porazgovaraš s njime. Moraš li ti to baš sve naglavačke izvrnuti? Ako se netko mora pokrenuti, onda barem onaj tko se ogriješio o tebe, a ne uvrijeđenik. Onomu bi to ionako odgovaralo. Taj ni onako ne bi razumio svijet oko sebe, nego bi situaciju iskoristio samo za sebe i postao još drskiji. Ne, dragoviću moj, ljude se mora prisiliti ne samo na njihovu sreću, nego i na njihov poraz. Što to ti tražiš od čovjeka?
Možda neke budale i pođu za tobom. A jesi li samo zbog tih došao na svijet? A drugi, milijuni drugih, slabića? Za sve mora biti nešto malo, svi su nam dragi. Mi smo realisti i orijentiramo se prema vitalnim interesima. U malome pokazujemo razumijevanje, u velikim stvarima ih znamo opržiti po prstima. To se duboko urezuje u pamet i pamćenje. Ne opterećujemo ljude slobodom ili savješću, nego nam ih oni stavljaju pred noge. K tome ih još dovodimo u stanje da nam za to plješću.
Ti bi, čujem, htio da ljudi ljube bez prisile, slobodna srca? I da je to za tebe najveća stvar na svijetu. Reći ću ti nešto: Ljubav je najveća glasina i obmana na svijetu. To je moja istina. Mnogi su tu stajali i prošli tim mjestom na kojem stojiš, ali ne vidjeh još ‘ptičice’ poput tebe. I svega sam se naslušao i nagledao. Ali to što ti tvrdiš, nisam još ni od koga čuo: kako je slabost snažna, da čovjek upravo onoliko posjeduje koliko razda, te da se čovjek ne ostvaruje time što se uporno bavi sa sobom, nego time što živi u samozaboravu. Još nisam vidio većeg protuslovlja od tebe. Ili je istina ono što ti kažeš – u tom sam slučaju ja samo jedna velika samozabluda – ili je istina ono što ja zborim: onda to znači tvoj kraj. A ja moram već jednom s tobom izići na kraj. Upravo sada.
Pilat je u tome trenutku izrekao svoj sud i presudu. Ali nije izišao na kraj s Isusom Kristom. Kao ni mi, kao što ne će izići na kraj cijeli svijet dokle bude svijeta. Jednako ni mi u svome međuprostoru. Negdje u logici između Pilata i Isusa. Ne znamo na koju bismo se stranu priklonili. Srcem, pameću, životom. Navodno pripadamo Kristu, ali smo podložni kušnjama o kojima govori Pilat. S jedne strane, fascinirani Kristom, a s druge strane u jasnome odmaku od njega. On nas privlači kao nitko, a ujedno smo i zakočeni, jer nam nije moguće odlijepiti se od sebe. Vječno u pitanju, poput Pilata, dok na kraju ne spoznamo da smo zapravo svi mi veliki upitnici i upitanici.
Pred Pilatom Isus sebe opisuje kao kralja koji se zalaže za istinu, za veličinu i ljepotu koja je svojstvena svakomu čovjeku, za procvat i rast, za sreću svih. To je točka oko koje se sve vrti, u nama osobno, u našim međusobnim vezama i odnosima. To je mjesto gdje je svatko od nas potpuno svoj, gdje nam ništa nije nametnuto, gdje nas nikakve moći ne sputavaju. To je ujedno središte i ozračje u kojem se približavamo jedni drugima, iskazujemo jedni drugima ljubav i milosrđe, u kojemu potlačeni odahnu, a obeshrabreni dobivaju nadu.
Ime Krist Kralj govori nešto konačno jer ne može biti ništa veće od časti Božje i dostojanstva čovjeka, ili drugim riječima: jer dostojanstvo čovjeka je čast Boga čiju sliku nosimo u sebi, što je izrekao već sveti Irenej Lionski.
Postaje razumljivo da se svaki čin mjeri time kako se odnosimo prema toj veličini, zatvaramo li se od nje i udaljavamo ili se otvaramo i dopuštamo da nas privuče, čujemo li poziv “Dođite k meni!”.
