Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 2, 13-15.19-23
Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.
Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.
Nezamislivo, nepojmljivo, ali istinito: Tisućljeća očekivala, bezbrojni najavljivali, sam Bog obećavao, u vremenu su se ozbiljila nadanja čovječanstva. Pojavio se Mesija. Ali, što je uslijedilo. Namjesto mira nemir, namjesto naravnog odrastanja bijeg u tuđinu, namjesto prekivanja oružja u plugove i srpove izranjaju paklene sile nasilja i mržnje da u zametku, korijenu unište Božji plan s čovjekom.
Najbolji tumač onoga prvog Božića jest upravo ovo naše vrijeme. Božić bi danas trebalo slaviti uz ovo evanđelje, čitajući ga u cijelosti, i s onim prizorom betlehemske dječice. Kolika samo odudaranje od idilične božićne noći i navještaja mira ljudima dobre volje. Ima li uopće takvih? Dobre volje? Nije li sve u rukama kojekakvih mešetara, hladna srca, mutna pogleda, brza jezika, praznih riječi. Ljudi kojima su novac i sila jedina božanstva.
Zloguke riječi iz Jeremije o kuknjavi i leleku u Rami su poput one tube u Mozartovu Rekvijemu koja najavljuje konačni sud. Među riječi nadanja, ohrabrenja, ispunjenja ubacuju se te sudbonosne. Jeremija proživljava Golgotu svog naroda, deportacije u Babilon, progonstvo cijelog naroda. To je progonstvo neizbježno i gotovo nužno da bi se ondje otvorile oči za istinsku veličinu Boga Izraelova i da se nikako i ni pod koju cijenu ne isplati trčati za drugim bogovima. Ondje su uvidjeli što je to svijet koji služi, odnosno koji robuje lažnim bogovima, s kojima su i sami potajice ili javno očijukali dok su bili u Jeruzalemu.
To je, vjerujem, također jedna velika lekcija i našim danima, milijunima naših prognanika. Ponovno se naučiti pouzdavati u jednog Boga, Boga naših otaca. Stravični su najsvježiji prizori iz naših hrvatskih krajeva. Prizori iz naših hrvatskih i herceg-bosanskih krajeva su najbolja ilustracija gornjim tekstovima. Ili danas u hladnoj Ukrajini. Dobra povijesna pouka, unatoč tome što svako srce puca i plače pred onim prizorima. Koliko naših Rahela oplakuje svoje muževe, djecu, sinove i kćeri? Što bi s tolikim obiteljima? To je tematika današnjeg blagdana, Svete obitelji, – Isusa, Marije i Josipa. Prognanika, izbjeglica, pred krvničkom kamom.
Na sve se strane rabi riječ ‘egzodus’. Izvorno je to izlazak Izraelaca iz Egipta, kuće robovanja. Danas je to put u nepoznato, s vlastitog ognjišta i svoje kuće, u tuđinu. Isus u svojoj osobi utjelovljuje obje dimenzije izlaska. I bijeg u nepoznato, tuđinu i emigraciju, da bi se, kad nestane opasnost, ponovno vratio u svoj kraj. U svojoj osobi zgušnjava cjelokupnu povijesnu sudbinu svog naroda. Minut će i nestat s lica zemlje svi silnici, zvali se oni Herodi, egipatski faraoni, babilonski osvajači. Svanut će dan slobode i jutro blagostanja. I ta se povijest Izraela, zgusnuta i ponovljena u Isusovoj osobi, obnavlja ponovno danas na hrvatskom i muslimanskom narodu.
Za velikog teologa Karla Bartha veli se da je rekao kako suvremeni kršćanin treba svaki dan imati kao obveznu lektiru dvoje u rukama: Bibliju i dnevni tisak. Biblija nam veli kakav je svijet i što je on u sebi, a novine nam vele kako i što taj svijet svakodnevno živi i doživljava. Biblijom se nadahnjivati i odčitavati u svojoj sadašnjosti događaje u svjetlu Božje riječi. Pretakati biblijske riječi i događaje u vlastito vrijeme i pronalaziti crvenu nit spasenja koje Bog izvodi u svako doba.
Što je čovjek više otvara i čita, sve više spoznaje kako je upravo Biblija onaj ljudski humus, ona mješavina radosti i nadanja, uspona i padova, poraza i uskrsnuća čovjeka iz njegovih strahova i tugovanja. Čovjek u pobuni, revoltu (A. Camus) protiv svog Tvorca ali i u svojim zvjezdanim trenucima te Bog, nazočan, opipljiv, milosrdan i koji prašta te podaruje nadu. Bog dolazi čovjeku, a čovjek, ili Boga traži il’ od njega bježi. Božanska ljubav i sloboda s druge strane. To je smjerokaz svjetske povijesti kakvu pronalazimo u tome spisu.
Svaki put kad Bog nastupa s riječju “Ja” slijedi glagol, radnja, akcija, osoba u akciji. Dolazi pred čovjeka s ponudom i zahtjevima, poput trenera koji sprema svoju momčad za olimpijske igre ili nogometnu utakmicu. Ne želi promatrače na tribinama, već borce u areni. Svatko zauzima svoje jasno mjesto u toj drami. S druge strane, otvorimo li novine, uključimo li vijesti na radiju ili televiziji, promatramo li svijet očima dana, otkrit ćemo na svakom koraku prevlast Heroda, vidjet ćemo savršeno proračunati svijet. Treba nam pak vremena da spoznamo koliko zla, mržnje, sadizma, tiranije, nasilja vlada svijetom, i da je cijeli ovaj ustroj na tome utemeljen. Vidjeli smo kako Herod zlorabi svoju ‘crkvu’ za svoje ciljeve.
Ondašnji mu tumači dadoše točne podatke glede Mesije. Ali, namjesto poklona sprema mu nož! Kao i u nekim našim susjednim crkvama. Herod, davnašnji ali i današnji, osjeća se ugrožen i zato gubi kontrolu. Mobilizira svu propagandu za svoje ciljeve. Hitler Nijemce, Husein Arape za ‘sveti rat’, Milošević za ugroženo srpstvo i srpske grobove, srpski ili danas ruski „svet“ ma gdje bili. Svjedoci smo neprestano kako upravo moć i sila kvare ljudske osjećaje, osjećaje, zdravi razbor, sposobnost rasuđivanja i mišljenja.
Da bi čovjek spasio život, poštenje, čast, moral, mora ići u ‘egzil’, progonstvo. Želi li čovjek spasiti božansko dijete u svome srcu, ostati uspravan pred sudom povijesti i vlastite savjesti, mora bježati pred Herodom, u tuđinu, progonstvo. Prisjetimo se koliki su umovi i duhovi za proteklih osam desetljeća prisilno išli u osamu, bilo emigraciju u inozemstvo, ili nutarnju emigraciju, vlastite kuće, anonimnosti. Radije su birali šutnju, zatvor, tuđinu, nego da bi prodali svoje dostojanstvo, um ili sposobnosti nekom tamo tiraninu. Čekali su i dočekali dan slobode, uspravna pogleda, čista obraza.
Tu su stasavale prave veličine kojima se danas divimo i koji su svojom žrtvom doveli na pozornicu svijeta novu nadu u sretniju budućnost. Ti i takvi su ono toliko potrebno pogonsko gorivo koje će moći pokrenuti svijet naprijed, Bogu u susret. S čime smo suočeni u suvremenoj duhovnoj situaciji? Posvuda susrećemo samo ravnodušnost, apatiju, zamor, hladnoću, prezasićenost. Kao da je povijest ispunila svoj tijek te nam svima predstoji samo vrijeme katastrofe.
Trijumf banalnosti, gubitak smisla za Sveto. Nitko se ne uznemiruje što je Bog otjeran u egzil, što je izgubio pravo na ‘domovnicu’ u vlastitoj zemlji, kod vlastitog stvorenja. Gdje naime Bog umre i gdje je on mrtav, pustinja se širi geometrijskom progresijom. Kao ona stvarna u Sahel-zoni. Možda smo upravo morali proći tu pustinju, to egipatsko ropstvo, taj suvremeni egzil, da bismo, prema riječima Berdjajeva iskusili kako je ‘ateizam samo pretposljednja stepenica na putu do Boga’.
Ni Josip nije znao što ga čeka u progonstvu, u tuđini. Strani ljudi, tuđi jezik, nepoznata okolina, na sve strane neizvjesnost pod tuđim nebom. Ali, vjerovao je i povjeravao se svome anđelu koji ga nikad nije izdao, koji je uvijek u pravom trenutku rekao smjerodavnu riječ. Koliki su i naši suvremenici iskusili upravo to! Povjeravali su se svome ‘anđelu’, vodiču, Providnosti, onome tko je obećao da će biti uz svoje uvijek, bilo doma ili u tuđini, na slobodi ili u tamnici. Treba samo odvažnost zaputiti se za tom zvijezdom.
Povratak je moguć samo kad Herod i „Herodi“ umru i nestanu s pozornice. Međutim, vidimo kako jedni umiru, a drugi se rađaju. Vječno suparništvo Abela i Kajina, Krista i Heroda, nenaoružanog sveca i do zubi naoružanog heroja rata. Na svakom je pojedinom odlučiti se na koju će stranu stati i komu će služiti. Nemoguće je pristajati uz dva gospodara, reći će kasnije Isus. Već danas nam se odlučiti za one vrijednosti koje mogu preporoditi naše obitelji kao klijališta nade i novog života. To nam je zadatak trenutka.
