Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1,43-51
Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: »Pođi za mnom!« Filip je bio iz Betsaide, iz grada Andrijina i Petrova.
Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« Reče mu Natanael: »Iz Nazareta da može biti što dobro?« Kaže mu Filip: »Dođi i vidi.«
Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«
Zanimljiva je dinamika poziva učenika u Ivanovu Evanđelju. Nakon prvoga susreta Andrija nalazi svoga brata Šimuna i dovodi ga k Isusu.
Potom Isus osobno susreće Filipa iz Betsaide, rodnoga mjesta Andrije i Petra. Isus ga jednostavno oslovljava i čovjek slijedi Isusa. Nakon toga isti Filip prenosi poruku svome prijatelju Natanaelu – vjerojatno Bartolomeju. Nalazi ga kao što je Andrija pronašao Petra, Isus Filipa. Postoji stanovita zakonitost: Onaj koga je Isus pronašao postaje tražitelj, on traži novoga učenika. Pozvani postaje pozivatelj. I tako se Radosna vijest širi. Od onda, pa i do dana današnjega. Samo osvjedočeni svjedoci mogu pozivati, biti navjestitelji.
Filip ne veli izričito, kao Andrija Šimunu, da su pronašli Mesiju, nego s okolišanjem, budući da se Natanael razumije u Pisma: “Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije i Proroci – Isusa, sina Josipova iz Nazareta”. To izaziva kod Natanela negativnu reakciju. Vjerojatno je Nazaret, u kome je Isus proveo tridesetak godina, slovio na zlu glasu ili nije bio jednostavno na dobru glasu u to doba. Pa nisu li Nazarećani htjeli prvi Isusa strmoglaviti, ubiti (usp. Lk 4,29)?
Na to se Filip ne upušta ni u kakvu teološku raspru, nego jednostavno svjedoči i veli: “Dođi i vidi!” To mu je jedini dokaz. Upravo kao što je rekao Isus Andriji i Ivanu: “Dođite i vidjet ćete!” To je punomoć jednoga učenika koji izgovara iste riječi kao i Isus. Natanael nije od onih koji su lakovjerni. On računa sa svjetlom, s riječju odozgor, da mu se otvore oči za novo svjetlo.
Ponovno imamo izričaj: “Isus ga vidje!” Isusov pogled i onda riječ koja pogled prati bili su dovoljni da razoružaju Natanaela. To je milosni trenutak gledanja i spoznaje. “Evo pravoga Izraelca!” – Evo pravoga čovjeka! Kao da mu Isus želi reći: “Dobro je što postojiš!” Isus nema u zreniku našu tamu ni grješnost, nego našu potrebu za svjetlom. I njegov nam pogled daje ono što nemamo.
Ovo ‘Izraelac’ nije puka etiketa, nego održava ono što Natanael u biti jest, bogotražitelj, istinski borac s Bogom, kao praotac Jakov. Pravi Izraelac! Pravi borac, jer Izrael je borac s Bogom i ljudima. Izrael se borio i na kraju zaslužio blagoslov. Dobio ga je. A sad je u samom Isusu nazočan blagoslov. Mesijanski, konačni.
Ono Isusovo ‘vidjeh te pod smokvom’ znači u židovskoj predaji da je pod smokvom – u debelu hladu – proučavao, meditirao nad Božjim Pismom, nad riječju PIsma. Znamo da je Palestina vruće podneblje, a smokva je niska rastom i ima gusto lišće koje daje ‘debeli’ hlad. Nakon toga Isusova odgovora Natanael je samo od sreće uzviknuo: „Pa ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov!“ – Osjetio je, iskusio je da ga je Isus prozreo, prožgao u dubini, svojim pogledom, svojim ognjem, milošću. Ovdje imamo upotpunjivanje objave i znanja, njihovo međusobno prožimanje. Isus nosi objavu, Natanael je studira i biva obasjan njezinim svjetlom.
Dva usporedna lika – Natanael s početka i Toma s kraja Evanđelja
Ponovno imamo ozbiljenje Isusove slike o blagu na njivi, o dragocjenom biseru koji čovjek pronađe, rasprodaje sve i sretan te radostan ga uzima. Na samom početku Ivanova Evanđelja imamo veliki okvir za Isusovu osobu, mnoštvo Isusovih naslova: On je Jaganjac Božji, Mesija, Božji Sin, Kralj Izraelov, Sin Čovječji. Sve sami mesijanski naslovi koji vele kako je Isus onaj koga su stoljeća i naraštaji očekivali. Već ovdje Isus traži kao Pastir ono što bijaše izgubljeno. Došao potražiti, spasiti, ne osuditi, došao osloboditi ako nas srce optužuje, kako veli prvo čitanje iz Prve Ivanove poslanice. Naime, Novi zavjet ne poznaje pojam „savjesti“ nego zna za „srce“. Srce je istovjetno sa savješću! Savjest je u srcu, ne u glavi.
Isusov je odgovor znakovit: „Budući da sam ti rekao!“ – upravo kao i Tomi nakon uskrsnuća: „Budući da si me vidio!“ – blaženi su i sretnici oni koji ne dvoje. I Natanael i Toma su dvojitelji, sumnjaju u početku. Oni su u dvoumici. Obojica se ne otvaraju naprečac. Ali kad povjeruju, onda je to stamena vjera u Gospodina Isusa. I zato Isus obećaje daleko veće stvari u njihovu životu, a pogotovo u vječnosti. To više jest Isusovo zajedništvo s nebeskim Ocem, to znači imati uvida u nutarnje jedinstvo i prožimanje u samome Bogu. Vidjet će nove Jakovljeve ljestve nad Isusovom osobom, tu neposrednu komunikaciju Oca i Sina, Neba i Zemlje. A potom će učenici i sami činiti ista djela koja je Isus činio, činit će i veća, jer on odlazi k Ocu da bi ostao zauvijek sa svojima.
Svi mi možemo samo jedno reći nakon ovakva iskustva s Isusom: Uistinu, ovdje, u Isusu, nije ništa drugo nego sama kuća Božja, ovdje su vrata u samo nebo! – u Isusovoj osobi. Čovjeka je čisto strah što mnogi dobri planovi padaju u vodu zato jer nije Bog u žarištu, nije u središtu, srcu. Nema istinske duhovne snage, nema pravih obraćenja. Gdje još ljudi govore o Evanđelju kao da ih se ono zbiljski tiče i zahvaća u životu? Ako netko pokuša govoriti drugome o tome snagom vlastitog uvjerenja, odmah se otpiše kao fundamentalist, sektaš i sl. Zna se dogoditi da mnogi vrlo dobro žive od Evanđelja i Crkve, ali ne žive cijelim svojim bićem u Evanđelju i Crkvi. Kao što se grijeh širi poput požara, tako bi se morala širiti i milost. Isus je došao baciti oganj na zemlju.
