Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 11,1-4
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:
»Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«
Učenik uvijek ostaje učenikom. Učenik je onaj koji uči srcem, do Učiteljevih nogu. To smo iskusili u zgodi s Marijom i Martom, u njihovu domu. Isusov molitveni život postaje zanimljiv i učenicima, oni postaju svjesni kako njihov učitelj posve drukčije moli od drugih. I kao što ne mogu vjerovati, nego su u svome vjerovanju upućeni na Isusa, da ih on nosi, učvršćuje, drži (usp. Lk 9,41; 17,5; 22,31), tako oni kao njegovi učenici nisu kadri sami od sebe ni moliti, naime, ispravno moliti.
Oni ostaju i u vjeri i u molitvenoj praksi učenici svoga Gospodina i Učitelja. Njima treba nove poduke. I to je razlog i poticaj svakomu Isusovu učeniku – pa i danas – stupiti Gospodinu neposredno i zamoliti ga: Učitelju, nauči i mene moliti.
Kroz gotovo cijelo Lukino Evanđelje provijava piščeva nakana prikazati nam Isusa kao molitelja, kao uzor molitve. Već se središnji događaj Isusova života – krštenje na Jordanu – odvijao prema Lukinu izvješću dok se Isus molio, i tu je primio glas s neba kako je on, Isus, Očev ljubljeni Sin (usp. 3,22). Odlučno Isusovo iskustvo Očeva očinstva i vlastitoga sinovstva doživljava Isus u molitvi i kroz molitvu.
Doduše, još kao dvanaestogodišnjak otkrio je svoga Oca u Hramu, ali je ovo iskustvo bilo odlučno. I poziv Dvanaestorice dogodio se nakon noći provedene u molitvi, u samoći (Lk 6,12). Nakon molitve Isus postavlja učenicima pitanje, tko je on u očima svijeta i njihovim očima, tko je on za njih (Lk 9,18). Ponovno nakon molitve na Taboru odzvanja glas da je on “Očev Sin” koga treba slušati (Lk 9,35). Nakon povratka učenika s putovanja upravlja Isus hvalospjev Ocu u Duhu, kroz zahvalnu molitvu. Otac je Gospodar neba i zemlje (usp. 10,21).
Sam je govorio svojim učenicima kako trebaju neprestano moliti i nikada ne sustajati u molitvi (Lk 18,1), a ponudio im je primjer u svojoj osobi. Pogotovo ih napućuje kako trebaju moliti da ne padnu u napast (Lk 22,40), a sam moli u završnoj životnoj krizi, dok se znoji krvavim znojem, u Getsemaniju, da ga mimoiđe kalež, ali ipak neka se u svemu događa, neka se u svemu vrši Očeva volja (22,42). U trenutku svoje smrti predaje Isus kroz molitvu Ocu svoj duh (Lk 23,46).
Bog Otac prema Lukinu Evanđelju jest onaj zaslon, ona trajna pozadina Isusova cjelovita, svjesna života. I u tome duhu uči svoje učenike molitvu Očenaša, srčiku svake kršćanske molitve. Jednom riječju, evanđelist podvlači i naglašava kako je Isus bio veliki molitelj, i to u najodlučnijim trenutcima svoga života. Isus je i u molitvi sam. Nikada on ne moli u evanđeljima zajedno s učenicima. Njih on uči moliti, ali on moli sam, u samoći, on ima svoje posebne razgovore i dvogovore s nebeskim Ocem.
Dajući svojima molitvu Očenaša želi Isus u svojima probuditi odnos Otac – sin, Otac – dijete, djeca. Kao što su otac i majka bliski djetetu, tako je i Bog blizak svojima. Promatrano dječjim očima, otac je uvijek moćan velik, snažan, on je zaštitnik, on je jači, snažniji od ostalih. Molitva Očenaša potisnula je u ranoj Crkvi sve druge židovske molitve, a prema apostolskom spisu Didahe molila se triput dnevno.
U evanđelista Luke, za razliku od Mateja, imamo kraću inačicu Očenaša koja ima samo pet molitava, a u sredini je molitva za ono što nam treba u svagdanu, kruh za dušu i tijelo. U tih pet molitava sažeto je sve za život potrebno: Svetiti Božje ime, činiti ga svetim, moliti za njegovo kraljevstvo, potom molitva za kruh, a onda oprost grijeha i dugova i molitva da ne padnemo u napast.
Isusova je molitva smjerokaz i naputak, kako moliti i u kome se smjeru naše molitve trebaju kretati. Učenici se trebaju prema tome ravnati, a molitva ih povezuje i u međusobno zajedništvo i zajedništvo sa samim Bogom. Isusovom zaslugom učenici smiju kao i Učitelj Boga zvati Ocem. Zvati, oslovljavati Boga Ocem nešto je najdragocjenije u kršćanstvu, najdivnija oporuka koju je Isus ostavio svojima i čovječanstvu.
Isus upravlja molitvu osobno, personalno, upravo kao što je samosvjesno i živio. Isus je izuzeo molitvu iz bogoslužnoga prostora, sakralnoga hramskoga jezika, i stavio je upravo u čovjekov svagdan. I kod Mateja i u Luke Isus pravi razliku između ‘poganskoga brbljanja’ i prave molitve srca.
Pogotovo je Isusovo oslovljavanje Boga riječju “Abba” (u prijevodu, „Tata“, „Tatice“) jedinstveno u cjelokupnoj židovskoj molitvenoj predaji i literaturi. Nema nigdje u povijesti religija nečega slična. To bijaše Isusov specifičan način molitve. To “Abba” jest ono prvo tepanje, prvi glasovi koje netko izgovara i s kojima se obraća i vlastitomu ocu, ali i Stvoritelju neba i zemlje, Bogu Ocu.
Isus govori s Ocem do te mjere naravno, toliko intimno, s takvom sviješću kao što se dijete obraća vlastitomu ocu. Značajka toga novoga načina molitve jest da je prožeto i natopljeno zahvaljivanjem. I to je srčika, to je jezgrenica njegova odnosa prema Bogu Ocu.
Bez vjere u Boga kao ‘Oca’, upravo kao što nas je sam Isus poučio, ostali bismo siročad u ovome svemiru, osuđeni da ništa ne spoznamo. Bez spoznaje i pomoći osobnoga Boga morali bismo ili zanijekati svoju osobnost ili bismo stajali s njome pred nijemošću i neosobnošću sveukupnoga svemira, okruženi predmetima i napravama, bez smisla i odgovora, bez riječi.
Pa čak i sama usporedba iz životinjskoga svijeta, iz ponašanja životinja govori u prilog primata personalnoga nad objektivnim, dijaloga nad instrumentalnim, iskustva Boga kao Oca pred svim svjetskim pojavama.
Učenici su shvatili i prihvatili. Razumjeli su Isusov način molitve i molitvu koju ih je naučio. Prihvatio je to i jedan Pavao koji će pisati kako je Bog poslao u srca naša Duha Sina svoga koji u nama kliče ‘Abba’ – ‘Oče!’, dragi Tata (usp. Gal 4,6; Rim 8,15-16). Bog kao temelj svemira i života.
