Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,17-19
Reče Isus svojim učenicima:
»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«
Riječi iz Govora na gori. Najsmioniji i najdalekosežniji govor koji je bilo kada održan. Na trenutke je on protiv svakoga zdrava razuma i naravne logike, ali je u svojoj biti nešto kao sveopći svjetski ustav, uspostava ljudskih prava, čovjekova dostojanstva, temelj kulture, slobodarskoga i društvenoga mišljenja. Znao je Isus za zaprjeke koje se podižu u svakome srcu protiv njegovih riječi, ali je isto tako bio uvjeren da će te riječi odzvanjati cijelim svijetom. „Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje, ne, ne će proći“. Isus izgovara te riječi negdje u zemljopisnoj središnjici cijele Svete zemlje, u odnosu na sjever gdje izranja, izvija i prsi se Hermon sa svojim vječnim snijegom i jugom, gdje se nalazi Mrtvo, Slano more, 300 metara ispod razine Sredozemlja.
I odmah na početku Isusovo: Nemojte ni pomisliti da sam došao dokinuti staro i uspostaviti novo. Ako je sam Bog dao Zakon Mojsiju, onda je taj Zakon po sebi dobar. On je smislen, nužan i apsolutan. Nemoguće ga je dokinuti. Nema jedne istine, pa onda druge za njom ili treće. Jedno je Zakon a drugo su tumači Zakona. Tumačitelji se razlikuju u surječju društvenih promjena, zato imamo vremenom Talmud ili Halahu, načine židovskoga tumačenja Zakona-Tora. Isusu nije stalo do množine i količine propisa, nego zbori o njihovoj biti. Vaša pravednost, veli im Isus, mora biti daleko veća od one književnika i farizeja.
Isus – ne tumač, nego donositelj novoga
Da, možda ćemo reći kako su riječi Isusove riječi nekakva zanesenjaka, usijane glave ili nekakva sanjara o boljem svijetu, zanesena fantasta ili idealista. Svi koji tvrde kako su Isusove riječi neostvarive, priznat će kako su i sami pokušaji da se njegove riječi i blaženstva pretvore u djelo nosile sa sobom blagoslov za ljude i narode. On je dao temelje miroljubivu, solidarnu svijetu. One su promijenile mišljenje i kriterije odnosa među ljudima, one su utkane u magna charta ljudskih prava, one su temelj razvitku, osnovica čovječna, humana, mirna i pravedna društva u blagostanju i miru. Temelj humanizmu.
Isusove riječi i dandanas određuju moralni kodeks ponašanja u zapadnoj hemisferi, one daju mjeru i ljestvicu onoga što smatramo dobrim i ispravnim. One su i razlog zbog kojih je jedan pisac (njemačkih nobelovac H. Böll) rekao kako i najlošijem kršćanskom svijetu daje prednost pred najboljim poganskim svijetom jer u kršćanskom svijetu ima mjesta za bolesne, siromahe, slabe, bolesne i umiruće, za one koji su teret društvu i hendikepirani, dok su u poganskom suvišni, pa imamo danas holokaust nerođenih, ali i eutanaziju starih i onemoćalih, čak i u nekim do jučer kršćanskim zemljama.
Isusove riječi – „magna charta“ čovjekovih sloboda
Isusove riječi jesu doduše uska vrata kroz koja se ulazi u život, ali su njegove riječi ujedno i naše ‘zbogom’ (‘a dieu’), naš rastanak sa svijetom u kome vladaju sile moći, rata, vlasti koje gospodare svijetom. Pavao će poručiti svojima da se ne suobličuju ovomu svijetu, nego da hode u novosti mišljenja i postupaka (usp. Rim 12,2).
Friedrich Nietzsche, ideolog i tvorac tzv. ‘nadčovjeka’, rugao se Govoru na gori kao naputcima za potlačene i ponižene koji se moraju snaći u životu. Rugao se Isusovim riječima i kršćanskom moralu kao ropskom moralu, ali nije bio svjestan kako je upravo u tim riječima razorna snaga, eksploziv, dinamit koji može promijeniti svijet; prevrat svih vrijednosti. To je promjena iz negative prema pozitivi, od mržnje prema miru, od razaranja do očuvanja, iz stanja mirovanja u napredak, to je govor o prijelazu iz smrti u život. Tek danas smo kadri shvatiti Isusove riječi i obrat koji je s njima došao u svijet. To je novo baždarenje odnosa u svijetu. Isusove su riječi protuslovlje svemu postojećemu i nasilnome u svijetu.
Isus – dopunja, ne dokida Staro
Bacimo nakratko pogled u Stari zavjet. Ondje Bog sklapa svoj Savez najprije s Noom, zatim s Abrahamom, i onda s cijelim narodom, koga je predstavnik Mojsije, na Brdu Sinaju, nakon oslobađanja od egipatskog ropstva. Obdržavati zakone i propise nije ograničavanje, nije sužavanje slobode, nije robovanje, nego zapravo život u istinskoj slobodi, pod Božjim okom. I ondje se sav narod obvezuje svečano da će opsluživati sve što mu Gospodin bude govorio, jer je to za njegovo dobro i sreću. U Knjizi Izlaska imamo trokratno obećanje cijeloga Izraela da će obdržavati Zakon Božji i Savez koji je Bog sklopio s njima na Sinaju pod Mojsijevim vodstvom.
Na tome zaslonu nastupa sam Gospodin Isus. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida on Stari zavjet, nego štoviše, utvrđuje do kraja, i dopunja u svojoj osobi. Na Mojsijev zakon nadovezuje on šesterokratno, šest puta istaknuto: „Kazano je starima, a ja vam kažem, ja vam velim, ja vam zborim!“ To dominira Matejevim petim poglavljem, nakon Blaženstava.
U Isusu je daleko više od Mojsija, daleko više od Salomona, daleko više od svega bilo kada do tada viđena. Isus je samo Božje lice među nama. Sami Bog u ljudskom obliku, Božja slovnica (gramatika) i pravopis, odnosno pravočinje.
Isusova osoba – blago na njivi
Taj skromni tesar iz Nazareta – koji ništa ne posjeduje niti bilo šta treba, komu je sve njegovo zemaljsko obično ‘ništa’, komu je ‘ništa’ sve, taj Nazarećanin bit će ubuduće apsolutni centar i žarište cjelovita morala, svake etike, središte i mjerilo ljudskoga ponašanja. To je put, to je život, to je istina. „Ja sam istina“ – za one koji su na samome društvenom začelju, kojima treba pomoć u svakom pogledu.
Zato Isusova riječ i osoba ostaju do dana današnjega skriveno blago koje treba iskopati, za koje se isplati dati sve, uložiti životni trud i napor. Shvatimo li to, dokučit ćemo i smisao Isusove riječi upućene nama: „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta!“ – A ne kaže on: budite sol zemlje, budite svjetlo svijeta. Biti to da bi zemlja bila čovječno obitavalište, čovjekov zavičaj, mjesto ljubavi i pomirenja. On to zbori u indikativu, ne u imperativu.
Slušatelji su visjeli o njegovoj riječi. Slušali su novo, nebesko suzvučje, osjećali novinu, drukčijost, nešto kako i što još nitko nije izgovorio. Bili su svjedoci nečuvenih riječi, nova, ugodna nauka, koji je miljama odskakao od farizejskih otrcanih fraza. Njegove riječi bijahu prepune iznenađenja, širile su i punile dušu i srce, ispunjavale prazninu u dušama, uzdizale ljude u visine. Čovjek je nakon Isusovih govora osjećao bestežinsko stanje, kadar gotovo poletjeti, vinuti se u visine duha i srca.
Ti poniženi i uvrijeđeni, obespravljeni i sudbinom tjerani i vitlani, slušali su riječi iz Isusovih usta, riječi o gladi i žeđi, o pravednosti i pravednoj plaći za žrtve nepravde i nasilja. Pitamo se: Zašto taj Isus onako govori obespravljenima, progonjenima o nastavku progona? Isusu nije moglo ostati skriveno raspoloženje ljudi i slušatelja. Stoga smjesta reagira: “Nemojte ni pomisliti kako sam došao dokinuti Zakon ili Proroke! – Ne dokinuti, nego dopuniti” – kao da zaustavlja ispruženom rukom reakcije među slušateljima.
I punim retoričkim zamahom, zaveslajem nastavlja: “Sve dok bude neba i zemlje, ni jedno slovce, ni jedan potezić Zakona ne će proći dok se sve ne ispuni!”(5,17). Ljudi će biti suđeni prema svojim djelima, a ne prema svojim primanjima i plaći koju mjesečno ubiru i „sjeda“ im na konto. Njegove su riječi protiv čovjekova otuđenja, sila razaranja – iznutra i izvana.
Isus najavljuje ono što čovjeka u konačnici čini sretnim, dobrim, svetim. U Isusa je riječ o navještaju novoga poretka koji čini prijelaz iz zemaljskoga u nadzemaljsko, iz vremenitoga u vječno, iz prolaznoga u neprolazno. Stvoriti ovdje na zemlji nebeski, sveti i svećenički narod.
