Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 1,7-11
Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Današnjim blagdanom Krštenja Gospodinova opraštamo se od božićnog vremena i ulazimo u liturgijsko međuvrijeme, do korizmenog vremena. Samo dvojica od četiri evanđelista spominju događaje oko Isusova rođenja. Najstarije i vjerojatno najautentičnije evanđelje, Evanđelje po Marku, o tome šuti. Za razliku od živopisnih izvještaja o Isusovu djetinjstvu u raznim apokrifima, kod Luke nalazimo samo jednu zgodu – onu o dvanaestogodišnjem Isusu u hramu. Novi zavjet ne govori ništa o najdužem razdoblju u Isusovu životu do njegova krštenja od strane Ivana Krstitelja na Jordanu.
Trideset godina je minulo, Luka daje točni „timing“ nastupa Ivana Krstitelja, u tridesetoj godini vladavine cara Tiberija itd. Isusovim krštenjem počinje kratko razdoblje njegova javnog djelovanja, koje je trajalo oko godinu dana ili najviše tri godine. Njegovim krštenjem završava tridesetak godina njegova života u tajnosti i neupadljivosti, o čemu ne znamo ništa povijesno precizno. Očigledno je da je Isus tih godina živio kao i svaka druga osoba svog vremena, baveći se fizičkim radom u tesarskoj radionici i živeći u skladu s ritmom praznika kao i svaki pobožni Židov.
Ova najduža faza Isusova života – tih trideset godina – također je zanemarena u povijesti kršćanske duhovnosti i kršćanske umjetnosti. Jedna od rijetkih iznimaka je Charles de Foucauld, koji je u pustinji Sahari meditirao o Isusovom siromaštvu te o skrivenim i neupadljivim stvarima u Isusovu životu u Nazaretu. Njegovi duhovni nasljednici, redovnička zajednica Male Isusove braće i sestara, nastavljaju tu duhovnost svojom tihom solidarnošću u pustinjama našega svijeta, u sirotinjskim četvrtima velikih gradova, među najsiromašnijima. On je u pustinji stvorio nešto kao „duhovnost Nazareta“.
Duhovnost zajednica koje se vuku korijen i nadahnuće iz duhovnosti pustinjaka i mučenika Charlesa de Foucaulda može se nazvati Duhovnošću Nazareta: Nazaret kao ključni pojam i sinonim za one koji su na zadnjem mjestu, gubitnici u životu, voze se u začeljima vlakova („životni fenjeraši“), kojima ne gospodari današnje dominantno nesveto trojstvo – novac, energenti i moć. Ti su, naime, današnji gospodari svijeta. Nazaret je bio i u Isusovo vrijeme na lošu glasu, neugledno mjesto, pojam čovjekova mučna svagdana. Upravo je takvo mjesto izabrao Bog da bi u njemu postao čovjekom te proveo bezimenih trideset punih godina svoga života.
Bog je utjelovio, postao čovjekom u Nazaretu, u Djevici Mariji, u Betlehemu se rodio. Nazaret je posvuda gdje se čovjek osmjeljuje biti čovjekom, živjeti skromno, siromašno, ponizno. Bog je u Isusu tako reći uvijek „online“. „Uvijek se u svemu pitaj što bi i kako bi Isus u konkretnom slučaju postupao i činio, pa i ti čini tako. To je jedino pravilo, to je bezuvjetno pravilo“ (Charles de Foucauld). Tako i Isus tijekom tih svojih za nas nepoznatih trideset godina.
Na kraju liturgijskog božićnog kruga uvijek trebali bismo se sjetiti da otajstvo utjelovljenja, koje je prava tema Božića, ne uključuje samo prizore iz Betlehema, idilu, nego bijeg u Egipat te i činjenicu da je Isus bio s nama kroz mnoge godina ‘običan’ i normalan, dijelio svagdašnji, normalan život i rad, da je i on, kao i mi, nosio „teret dana i žege” (usp. Mt 20,12). Javno propovijedanje, čuda, mnoštvo slušatelja – sve je to došlo na samom kraju njegova života.
Prvi Isusov javni nastup događa se na Jordanu. Svrstava se među grješnike koji traže da ih veliki asket, isposnik, čovjek iz pustinje, koji se obračunao sa sobom i sa silama –demonima koji su prema vjerovanju starih imali svoje obitavalište u pustinji, Ivan sin Zaharije krsti krštenjem obraćenja.
Ljudi se obraćaju Ivanu zbog straha od Boga i Božje srdžbe, pred Božjim sudom. Ispovijedaju svoje grijehe. Međutim u Isusu ne postoji taj strah. On se povjerava Ocu, kao Sin ljubljeni. Silazi u vode Jordana, i u to se trenutku otvara Nebo i čuje se glas s Neba. Duh se spušta nad Isusa kao ono u početku stvaranja. Započinje sve novo. Ravno novomu stvaranju.
Zapravo, to se i dogodilo s Isusom. Ta što je drugo Sveto pismo, i Staroga i Novoga zavjeta, nego skice za portret Boga, za portret, pravi lik Isusa Krista, zadnje Božje riječi upućene čovjeku i svijetu? Svatko od nas tako rado nosi sa sobom slike dragih osoba i ne želi ih ispustiti iz vida ni iz pameti. Čovjek želi biti blizak tim slikama, nekada i požutjelima, ali one svjedoče o sreći, povjerenju, ljubavi vezanima uz likove na slikama. Radost što je taj i taj bio, da smo s njime dijelili dobre i zle dane svoga života.
Vjernici bi tako rado imali sliku odnosno fotografiju Isusa Krista. Kušaju rekonstruirati Torinsko platno, dovidjeti ondje pravi lik najdivnijeg bića koje je hodilo ovom zemljom. To nam ne uspijeva. Ali su nam zato spisi o njemu ostavili daleko vrjednije svjedočanstvo i ti spisi, odnosno skice o Isusu u tim spisima, daleko nam bolje uprizoruju taj lik. Jedinstveni i neponovljivi. Pri risanju tih skica Duh je djelovao, oblikovao misli, prosvjetljivao pameti pisaca, tako da su na pergameni ostavili zabilježenu veliku Tajnu Božje ljubavi prema svijetu.
Na današnji dan Crkva nam otvara tri stranice iz tih skica o Isusu. Jedna je iz Starog zavjeta, ocrtana riječima Izaije, tog evanđelista Starog zavjeta, koji je jasno orisao pojavu Isusa, Bogočovjeka. Drugu skicu ostavlja ljubljeni liječnik Luka, koji ne može ne istaknuti Isusovu značajku liječnika, iscjelitelja, spasitelja, osloboditelja bolesnog puka. Istodobno naglašava Luka, evanđelist Duha Svetoga, ulogu Duha u Isusovu pomazanju i poslanju.
Taj isti Duh djeluje u apostolima, tako da djelo započeto s Isusom ne prestaje, raste, širi se. I djeluje s nesmanjenom snagom. U Isusu je jednom zauvijek stvoren mir između Neba i Zemlje. Na Isusu počiva Božja ljubav, naklonost, on je Božji miljenik. Istodobno je taj Isus osoba koja s čovjekom silno suosjeća. Vidi čovjeka izgubljena, potlačena i zarobljena silama Zloga, i taj se Isus smiluje nad našim patnjama. Stupa u odlučnu bitku sa Zlim.
Markov izvještaj je suhoparan, gotovo telegrafski. U najnužnijim crtama skicira što se to s Isusom zbilo. Otvara se Nebo, Duh se spušta, glas odzvanja. Duh ga zahvaća. Isus je prava oprjeka prvom Božjem sinu, Adamu. Adam, Božje dijete, postaje neposlušnikom, otpadnikom i navlači na sebe i svoje potomstvo prokletstvo. A ovdje, pred Isusom, nestaje tog prokletstva. Ovdje jedan namjesto nas svih izgovara Bogu svoje “da” namjesto Adamova “ne, ne želim služiti, želim biti kao moj Bog”. S Isusom povijest dobiva novi predznak, obrnuti smjer. On otvara ponovno pristup u raj, pristup u Božje srce. Dokida se zakon prokletstva.
Na današnji se dan trebamo sjetiti i vlastitoga krštenja. Što znači za nas biti kršten? Grčki izričaj znači „biti uronjen u vodu“. Do kraja. Danas se samo polijeva po čelu i izgovaraju riječi. No vratimo se prizoru krštenja na obalama Jordana. Dugo nakon toga krštenja Isus je izrekao riječi: “Krstom mi se krstiti i koje li muke za mene dok se to ne izvrši!“ (Lk 12,50).
Krštenje koje je Isus primio od Ivana Krstitelja samo je predokus tog „krštenja krvlju”, krštenja uranjanjem u smrt koju Krist trpi na križu. Prema tome, svetkovina Krštenja Gospodinova i događaj na koji se obilježava samo je predokus onoga što slavimo na Uskrs. Osnova našeg krštenja je otajstvo Uskrsa. Kao što apostol Pavao uči: “Krštenjem smo s njim ukopani u njegovu smrt” (Rim 6,4) i uzdignuti smo u novi život snagom njegova uskrsnuća.
Očišćenje i moralno obraćenje koje čini smisao krštenja Ivana Krstitelja samo su jedan vidik krštenja kao kršćanskog sakramenta. Krštenje, po kojem smo uvedeni u zajednicu kršćana, ima daleko veću dubinu i mnogo šire bogatstvo značenja. Krštenjem se čovjek utjelovljuje u Kristu, poput zelene grane nacijepljene na drvo koje je Krist – i postaje zelena grana kroz koju teče Kristova životna krv. Priča o Isusu i Isusovom postojanju nastavlja se u životu krštenika. „Ne živim više ja”, priznaje apostol Pavao, „nego Krist živi u meni” (Gal 2,20).
Ovo je prekrasna mogućnost koja sa sobom donosi stvarnu Kristovu prisutnost, koja je ulivena u naše postojanje, utjelovljena kroz krštenje i druge sakramente: naše malo sebično ja nestaje i mi možemo staviti žarište svog života mnogo dublje: Krist postaje naše ja. To je realnost na koju se možemo čvrsto osloniti. To znači: sile zla nemaju pravo nada mnom, ja pripadam Kristu, ja sam otkupljen. Izraz „otkupljenje” je metafora preuzeta iz prakse otkupa robova u ono doba: otkupljenje znači oslobođenje, kraj ropstva. „Kršten sam!”, kršćanin sam, što znači: nisam rob, slobodan sam!
Isusov čin zahtijeva od nas isti postupak. Otvorenost, povjerenje, povrat u ozračje Božjeg smilovanja. Svemu tome Isus je veliki predznak i znamen. I utjelovljenje svega. Zato će kasnije, za preobraženja na Taboru, moći doći glas s Neba, da toga ljubljenog Sina slušamo, tj. slijedimo u svemu: U njegovu nauku, životu, postupcima, patnji, trpljenju, križu, koji je već predznak konačne proslave i preobrazbe svega stvorenja. Jer s Isusom povijest i život svijeta i pojedinca nikada više neće biti kao prije Isusa Krista. Jesmo li toga svjesni, i što se mijenja u nama s tim spoznajama? Htjeli mi to ili ne, mi smo sudbinski upućeni i vezani za Isusa Krista i ne možemo se ponašati kao neznalice ili neupućenici. Put do Boga je otvoren, pristup je omogućen: U Isusu Kristu. Pronaći njega znači otkriti Boga.
OTKRITI OSOBNI NAZARET – DUHOVNOST CHARLESA DE FOUCAULDA
Duhovnost zajednica koje se vuku korijen i nadahnuće iz duhovnosti pustinjaka i mučenika Charlesa de Foucaulda može se nazvati Duhovnošću Nazareta: Nazaret kao ključni pojam i sinonim za one koji su na zadnjem mjestu, gubitnici u životu, voze se u začeljima vlakova („životni fenjeraši“), kojima ne gospodari današnje dominantno nesveto trojstvo – novac, energenti i moć. To su, naime, današnji gospodari svijeta. Nazaret je bio i u Isusovo vrijeme na lošu glasu, neugledno mjesto, pojam čovjekova mučna svagdana. Upravo je takvo mjesto izabrao Bog da bi u njemu postao čovjekom te proveo bezimenih trideset punih godina svoga života.
Nije Bog postao čovjekom u Jeruzalemu, nije uzeo službu velikoga svećenika, nije ni u Ateni, među uglednim misliocima i filozofima, ni u carskom Rimu, među senatorima i konzulima. Nego se objavio u sinu običnoga tesara. Bog se ne obazire na ljudsku ljestvicu vrjednota, nego na nutarnju ljepotu srca i duše. Upravo se takvim Isus obraćao, onima koji ništa ne slove niti znače u društvu. Bog je među siromasima i hendikepiranima, rubnima i prezrenima, zanemarenima i ostavljenima. Oni imaju neprocjenjivo značenje u svijetu i povijesti.
Isusa su odbacili upravo sumještani, nisu mogli prihvatiti zahtjeve jednoga koji bijaše jedan od njih, koga su poznavali, komu su sve do „devetog koljena“ poznavali. I da im on govori kao Božji poslanik i u ime Boga!? Isus se nije dao smesti. Iz toga se rodila i duhovnost Charlesa de Foucaulda, naime, danas toliko promicana i izvikana opcija za siromahe i malene. Duhovnost brata Karla je cjelovita, ne razdvaja stvarni život od života vjere. Svagdan postaje svetim prostorom u kome se razvijaju darovi Duha i čovjek postaje svet.
Isus se odrekao moći i nasilja, a postao je žrtvom te iste moći, židovske i rimske. Nastupao je javno pred svima, a izdan je na krajnje podli način, u noći, od najbližih. Liječio je bolesne odreda, a kako je samo nemilo bičevan! U svemu je davao čast i slavu Bogu, a osuđen kao bogohulnik! Borio se za pravedan svijet, a znamo kako je na prijevaru osuđen i smaknut. Ironija i travestija pravde i suda! Htio je da svi ljudi imaju i žive ljudski dostojanstveno, a umro je na križu, nedostojnom, sramotnom smrću buntovnika. Na prvi pogled – pobjeđuje nepravda. U uskrsnuću imamo slavodobiće ljubavi!
Duhovnost Nazareta htjela bi nas osposobiti ljubiti kako je Isus ljubio. Vjerovati u pobjedu dobra koje često gaze gusjenice tenkova. Nada protiv svake nade. Nada da će na kraju pobijediti dobro. Bešćutnost moćnika svijeta i brutalnost zlosilnika nikada nemaju u povijesti zadnju riječ. Ubojica ne smije trijumfirati nad žrtvom.
Ako vjerujemo u utjelovljenje Božjega Sina u Isusovoj osobi, nazaretska će duhovnost čovjeka osposobljavati činiti i najneznatnije i najmanje geste ljubavi. Vjera u Boga koga naviješta Isus Krist nije vjera jeftine utjehe, nego vjera kojom se čovjek zauzima za dobro u svijetu, makar to bilo i nevidljivo. A ako se Bog iz ljubavi ponizuje, postaje malen, promašeno je svako čovjekovo nastojanje za gospodarenjem nad drugim. Pred Bogom nema velikih ni malenih, svi su braća koja se trebaju ljubiti i najmanjemu služiti.
Svaki je čovjek u Božjim očima bitan, nitko nije suvišan ni povijesni otpad. Pred Bogom vrijedi nesebično zauzimanje za druge, spremnost služiti, gledati na sve ljude jednakim okom. Živjeti Duhovnost Nazareta znači početi stvarati novi svijet, odozdo. Isus se nadao protiv svake nade. Vjerovao je u dobro u svakome čovjeku, pa i u onome raspetom razbojniku koga je prvoga uveo u raj.
Živjeti Duhovnost Nazareta znači dati se impregnirati, natopiti Isusovim Duhom, dati se njime voditi. Ne živimo li Evanđelje, Isus nije u nama, a ako ga živimo, postajemo živim Isusovim rječnikom i slovnicom za braću i sestre. Mnogo prije Sabora isticao je brat Karlo ulogu laika u Crkvi. Svaki kršćanin treba postati apostolom. Svaki kršćanin treba otkriti svoj osobni Nazaret, ondje gdje živi. To je povezano s kontemplativnom komponentom, a to je ono što čine zajednice Male braće i sestara u svijetu. Na crti je to sv. Terezije Avilske koja veli da je „Bog i između lonaca“.
Živjeti svoj život s nadom u Božji bolji i novi svijet koji je počeo u tesarskoj radionici u Nazaretu. Neopozivo. Duhovnost malih koraka. Od vremena Isusa Krista nijedna gesta čovječnosti i ljubavi nije uzaludna. Svako zauzimanje za pravedni svijet postaje kamenčićem u mozaiku u zidanju i gradnji Novoga Jeruzalema u kome vladaju pravo i pravednost.
Sve suze patnika i stradalnika skupljaju se u Božju nebesku riznicu i postaju dragocjeni biseri. A posljednje mjesto ovdje na svijetu postaje ulaznicom za svečani stol na koji Bog poziva sve ljude. Nitko nije isključen s Božjega okruglog stola na kome je svako mjesto prvo mjesto. Nitko nije u kutu ni na rubu za tim stolom.
Nema budućnosti svijet sagrađen od zakona i konkurencije, dobiti i iskorištavanja, ubijanja i podjarmljivanja siromašnih. Odzvonilo mu je s Isusom iz Nazareta. Makar prividno poluge moći i vlasti drže – onodobno Rim i Jeruzalem – danas Wall Street ili Bijela kuća te drugi centri moći – na kraju ostaje samo Nazaret, odnosno, „vjera, nada i ljubav, ali je među njima najveća ljubav“ (1 Kor 1,13).
Bog je postao u Nazaretu čovjekom, u Betlehemu se rodio. Nazaret je posvuda gdje se čovjek osmjeljuje biti čovjekom, živjeti skromno, siromašno, ponizno. Bog je u Isusu tako reći uvijek „online“. „Uvijek se u svemu pitaj što bi i kako bi Isus u konkretnom slučaju postupao i činio, pa i ti čini tako. To je jedino pravilo, to je bezuvjetno pravilo“ (Charles de Foucauld).
