Početak godine u svijetu sporta rezerviran za rukometno prvenstvo, često i za uspjehe i medalje hrvatskih rukometaša. Posljednjih godina su izostale, ali ove godine su se hrvatski reprezentativci vratili navici osvajanja medalja i u domovinu se vratili sa srebrom oko vrata. Teško su to mnogi podnijeli. Posebno nevjerojatno je da uspjesi smetaju mnogim medijima, pa i nekim političarima. Ovaj put nije im bilo ‘politički pametno’ kritizirati rukometaše kojima se nije divila samo cijela Hrvatska, nego i cijeli svijet pa su našli drugu temu i žrtvu – Thompsona. On je pjevao na dočeku rukometaša. I trudio se, a u tome je i uspio, biti sporedni lik. Glavnu ulogu prepustio je rukometašima. Međutim, neki drugi sporedni likovi uvijek se trude biti glavni likovi pa ignoriraju uspjehe ove reprezentacije i veličanstveni doček i u prvi plan su izgurali Thompsona kako bi ga mogli kritizirati, ali ne zbog onoga što je bilo na trgu ili hrvatskim i norveškim dvoranama, nego zbog prošlosti. Njegov najnoviji hit ‘Ako ne znaš šta je bilo’ bio je himna ove reprezentacije i u njemu nema ništa sporno. Tražili su se stoga i neki raniji ‘sporni’ stihovi, i neki izmišljeni koji se stavljaju u usta Thompsonu, a pojedinci su nabrajajući sporne stihove izdvojili i stih koji kaže ‘Loša bila ’45., rasula nas preko svijeta’.
I taj stih im je sporan, kao da je divna bila ta ’45., kao da je bila bolja od drugih ratnih godina koje su joj prethodile. Bila je teška. I to nije sporno. Zaboravljaju i križni put i stradanja Hrvata… Početak godine u Hercegovini uvijek je rezerviran za obilježavanje tužnih godišnjica ubojstava nevinih svećenika, franjevaca, laika…
U svom ‘osloboditeljskom’ pohodu partizani su ubijali sve što im se našlo na putu pa čak i njima skloni povjesničari kažu kako ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu nije bilo prvi put da partizani nakon ‘oslobađanja’ čine odmazdu. Nastavili su s tim i u Mostaru, gdje su također pobili franjevce, kao i u Kočerinu, Zagvozdu…
Kap koja je ove godine prelila čašu mučeništva bilo je svjedočenje Vjere Andrijić, partizanske bolničarke, koja je rekla kako su franjevci pucali sa zvonika širokobriješke crkve te da su zarobljeni i strijeljani. Pucnjava s porušenog zvonika u partizanskim izvještajima nije nigdje nikad zabilježena pa je njene tvrdnje teško bilo opravdati i lijevim analitičarima koji su do sada uglavnom šutjeli o tome. Nakon oslobađanja Širokog Brijega, kaže spomenuta partizanka oslobodili su i Mostar. Znamo kako su fratri i iz tog samostana završili. Zapravo, i ne znamo puno… Samo se pretpostavlja kako su i gdje ubijeni. I o tome se šutjelo, a Vjera u svoju priču nikoga nije uvjerila! Zapravo je i svojim partizanima napravila problem pričajući o tom zločinu, a njezina priča je objavljena u vrijeme dok su fratri obilježavali ta ubojstva.
Potom se pojavila na inauguraciji hrvatskog predsjednika, a ova stogodišnjakinja predstavljena je kao sudionica bitaka na Sutjesci i Neretvi, iako su kasnije rekli da nije bila sudionica nego bolničarka koja nije mogla počiniti zločin. Predstavljena je kao sudionica bitaka na Neretvi i Sutjesci, ali ne i kao sudionica bitaka za oslobođenje Širokog Brijega i Mostara… Jasno je da se ona ponosi i tim bitkama, ali oni pametniji, školovaniji i informiraniji partizani tih bitaka se stide (iako stida nemaju) i o njima ne govore, svjesni da je u njima počinjen veliki zločin. Sutjesku i Neretvu ističu, ali Široki Brijeg i Mostar nastojali su sakriti, kako iz svojih biografija, tako i iz biografije Vjere Andrijić, jer se njima ne ponose, jer znaju šta je bilo, jer nije bilo vojnih ciljeva, jer je napravljen zločin, jer su pobijeni brojni nevini fratri i civili…
I na kraju pitanje svih pitanja: Ako su nas Vjera Andrijić i njezino društvo oslobodili ’45., od koga smo se oslobađali devedesetih?
”Nismo imali borbu s ničim nego s crkvom. Dokle god crkva nije pala, dokle god popi nisu prestali iz crkve pucati Široki Brijeg nije pao”, kazala je dotična partizanka, a opisujući napad na širokobriješki samostan, nesvjesno je najbolje opisala i svu ideologiju komunizma kada je rekla: ”Nismo imali borbu s ničim nego s crkvom. Dokle god crkva nije pala…”
A crkve su padale, ali Crkva nije pala.
Velimir Begić
