Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 20. do 25. listopada 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje don Filip Pavlović, koji obnaša službu župnika župe Hrvatskih Mučenika Mississauga u Kanadi. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja, u kojima ovaj tjedan govori o nadi, možete pročitati i(li) poslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 23. listopada 2025.
Evanđelje života – Nepobjediva nada i istinska radost
Danas nas vodi rečenica svetog Ivana Pavla II.: „…ovo Evanđelje, izvor nepobjedive nade i istinske radosti u svako doba.” Riječ je o Evanđelju života. Ne o jednoj temi među mnogima, nego o srcu kršćanske vjere: Bog koji ljubi čovjeka toliko da mu daruje život, i to ne bilo kakav, nego život koji ima budućnost.
„Nepobjediva nada“ nije optimizam koji se osipa na prvoj kiši. Ona počiva na činjenici da je Krist ustao od mrtvih. Ako je smrt pobijeđena, onda nijedna tama nema posljednju riječ. A „istinska radost“ nije kratki ushit; to je mir koji se rađa kad znaš čiji si i tko te drži. Tamo gdje čovjek opet otkrije vlastito dostojanstvo i Božju vjernost, ondje se ova rečenica ne citira – ondje se živi.
Evanđelje života ima vrlo jednostavan početak: primiti. Primiti vlastiti život kao dar, a ne kao slučajnost; primiti drugoga ne kao smetnju, nego kao brata. Koliko toga se promijeni kad se umjesto pitanja „kako ću ga podnijeti?“ usudimo reći: „hvala“. Zahvalnost razvezuje čvorove straha. Tada i one situacije u kojima bismo najradije pobjegli – bolest, slabost, starost – dobiju drugačiji okvir: nisu idealne, ali nisu bez smisla.
Zato Crkva, kad govori o životu, ona kaže jasno: svaki ljudski život, od začeća do prirodne smrti, nosi nepovredivo dostojanstvo. To nije tvrd stav protiv nekoga; to je „da“ izgovoreno čovjeku. Kad branimo slabe – nerođene, bolesne, siromašne, napuštene – ne vodimo kulturni rat, nego čuvamo lice ljudskosti. I ne činimo to galamom, nego blizinom: strpljivim razgovorom, pomoći koja je diskretna, a stvarna; spremnošću ostati kad drugi odustanu.
Izvor snage je uvijek isti: Krist prisutan. U Euharistiji primamo Život da bismo život nosili. Tu se uči pogled koji prepoznaje Božje djelo i onda kad je skriveno. Tu se sjećamo da nismo ostavljeni vlastitim snagama: postoji milost koja nas podiže iznutra. Tko se redovito hrani ovim izvorom, neće postati glasniji – postat će vjerniji.
„Istinska radost“ Evanđelja života nije naivna. Ona zna da postoje rane koje ne prolaze preko noći. Ali zna i ovo: nitko nije zbroj svojih slabosti. U tome je kršćanska razlika. Naš početak nije savršenstvo, nego povratak. Koliko puta je dovoljno da čovjek čuje: „Možeš ponovno početi“ – i već se kreće. Tu se rađa kultura u kojoj je moguće disati: kultura praštanja, strpljenja, odgovornosti.
A što ova poruka traži od zajednice? Prije svega, da bude poštena. Reći istinu bez oštrine koja ranjava, i ljubav bez slatkoće koja skriva realnost. To znači: stati uz majku koja se boji, uz starca koji je sam, uz obitelj koja ne može platiti režije; pomoći da se nađu rješenja – pravna, medicinska, materijalna – i pritom sačuvati dostojanstvo svakoga uključenog. Evanđelje života nije ideologija: to je umijeće blizine.
Drugo, zajednica treba biti učiteljica jezika. Učimo govoriti tako da čovjek osjeti da je viđen i vrijedan. Kad kažemo „život“, ne mislimo na apstrakciju: mislimo na lice djeteta, na ruke radnika, na oči udovice, na tiho trpljenje onih koji ne traže pozornicu. Riječi koje biramo stvaraju ozračje: možemo ga napuniti cinizmom, ili ga napuniti poštovanjem.
Treće, Evanđelje života traži hrabrost male vjernosti. Nije sve rješivo velikim potezima. Ali svakodnevna postojanostima snagu oblikovati svijet: telefonski poziv koji ne odgađaš, odlazak liječniku s onim tko se boji, večera ostavljena pred vratima. U tim malim gestama „nepobjedive nade“ prestaje biti fraza. Postaju stil.
Možda će netko reći: „Sve je to lijepo, ali realnost je teška.“ Istina. Zato kršćanin ne računa samo na sebe. Računa na Gospodina koji ide ispred. On daje da i ondje gdje smo mislili da je kraj nikne novi početak. On uči da se radost ne kupuje, nego rađa: kad život primimo, kad ga štitimo, kad ga dijelimo. To je radost koja ne buči, ali drži.
Molitva:
Gospodine Isuse Kriste, Evanđelje života, probudi u nama zahvalnost za svaki dar života. Oslobodi nas straha koji steže i gorčine koja zatvara. Daj nam mudrost da govorimo istinu s poštovanjem i ljubav koja pretvara riječi u djela. Neka u našim kućama i župama nikada ne uzmanjka nada koja ne posramljuje i radost koja ostaje. Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 22. listopada 2025.
U radosnoj nadi Gospodinova dolaska
Danas se zaustavljamo uz središte vjere: Euharistiju. Sveti Ivan Pavao II. kaže: „U Euharistiji sve govori o pouzdanom iščekivanju ‘u radosnoj nadi dolaska našega Spasitelja Isusa Krista’.“ To je pogled koji diže srce: nismo prepušteni slučaju; u sâmom srcu Crkve pulsira radosno iščekivanje.
Ta se nada ne temelji na osjećaju koji dođe i prođe. Liturgija je zalog: Papa podsjeća da je Euharistija „pignus futurae gloriae“ — zalog buduće slave. Kad pristupamo stolu Gospodnjem, dotičemo ono što će se jednom potpuno razotkriti. Zato se kršćanin ne boji sutra: već danas prima predokus vječnosti.
Crkva je oduvijek znala reći jednostavno i jasno: „Euharistijska žrtva je vrelo i vrhunac čitavog kršćanskog života.“Ako tražimo gdje se vjera rađa i kamo smjera, odgovor je isti: na oltar. Ondje učimo disati dublje, izvan plitkog ritma tjeskobe.
Ali Euharistija nije samo tiha utjeha. Ona nas pokreće. Na pragu novog tisućljeća Ivan Pavao II. je pozvao: „Pođimo naprijed u nadi!“ Pred Crkvom je „prostran ocean“, a kormilo je u Kristovim rukama. To nije romantična slika; to je program: iz oltara u život, iz klanjanja u poslanje.
Zato Papa govori i o „Evanđelju nade“ koje treba svakodnevno naviještati i svjedočiti. Euharistija nam ne dopušta ostati zatvoreni u sakristiji. Ona nas šalje da budemo prisutnost koja gradi, riječ koja tješi, ruke koje služe — i to svaki dan.
Euharistijska nada ima lice života. Crkva s pravom ispovijeda da je Evanđelje „izvor nepobjedive nade i istinske radosti u svako doba“. Pred kulturom odbacivanja, Euharistija nas vraća dostojanstvu: Bog prima nas — i zato mi učimo primati i prihvaćati jedni druge.
U ovoj školi nade vodi nas i Marija. Papa je naziva „žena Euharistije“: u njoj Crkva uči sabrano reći „da“ Bogu i ostati vjeran u tamnim satima. Gdje Euharistija i Marija idu zajedno, ondje srce postaje postojano.
A kako živjeti ovu stvarnost jednostavno i vjerno? Najprije: nedjelja. Ne kao teret, nego kao susret. Euharistija nije bijeg od svijeta. Ona nas upisuje u svijet s drugačijim srcem. Kad iz crkve izlazimo s Kristom u nama, tada radno mjesto, obitelj, susjedstvo postaju mjesta gdje svjetlo tiho pobjeđuje. Ne vikom, nego vjernošću. Ne iluzijom, nego zalogom koji smo primili.
I ako te pritiskaju brige i umori, Crkva ne nudi brze recepte. Nudi Prisustvo. Na oltaru se obnavlja isti dar: On za nas, Onu nama, On među nama. Tu se rađa mir koji ne isključuje suze, ali ne predaje srce tami. Tamo gdje je Euharistija, nada ima dom.
Za kraj, poslušajmo opet Papinu nit vodilju: „U Euharistiji sve govori… o radosnoj nadi.“ I kad zaklopimo misal, riječ ostaje ista: „Pođimo naprijed u nadi!“ — iz ove nedjelje u ponedjeljak, iz oltara u ulice, s Kristom koji dolazi.
Molitva:
Gospodine Isuse, Kruše života, nauči nas čekati Te u radosnoj nadi. Daj da nas svaka misa jače veže uz Tebe i jedne uz druge; da iz Euharistije živimo i Euharistiju svjedočimo. Ostani s nama, Gospodine. Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 21. listopada 2025.
Vi ste naša nada
Danas bih se s vama htio vratiti u Toronto, u ljeto 2002. Papa Ivan Pavao II. gleda mlade i izgovara rečenicu koja ne zastarijeva: „Vi ste naša nada, mladi su naša nada. Ne dopustite da ta nada umre! Uložite u nju svoj život!“ To nije kompliment, nego povjerenje i zadaća. Nada nije nešto što se osjeća kad je lako; nada je odgovor koji dajemo kad Krist zove.
Što Papa vidi u mladima? Ne projekciju, nego budućnost koja je već počela. Zato kaže: „Budućnost je u vašim srcima i u vašim rukama.“ Nije riječ o aktivizmu bez temelja. Temelj je Krist, svjetlo koje ne gasne. „Dopustite da vas zahvati svjetlo Kristovo“, poziva Papa, jer se odatle rađa hrabrost za prave odluke, vjernost usred pritisaka i postojanost kad se sve čini protivno.
Toronto je imao evanđeosku temu: sol i svjetlo. Papa je bio izravan: „Svijetu treba sol. Treba vas — da budete sol zemlje i svjetlo svijeta.“ To nije ideal za nekolicinu, nego krštenička mjera za sve. Sol čuva od truleži i daje okus; tako kršćanin čuva pamćenje Boga i vraća okus čovještvu. Svjetlo ne zazire od noći; ono pomaže drugima da vide. Ako voliš Isusa, voli Crkvu; ne zbog naših savršenstava, nego zbog Njega koji je u njoj prisutan.
Papa ne zatvara oči pred tamom. Spominje rane, sramote i umor; i baš tada izgovara rečenicu koja vraća dostojanstvo: „Nismo zbroj svojih slabosti i padova.“ To je istina koja podiže glavu i vraća korak. Mladi ne trebaju savršen svijet da bi krenuli; trebaju istinu da se ne prodaju jeftino i milost da ponovno počnu.
Nada, kaže Papa, nije sama sebi cilj. Ona je snaga za izgradnju. U svijetu ranjenom nepravdama ne trebaju nam destruktori ni komentatori s distance, nego „graditelji“ — ljudi koji ciglu po ciglu, ljubavlju bez buke, grade civilizaciju ljubavi. To ne čeka sutra: počinje sada, u obitelji, na fakultetu, na poslu, u susjedstvu. Kršćanin je ondje gdje se gradi.
I zato Papa vraća pogled na Krista. „Krist je svjetlo naroda“ — ne ideja, nego Osoba koja daruje „nadu vječnosti“ onima koji putuju vremenom. Odatle mir koji ne ovisi o vijestima. Odatle i hrabrost: „Ne bojte se slijediti Krista kraljevskim putem Križa!“ Nema prečaca; ali na tom putu On ide ispred nas.
I dok završavamo, vratimo se početku: „Vi ste naša nada… ne dopustite da ta nada umre!“ Neka ta riječ odjekne večeras u savjesti svakoga tko sluša: u roditelju koji se bori za obitelj, u mladiću i djevojci pred izborom, u umornom radniku, u onome tko traži smisao. Nada nije iluzija; nada je Krist među nama. On nas ne poziva na bijeg, nego na hod — zajedno.
Molitva:
Gospodine Isuse Kriste, svjetlo narodâ, učvrsti u nama nadu koja ne posramljuje. Nauči nas biti sol i svjetlo ondje gdje žive naši bližnji. Ne daj da posustanemo; vodi nas da ustrajno gradimo s Tobom. Daj mladima srce široko i hrabro, da budu naša nada i Tvoja radost. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. listopada 2025.
Evanđelje nade
Započinjemo razmišljanjem o nadi i polazimo od riječi Koncila koje zvuče kao srce Crkve: „Radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi ovoga vremena…“ One su i radosti i nade, žalosti i tjeskobe Kristovih učenika. Ništa istinski ljudsko ne ostaje strano srcu Crkve. To nije slogan; to je način postojanja: biti blizu Bogu tako da možemo biti blizu čovjeku.
Nada o kojoj govorimo nije kemija osjećaja ni plitki optimizam. Nada je krepost: pouzdanje koje se oslanja na Isusa Krista. Papa Ivan Pavao II. ponavljao je da je „Isus Krist, živ u svojoj Crkvi, izvor nade“ – ne ideja, nego Osoba koja ostaje i vodi. Ako je On živ, ni jedno naše sutra nije pusto.
Zato Crkva ne sjedi skrštenih ruku. U završnici Jubileja sveti Ivan Pavao II. poziva: „Pođimo naprijed u nadi!“ Ne zatvarati se, ne vrtjeti krugove oko svojih briga, nego dignuti pogled i zakoračiti. Tisućljeće je pred nama „kao golemo more“, ali sigurnost nije u kartama, nego u Kristu koji upravlja lađom.
Gdje se ta nada hrani? Na oltaru. U Euharistiji sve govori o „radosnoj nadi Gospodinova dolaska“. Tu učimo čekati ne pasivno, nego budno; ne u strahu, nego u povjerenju. Tamo se srce podsjeti da konačna riječ nije praznina, nego Dolazak. I dok nas svakodnevica troši, ondje se obnavljamo u tišini koja zna da je Gospodin blizu.
Nada ima lice. Lice Isusa Krista Evanđelje ga zove „život“. Crkva zato bez srama ispovijeda da je to Evanđelje „izvor nepobjedive nade i istinske radosti u svako doba“. Nije to bijeg od stvarnosti, nego snaga da stvarnost nosimo: savjest koja štiti slabe, ruke koje se pružaju ranjenima, vjera koja usred tame ne gasi svjetlo.
Nada ima i pastire. U teškim vremenima ne trebamo funkcije, nego svjedoke. Zato ista Crkva kaže da je biskup, a s njim svaki pastir, pozvan biti „prorok, svjedok i službenik nade“. To poslanje nije rezervirano; ono se prelijeva na roditelje, učitelje, liječnike, radnike – na svakoga tko stoji uz čovjeka i uz istinu.
A što je zadatak svih? Ne dopustiti da nada ostane riječ. Ivan Pavao II. govori o „Evanđelju nade“ koje traži svakodnevno naviještanje i svjedočenje. To znači: dopustiti da Riječ postane tijelom u našim navikama – u načinu kako razgovaramo, planiramo, trošimo, odlučujemo; u tome kako se odnosimo prema slabijima; u tome kako slavimo nedjelju.
Možda te muče pitanja, i to je pošteno: Kako se nadati kad su rane svježe? Kako vjerovati kad brojke ne idu u prilog? Odgovor vjere nije formula, nego prisustvo. Crkva se usuđuje reći: Krist je živ. Ako je On živ, postoji netko jači od naših poraza, netko tko može preokrenuti put i onda kad mi više ne vidimo put. Nada se rađa upravo tu – kad u poslušnoj tišini prepustimo ‘prvu riječ’ Bogu, a mi učinimo ono što nam je pred nogama.
Zato, braćo i sestre, ovoga tjedna napravimo nekoliko jednostavnih, ali stvarnih koraka. Dođi na misu s namjerom da zahvaljuješ, a ne samo da „odrađuješ“. Zadrži tišinu nakon pričesti: dopusti da nada padne dublje od riječi. Ako nosiš teret krivnje, traži pomirenje – oproštenje ne umanjuje istinu, nego oslobađa od laži očaja. I pruži ruku nekome do koga ti je Gospodin stavio put: telefonski poziv, posjet, pratnja liječniku. To nisu trikovi samopomoći; to su mjesta na kojima Bog djeluje.
Nemojmo se zadovoljiti malim očekivanjima. Crkva je rođena iz Uskrsa i zato se ne boji budućnosti. Naše oružje nisu oštre riječi ni brze osude, nego Euharistija i milosrđe, istina izrečena s ljubavlju i ljubav provedena u istini. Tako se kroji kultura života; tako nastaje ozračje u kojem je moguće disati.
Za kraj, ponovimo zajedno, kao zavjet na putu: „Pođimo naprijed u nadi!“ A kad dođe kušnja, sjetimo se da taj pokret nije proizvod volje, nego milost koja nas nosi. Mi krećemo, jer On dolazi.
Molitva:
Gospodine Isuse Kriste, živi u svojoj Crkvi i budi naš izvor nade. U Euharistiji nas uči čekati Te „u radosnoj nadi“. Daj pastirima i vjernicima snagu da budu svjedoci i službenici nade. Osnaži nas da dnevno naviještamo i živimo Evanđelje nade. Tebi slava u vijeke. Amen.
citirani izvori — GS 1 („The joys and the hopes…“); NMI 58 („Let us go forward in hope!“); Ecclesia de Eucharistia 18 („in joyful hope for the coming of our Saviour“); Evangelium vitae 2 („source of invincible hope and true joy“); Ecclesia in Europa 1/45 („Jesus Christ… source of hope“; „The Gospel of hope… calls for daily proclamation“); Pastores gregis 3 („prophet, witness and servant of hope“).
