Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 20. do 25. listopada 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje don Filip Pavlović, koji obnaša službu župnika župe Hrvatskih Mučenika Mississauga u Kanadi. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja, u kojima ovaj tjedan govori o nadi, možete pročitati i(li) poslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 21. listopada 2025.
Vi ste naša nada
Danas bih se s vama htio vratiti u Toronto, u ljeto 2002. Papa Ivan Pavao II. gleda mlade i izgovara rečenicu koja ne zastarijeva: „Vi ste naša nada, mladi su naša nada. Ne dopustite da ta nada umre! Uložite u nju svoj život!“ To nije kompliment, nego povjerenje i zadaća. Nada nije nešto što se osjeća kad je lako; nada je odgovor koji dajemo kad Krist zove.
Što Papa vidi u mladima? Ne projekciju, nego budućnost koja je već počela. Zato kaže: „Budućnost je u vašim srcima i u vašim rukama.“ Nije riječ o aktivizmu bez temelja. Temelj je Krist, svjetlo koje ne gasne. „Dopustite da vas zahvati svjetlo Kristovo“, poziva Papa, jer se odatle rađa hrabrost za prave odluke, vjernost usred pritisaka i postojanost kad se sve čini protivno.
Toronto je imao evanđeosku temu: sol i svjetlo. Papa je bio izravan: „Svijetu treba sol. Treba vas — da budete sol zemlje i svjetlo svijeta.“ To nije ideal za nekolicinu, nego krštenička mjera za sve. Sol čuva od truleži i daje okus; tako kršćanin čuva pamćenje Boga i vraća okus čovještvu. Svjetlo ne zazire od noći; ono pomaže drugima da vide. Ako voliš Isusa, voli Crkvu; ne zbog naših savršenstava, nego zbog Njega koji je u njoj prisutan.
Papa ne zatvara oči pred tamom. Spominje rane, sramote i umor; i baš tada izgovara rečenicu koja vraća dostojanstvo: „Nismo zbroj svojih slabosti i padova.“ To je istina koja podiže glavu i vraća korak. Mladi ne trebaju savršen svijet da bi krenuli; trebaju istinu da se ne prodaju jeftino i milost da ponovno počnu.
Nada, kaže Papa, nije sama sebi cilj. Ona je snaga za izgradnju. U svijetu ranjenom nepravdama ne trebaju nam destruktori ni komentatori s distance, nego „graditelji“ — ljudi koji ciglu po ciglu, ljubavlju bez buke, grade civilizaciju ljubavi. To ne čeka sutra: počinje sada, u obitelji, na fakultetu, na poslu, u susjedstvu. Kršćanin je ondje gdje se gradi.
I zato Papa vraća pogled na Krista. „Krist je svjetlo naroda“ — ne ideja, nego Osoba koja daruje „nadu vječnosti“ onima koji putuju vremenom. Odatle mir koji ne ovisi o vijestima. Odatle i hrabrost: „Ne bojte se slijediti Krista kraljevskim putem Križa!“ Nema prečaca; ali na tom putu On ide ispred nas.
I dok završavamo, vratimo se početku: „Vi ste naša nada… ne dopustite da ta nada umre!“ Neka ta riječ odjekne večeras u savjesti svakoga tko sluša: u roditelju koji se bori za obitelj, u mladiću i djevojci pred izborom, u umornom radniku, u onome tko traži smisao. Nada nije iluzija; nada je Krist među nama. On nas ne poziva na bijeg, nego na hod — zajedno.
Molitva:
Gospodine Isuse Kriste, svjetlo narodâ, učvrsti u nama nadu koja ne posramljuje. Nauči nas biti sol i svjetlo ondje gdje žive naši bližnji. Ne daj da posustanemo; vodi nas da ustrajno gradimo s Tobom. Daj mladima srce široko i hrabro, da budu naša nada i Tvoja radost. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. listopada 2025.
Evanđelje nade
Započinjemo razmišljanjem o nadi i polazimo od riječi Koncila koje zvuče kao srce Crkve: „Radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi ovoga vremena…“ One su i radosti i nade, žalosti i tjeskobe Kristovih učenika. Ništa istinski ljudsko ne ostaje strano srcu Crkve. To nije slogan; to je način postojanja: biti blizu Bogu tako da možemo biti blizu čovjeku.
Nada o kojoj govorimo nije kemija osjećaja ni plitki optimizam. Nada je krepost: pouzdanje koje se oslanja na Isusa Krista. Papa Ivan Pavao II. ponavljao je da je „Isus Krist, živ u svojoj Crkvi, izvor nade“ – ne ideja, nego Osoba koja ostaje i vodi. Ako je On živ, ni jedno naše sutra nije pusto.
Zato Crkva ne sjedi skrštenih ruku. U završnici Jubileja sveti Ivan Pavao II. poziva: „Pođimo naprijed u nadi!“ Ne zatvarati se, ne vrtjeti krugove oko svojih briga, nego dignuti pogled i zakoračiti. Tisućljeće je pred nama „kao golemo more“, ali sigurnost nije u kartama, nego u Kristu koji upravlja lađom.
Gdje se ta nada hrani? Na oltaru. U Euharistiji sve govori o „radosnoj nadi Gospodinova dolaska“. Tu učimo čekati ne pasivno, nego budno; ne u strahu, nego u povjerenju. Tamo se srce podsjeti da konačna riječ nije praznina, nego Dolazak. I dok nas svakodnevica troši, ondje se obnavljamo u tišini koja zna da je Gospodin blizu.
Nada ima lice. Lice Isusa Krista Evanđelje ga zove „život“. Crkva zato bez srama ispovijeda da je to Evanđelje „izvor nepobjedive nade i istinske radosti u svako doba“. Nije to bijeg od stvarnosti, nego snaga da stvarnost nosimo: savjest koja štiti slabe, ruke koje se pružaju ranjenima, vjera koja usred tame ne gasi svjetlo.
Nada ima i pastire. U teškim vremenima ne trebamo funkcije, nego svjedoke. Zato ista Crkva kaže da je biskup, a s njim svaki pastir, pozvan biti „prorok, svjedok i službenik nade“. To poslanje nije rezervirano; ono se prelijeva na roditelje, učitelje, liječnike, radnike – na svakoga tko stoji uz čovjeka i uz istinu.
A što je zadatak svih? Ne dopustiti da nada ostane riječ. Ivan Pavao II. govori o „Evanđelju nade“ koje traži svakodnevno naviještanje i svjedočenje. To znači: dopustiti da Riječ postane tijelom u našim navikama – u načinu kako razgovaramo, planiramo, trošimo, odlučujemo; u tome kako se odnosimo prema slabijima; u tome kako slavimo nedjelju.
Možda te muče pitanja, i to je pošteno: Kako se nadati kad su rane svježe? Kako vjerovati kad brojke ne idu u prilog? Odgovor vjere nije formula, nego prisustvo. Crkva se usuđuje reći: Krist je živ. Ako je On živ, postoji netko jači od naših poraza, netko tko može preokrenuti put i onda kad mi više ne vidimo put. Nada se rađa upravo tu – kad u poslušnoj tišini prepustimo ‘prvu riječ’ Bogu, a mi učinimo ono što nam je pred nogama.
Zato, braćo i sestre, ovoga tjedna napravimo nekoliko jednostavnih, ali stvarnih koraka. Dođi na misu s namjerom da zahvaljuješ, a ne samo da „odrađuješ“. Zadrži tišinu nakon pričesti: dopusti da nada padne dublje od riječi. Ako nosiš teret krivnje, traži pomirenje – oproštenje ne umanjuje istinu, nego oslobađa od laži očaja. I pruži ruku nekome do koga ti je Gospodin stavio put: telefonski poziv, posjet, pratnja liječniku. To nisu trikovi samopomoći; to su mjesta na kojima Bog djeluje.
Nemojmo se zadovoljiti malim očekivanjima. Crkva je rođena iz Uskrsa i zato se ne boji budućnosti. Naše oružje nisu oštre riječi ni brze osude, nego Euharistija i milosrđe, istina izrečena s ljubavlju i ljubav provedena u istini. Tako se kroji kultura života; tako nastaje ozračje u kojem je moguće disati.
Za kraj, ponovimo zajedno, kao zavjet na putu: „Pođimo naprijed u nadi!“ A kad dođe kušnja, sjetimo se da taj pokret nije proizvod volje, nego milost koja nas nosi. Mi krećemo, jer On dolazi.
Molitva:
Gospodine Isuse Kriste, živi u svojoj Crkvi i budi naš izvor nade. U Euharistiji nas uči čekati Te „u radosnoj nadi“. Daj pastirima i vjernicima snagu da budu svjedoci i službenici nade. Osnaži nas da dnevno naviještamo i živimo Evanđelje nade. Tebi slava u vijeke. Amen.
citirani izvori — GS 1 („The joys and the hopes…“); NMI 58 („Let us go forward in hope!“); Ecclesia de Eucharistia 18 („in joyful hope for the coming of our Saviour“); Evangelium vitae 2 („source of invincible hope and true joy“); Ecclesia in Europa 1/45 („Jesus Christ… source of hope“; „The Gospel of hope… calls for daily proclamation“); Pastores gregis 3 („prophet, witness and servant of hope“).
