Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 15. do 20. rujna 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje fra Goran Azinović, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, koji je na službi misionara u Zürichu. Ako ste ih propustili u našem programu, njegova duhovna promišljanja donosimo i na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. rujna 2025.
Krenimo ispočetka!
Ljudi se često vole hvaliti svojim djelima pa drugima govore o onome što su postigli, u čemu su uspjeli i dive se svemu što su stvorili. Čovjek se nerijetko osvrće na svoju prošlost gledajući sve što je podigao na noge, što je osposobio; gleda na svoje projekte koji su zaživjeli i hvali se njima. Sveti Franjo Asiški, naš učitelj, otac našega Reda, serafska duša, to je nama, fratrima, posebno stavio na srce. Netom prije nego će umrijeti, sveti Franjo je rekao svojoj braći: „Braćo, krenimo ispočetka! Jedva da smo išta učinili…“ Ova rečenica, koja i danas jasno progovara svakom čovjeku, vrlo je snažna. Što god učinio, kreni ispočetka! Što je Franjo time želio kazati? Franjo je želio kazati da još puno toga trebaš napraviti.
Ovaj dan te poziva da danas učiniš što možeš i vidjet ćeš kako uvijek iznova možeš stvarati, kako uvijek iznova možeš činiti djela u Božjoj ljubavi. Velika opasnost danas se krije u životima ljudi kad kažu: „Budući da sam to učinio, više ništa ne želim činiti. Pa čovjek kaže: „Ja sam svoje napravio…“ Ne! Uvijek možeš činiti više, uvijek možeš bolje i više! Zato te ova Franjina rečenica: „Braćo, krenimo ispočetka!“ uči poniznosti da svakoga dana, svakoga trenutka kad nešto učiniš, kažeš: „Sluga sam beskorisni, učinio sam što sam trebao i bio dužan učiniti, ali danas iznova činim jer Bog mi daje talente, vrijeme, priliku i sve što je moje zapravo je Božje u meni.“ Da mi Bog nije dao darove, talente i vrijeme, ja to ne bih ni mogao učiniti. Zato kreni ispočetka i vidjet ćeš kako je život lijep kad se ne osvrćeš na ono što si stvorio, već uvijek iznova trebaš biti otvoren daru stvaranja i služenja Bogu i ljudima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. rujna 2025.
Božji signal
Kako je lijepo iznova povući se na mjesto tišine i samoće… Jedan svećenik je lijepo kazao: „Kada na mjestu gdje se nalaziš nema signala na mobitelu, budi siguran da tada radi drugi signal, a to je Božji signal.“ Kad isključiš signal svoga mobitela, dopuštaš Bogu da ti on šalje svoje signale; zato je lijepo iznova napustiti buku, trku ovoga svijeta i uroniti u tišinu, otići u prirodu i promatrati sve što je Bog stvorio, diviti se tome i vidjeti u svakom stvorenju koje se nalazi u prirodi, pa i u samoj prirodi, sliku Božju. Sveti Pier Giorgio Frassati volio je šetati i planinariti. Često je sa svojim prijateljima odlazio u planine.
Nešto slično činio je i veliki papa Ivan Pavao II. S mladima je rado odlazio u planine. Šetajući bi molili krunicu, razgovarali o Bogu diveći se svemu što je Bog stvorio. Zato je sveti papa Ivan Pavao II. jako volio svetog Pier Giorgija Frassatija. Papa je još davne 197o. godine često poljskoj mladeži propovijedao o ovome mladiću, koji tada još nije bio ni blažen ni svet. Upravo će ga papa Ivan Pavao II. proglasiti blaženim, a papa Lav XIV. svetim. Moto njegova života glasilo je: „K visinama! Pođimo u visine!“ Napusti i ti svaku buku ovoga svijeta i dopusti Bogu da ti progovori. Nije dovoljno čekati korizmu da bi se povukao u tišinu, ostavio mobitel, isključio televiziju i bio sam s Bogom, već sada možeš ući u svoju korizmu. Povuci se, uđi u vrijeme tišine, uvuci sebe i svoj život, svoj um, srce i dušu u Božju tišinu i vidjet ćeš kako ti Bog progovara. Tek kad dođeš u visine, osjetit ćeš da je Bog još više živ nego što ga možeš osjetiti u buci ovoga svijeta.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. rujna 2025.
Važnost duše
Jedan svećenik je nedavno držao predavanje mladim ljudima. Govorio im je o raznim temama, ali često je u svom predavanju spominjao dušu. Na kraju je rekao nešto vrlo lijepo, korisno i važno. On kaže: „Draga djeco, danas vam nitko neće progovoriti o duši. Kad ste primjerice zadnji put u emisijama na televiziji, koja radi 24 h, čuli riječ ʻdušaʼ? Kad je netko zadnji put u knjigama, u modernim knjigama, koje se pišu spomenuo dušu? Nikad nitko, ama baš nitko, u svijetu mode ili raznih industrija nije spomenuo riječ ʻdušaʼ. Tko jedino danas spominje dušu? Crkva! Jedino Crkva želi čovjeku kazati: ʻPa ti imaš dušu!ʼ“ Ako želiš u potpunosti sagledati cijelog čovjeka, ne možeš ga sagledati bez duše. Čovjek je nepotpun bez duše. On ima dušu, a duša čini bit njegova života jer čovjek bez duše, bez daha u sebi kojeg mu je Bog dao, zapravo je mrtav, kao da ne postoji.
Živimo u vremenu kad se stalno, pogotovo mladima, govori o važnosti tijela. Kolike teretane i fitness-centri rade? To je divno, lijepo… Neka i toga, i tjelovježba je korisna čovjekovom tijelu, ali tako malo ili gotovo nikako se govori o duši. Kao da smo zaboravili dušu… Slično stanje je i u obiteljima. Koliko se samo djeci naglašava sportski ili školski uspjeh, govori se o raznim disciplinama, vježbama, ali rijetko ili gotovo nikako mladom čovjeku se govori da on zaista ima i dušu, da je potrebna briga o duši. Zato postoji sakrament svete ispovijedi, molitva krunice, euharistija. Ona nas čisti, ona je snaga i hrana da budemo iznutra lijepi. Euharistija ne hrani mene samo tjelesno, fizički, nego i duhovno, euharistija je hrana duše. Zato nemoj zaboraviti u svijetu opsjednutom materijalnim vrjednotama progovarati o onome što je pomalo zaboravljeno, a to je čovjekova bit, to je duša! Zato kad god imaš priliku među ljudima, mladima, u svojem društvu, govori o važnosti duše, pogotovo danas. Nemoj zaboraviti na svoju dušu!
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. rujna 2025.
Svetost u obitelji
Ovih dana (u nedjelju, 7. rujna 2025. godine) Crkva je proglasila dvojicu posebnih svetaca, mladih ljudi: svetog Carla Acutisa i svetog Pier Giorgija Frassatija. Zanimljivo je da oni nisu imali podlogu za svetost. Obitelji svetog Pier Giorgija i svetog Carla bile su tradicionalne obitelji. Članovi tih obitelji nisu bili prepobožni, nego su živjeli čak možda i ispod prosjeka svoje duhovnosti. Upravo iz tih ispodprosječnih duhovnih obitelji dolaze dva buduća velika sveca, uzori mnogim mladima danas. Postavlja se pitanje: kako to da su ti tako mladi ljudi već za kratkog života postali sveci, a nisu imali uporište u obitelji? Odgovor je vrlo jednostavan: vjera je dar. Oni su vjeru primili kao dar, surađivali su s vjerom.
Zanimljivo je da Pier Giorgijeva obitelj uopće nije znala tko živi s njima, njegovi bližnji nisu znali da kraj sebe imaju sveca. Tek kad je Pier Giorgio iznenada umro od jake dječje paralize, njegovi bližnji su zapravo tek na sprovodu shvatili tko je on bio jer mu na sprovod dolazi veliko mnoštvo ljudi koje oni nisu poznavali, ali ih je poznavao Pier Giorgio. To su bili siromašni, potrebiti ljudi kojima je on pomagao, tješio ih u razgovorima i krijepio toplim riječima. Kad je Pier Giorgijeva majka došla u njegovu sobu spremati njegove stvari, pronalazi bilježnicu, odnosno adresar gdje su bile sve adrese ljudi kojima je on pomagao. Roditelji su tek naknadno otkrili vrijednost i važnost svoga sina Pier Giorgija shvativši da je on svet. Nešto slično se i tebi može dogoditi, može se dogoditi da ne prepoznaš svece u svojoj blizini, u svojoj obitelji, u vlastitoj djeci. Uvjeren sam da i danas postoji mnoštvo mladih koji su sveti, koji svakodnevno idu na svetu misu, redovito se ispovijedaju, redovito mole ne samo jedno, nego i sva četiri otajstva Gospine krunice. Ti ljudi zapravo žive svetim životom, a roditelji često to ne prepoznaju. Zato je ovo poticaj roditeljima da prepoznaju svetost vlastitog djeteta, ne samo njegove talente u sportu, redovno izvršavanje obveza u školi, tehničko znanje, nego i važnost njegove duše, njegovu svetost. Roditelji zato trebaju prepoznati svetost svoje djece i upućivati ih u svetost, ne u svjetovni ili materijalni život, nego u sveti život gdje će oni doista biti sretni, gdje će „(…) imati Boga u svojoj duši, a to je jedini izvor sreće“, kao što je rekao sveti Pier Giorgio Frassati.
