Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 22. do 27. rujna 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 27. rujna 2025.
Usmjerenje na Isusa
U svijetu koji se sve više može opisati riječima ‘kupi, upotrijebi i baci’ ili ‘ja to moram imati’ teško je čovjeku u potrebi, kao i malom djetetu reći: ne brini, providjet će Bog, dobit ćeš kad dođe vrijeme ili može se i bez ovoga ili onoga. Svijet konzumerizma guši naše povjerenje u Boga i njegovu providnost, guši krepost strpljivosti. Isus u Matejevu Evanđelju veli: »Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.« (Mt 6,19-21). Mogla bi nam pomoći u ovom kratkom razmišljanju riječ ‘zgrtati’. Zgodna je jer se u našem jeziku može usporediti s grčenjem, sabiranjem u grču, što slikovito razotkriva stanje nepovjerenja i straha da nikad nije dovoljno i dosta. Povjerenje pak donosi osjećaj slobode, lakoće, opuštenosti jer Bog vidi sve i u svojoj mudrosti izvodi na dobro.
Lijepo je to sročio don Dolindo Ruotolo, svećenik i mistik iz Napulja u svojoj molitvi predanja, ‘Isuse, ti se za to pobrini’ ili Isuse, misli ti. Taj već mnogima poznati čin predanja molitva je i vježba. Često puta je tako da čovjek ne može odmah i bez zadrške svaki konac života prepustiti Bogu, ali treba se u tome vježbati i taj grč u sebi polako otpuštati.
Preporučam ti na koncu ovoga tjedna, ali i u svakoj tjeskobnoj životnoj situaciji, jedan duboki udah i misao usmjerenu na Isusa s iskrenim izdahom u kratkoj molitvi: Isuse, ti se za sve moje pobrini. Isuse, misli ti! I on na tvoju iskrenost neće ostati ravnodušan.
Duhovni poticaj Živo vrelo 26. rujna 2025.
Slobodna volja
Sjetite se ili potražite na internetu detalj freske iz Sikstinske kapele na kojoj Bog stvoritelj pruža ruku s ispruženim kažiprstom Adamu koji jednako tako poseže svojom rukom prema Bogu s ispruženim prstom. Kada se bolje zagledamo, na slici se prst Boga i čovjeka ipak ne dodiruju. Ostaje nekoliko milimetara praznog prostora. Taj prazan prostor prema nekim tumačima ovog remek djela simbol je slobodne volje. Adam, kao stvorenje ima slobodnu volju prihvatiti Gospodinov dodir ili ne prihvatiti i sve na koncu ovisi o njemu, stvorenju, mimo sve Božje moći, dobrote i naklonosti.
Dodir je neizmjerno dragocjena gesta i čin u ljudskom životu pa tako i u kršćanskoj duhovnosti zauzima posebno mjesto. Ne postoji niti jedan sakramenat koji u sebi ne sadrži nekakav oblik dodira. I za Isusom je često hrlilo silno mnoštvo, bez obzira na stalež, vjersko uvjerenje ili položaj, ne bili ga se barem dotaklo i postiglo neku od željenih milosti. I danas to mnogi čine kad ugledaju poznatu ličnost kao što je na pr. Papa Lav XIV. Tako je i žena bolesna od dugogodišnjeg krvarenja u Markovu Evanđelju vagala u presudnom trenutku, dotaknuti ili ne dotaknuti Isusa. Sigurno je u tom trenutku bilo previše straha i nutarnje borbe. Što bi tebi u ovom trenutku značilo da ti se pruži prilika dotaknuti Isusa, ili barem njegova plašta? U molitvi se to može dogoditi, a još više u pričesti, ispovijedi, bolesničkom pomazanju… Samo, što nakon dodira? Što smo ono htjeli postići? Što nakon pričesti ili Ispovijedi?
Kakvi su tvoji dodiri Boga u svakodnevnom duhovnom životu? Jedan mi je prijatelj karizmatičar, koji često održava seminare za ozdravljenje, rekao kako se doista često puta dogodi da ljudi dožive Božji dodir, milost, pa čak i velike znakove poput ozdravljenja i sl., ali uvijek ostaje pitanje što se događa poslije toga. Mijenja li se život ili se nakon nekog vremena sve vrati na staro?
Duhovni poticaj Živo vrelo 25. rujna 2025.
Biti najbolja verzija sebe
Često se puta kao i većina drugih ljudi divim trudu i uspjehu velikih ličnosti, kulture, znanosti, sporta ili bilo koje druge vrijedne discipline, koji do svojih rezultata dolaze velikim naporom ali malim ustrajnim koracima. Oni su pokazatelji prolaska kroz uska vrata, o kojima je i Isus govorio u Evanđelju, kroz koja prolaze da bi doživjeli pozitivne rezultate. U duhovnom životu upravo od tih ljudi možemo naučiti puno i što bi to značilo proći kroz uska vrata.
Treba priznati, nitko od nas ne voli uska vrata i sve ono što nas u životu pritišće, guši i sputava u slobodnom kretanju. Dok promatramo ljude sporta kako milimetar po milimetar ili stotinku po stotinu pomjeraju vlastite granice da bi za tu malu nijansu bili bolji ili čak prvi, vidimo i sami da u svim našim nastojanjima uvijek možemo biti još malo bolji. Treba odvajati od sebe, oslobađati se od suviška i boriti se za prolaz kroz vrata koja su po našoj mjeri, iako nam se čine puno puta preuska i prezahtjevna. No, nisu ona ni uža ni šira od nas samih. Ako ih smijemo usporediti u fizičkom smislu, tek su onolika koliki smo i sami. Dovoljno široka da kroz njih prođemo ogoljeni od svega što nismo mi, što nije naše. Uska su vrata, vrata po mjeri čovjeka stvorenog na sliku Božju. Ta ne traži Bog od nas da se prepolovimo, već da budemo ono što jesmo, najbolja verzija sebe. Evo zašto je važno svoju krsnu haljinu sačuvati čistom, kako nam to napominje obred krštenja, da bismo pred Gospodina stali onakvi kakvi jesmo, bez maski, naslaga, ekstenzija i bilo čega što nas u duhovnom životu ne čini sličnima Njemu. Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. (Lk 13,24)
Duhovni poticaj Živo vrelo 24. rujna 2025.
Ljubav i milosrđe
Jučer sam govorio o tome kako Isus nije mario za papire, odnosno vjersku pripadnost, nacionalnost i porijeklo, njegova je prisutnost bila prilika za sve. Danas bih razmišljao o tome kako nije volio ona pravila, običaje i propise koji više nisu imali smisla bez obzira na ukorijenjenost u narodu ili su čak bila propisana Mojsijevim zakonom, kao što je na primjer bila subota. Naš narod voli reći: bolje da propadne selo nego običaj, ali Isus se s time ne bi složio. Za čin ljubavi i milosrđa ne postoji vrijeme koliko god ono bilo sveto. Milosrđe se iskazuje onda kada se potreba pokaže, pa i u subotu ili nedjelju. Što vrijedi za naše vrijeme. U Jednu od takvih situacija donosi Evanđelist Luka. Pred Isusom se jednog dana baš u dan odmora i nerada pojavila žena u potrebi, bolesna, zgrbljena, posjednuta i željna slobode. Isus ju ozdravlja, riječju kratkom i jasnom. Nema tu posebnih gesti, dijaloga i sl. tome kao u drugim slučajevima. Ne razumiju to svi, a ponajmanje oni kojima je jednako tako zadaća zauzeti se za potlačene, potrebite i bolesne te propovijedati isto to milosrđe koje propovijeda i Isus. Nadstojnik sinagoge nije bio od onih pastira koji mirišu na svoje stado, rekli bismo danas rječnikom pokojnog pape Franje, i nije mu se svidjela Isusova intervencija baš na šabat. I ova je žena poput raskajanog carinika u hramu imala prikovani pogled za pod zbog svoje zgrbljenosti i muke, a Isus joj je vratio uspravan pogled i sposobnost da pogleda u nebo. Kod nadstojnika sinagoge proces je obratan, visoko uspravljeno čelo palo je na tlo. Milosrđe likuje nad sudom, čitamo u Jakovljevoj poslanici. Milosrđe i ljubav su zakon nad svim ostalim zakonima, pravilo za sva druga pravila i običaj zbog kog i selo smije propasti.
Duhovni poticaj Živo vrelo 23. rujna 2025.
Isus se divio vjeri, poniznosti, gesti ljubavi…
Sigurno ste primijetili u evanđeljima da Isus voli isticati one osobe kojima po zakonu i odredbama aktualne vjerske vlasti ne pripada privilegij i pozornost koju im poklanja. Na to bi smjeli računati samo oni kod kojih je sve po zakonu i propisima. Time je na osobit način iritirao farizeje i pismoznance. Da, Isus je znao biti provokator, ali ne iz zloće nego iz ljubavi i poradi istine. Tako je to bilo u slučaju žene grešnice koja je trebala biti zasuta kamenjem, kod Samarijanke kraj zdenca, kod majke što je sa stola molila za mrvice, kod službenika rimske okupatorske sile koji dolazi i moli da mu Isus ozdravi slugu i mnogih drugih…
Isus se uvijek divio vjeri, poniznosti, gesti ljubavi, iskrenoj borbi za vlastito dobro ili dobro bližnjega, a ne papiru u kom je pisalo da su pravovjerni pripadnici izabranog naroda, što ti grešnici najčešće i nisu bili. Sveti Augustin veli da svatko od nas upravo sada, ako želi, može postati prijatelj Božji. U procesu obraćenja ne postoji sutra ću, od prvog siječnja ću, u korizmi ću i sl., već sada, čim osjetim poticaj, potrebu, milosni trenutak…
Neizmjerno je važno u današnja vremena shvatiti Isusovu poruku kako bi bludnici, carinici i mnogovrsni grešnici mogli preteći u Kraljevstvu nebeskom i mene i tebe, koji možda po svim maticama u našim župama rezultiramo kao pravovjerni pripadnici jedne svete i apostolske Crkve… Zapravo, važno je danas ustrajno ponavljati da smo pred Bogom svi Isti, odnosno svima se nudi jednaka prilika da budu njegovi prijatelji, a formalnosti se rješavaju u hodu. Isus se uvijek divi vjeri, ljubavi, hrabrosti, požrtvovnosti i odlučnosti onih koji ga za bilo što zaištu, dok su papiri dobar znak, ali ne i garancija ulaska u vječnost. Uostalom, svi poznajemo i previše onih koji su, kako se ono kaže, sve obavili da papiri budu čisti ako zatreba. Bog najprije traži srce a potpis može i kasnije.
Duhovni poticaj Živo vrelo 22. rujna 2025.
Povjerenje i ljubav
Sveti Augustin iz Hipona veli da prema Bogu ne idemo hodajući već ljubeći. Mogli bismo nadodati još da Božju naklonost ne primamo djelima, žrtvom, pokorom, postom i sličnim naporima u koliko u tim istim naporima nema ljubavi i povjerenja. U svemu što činimo za Boga i bližnje potrebno je djetinje čisto povjerenje i ljubav. Tome nas i Isus uči u Evanđelju po Marku kad veli: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.«
Kad dijete pristupa nepoznatom strancu, onda je to zato što prepoznaje njegovu dobronamjernost i prilazi mu s povjerenjem jer vjeruje da je ljubljeno. To povjerenje srž je odnosa zaigrane djece i Isusa. Koji redak prije u istom evanđelju Isus vodi raspravu o stvarima velikih, o rastavi braka i otpuštanju žene. Ti pak problemi proizlaze iz nepovjerenja i suprotna su slika od ove o bezazlenoj i bezbrižnoj dječici. Upravo je slika malenih možda najbolji Isusov odgovor na probleme nas velikih. Izgubimo li povjerenje u Boga i povjerenje jedni u druge gubimo tlo pod nogama i bavimo se sami sobom, navlačimo Božje zakone na svoj mlin i tražimo da nam se udovolji više nego li ovoj zaigranoj dječici. Tko je tu zreliji, vrijedilo bi se priupitati. Čuvaj to dijete u sebi, jer sve se piše negdje na nebu, svaki uzdah, svaka riječ, kako pjeva jedan naš popularni pjevač, jer takvima nas vidi Bog. A prva Ivanova poslanica nas na najbolji mogući način podsjeća tko smo i čiji smo: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.« (1Iv 3,1)
