U prošloj kolumni na ovom prostoru pisao sam u Radiopostaju Mir Međugorje i dvadesetoj godišnjici uspješnog djelovanja ovog medija, okrznuvši se malo i o ostale medije što je samo po sebi postavilo temu za sljedeću kolumnu – pisanje o petoj sili kako je medije nazvao Napoleon, koji ih je svrstao odmah iza Francuske, Rusije, Velike Britanije i Austrije, a ujedinjenjem Italije i Njemačke novinarstvo je pomaknuto na 'sedmu silu'. 'Silu' koja u cijelom svijetu kreira javno mišljenje, ali na pamet mi često pada i jedan primjer gdje je ta 'sedma sila' teško poražena. Koliko god se neki trudili mišljenje o Međugorju u posljednjih gotovo četiri desetljeća nisu uspjeli promijeniti, iako su se trudili. Svim silama!
Osamdesetih godina u svjetovnim medijima na ovim prostorima Međugorje je uglavnom bilo ismijavano, negirano, napadano… Unatoč tome, rijeke hodočasnika iz cijelog svijeta, ali i mjesta iz bliže ili malo dalje okolice i dalje su neumorno dolazile. U društvima koja su imala tri staleža, novinstvo je proglašavano četvrtim. U SAD-u novinarstvo je bilo proglašeno četvrtom vlašću – nakon zakonodavne, izvršne i sudbene. Pišući osamdesetih godina o Međugorju novinari su se postavili i kao zakonodavna, i izvršna, i sudska vlast.
Neobjektivnim novinarstvom nastojali su osuditi i zataškati događanja u Međugorju, zastrašiti hodočasnike i svećenike, ismijati i zastrašiti i same vidioce, ali svi oni bili su još nesutrašiviji u prenošenju poruka. Najčešće licem u lice, jer nije bilo medija koji bi to mogao prenijeti, niti društvenih mreža koje su to mogle cenzurirati. Od čovjeka do čovjeka prenosila se tako poruka Međugorja.
Nastavilo se i početkom devedesetih kada je u medijima Domovinski rat zauzimao prve minute radijskih i televizijskih informativnih emisija, te prve stranice novina. Međugorska događanja tada su bila u drugom planu. I nisu se ovdašnji novinari puno bavili Međugorjem osim ratnih i političkih tema.
Onda je rat završio. Većina medija je neslavno završila s ratom, a Hercegovina je opet bila, uglavnom, u medijskom mraku. Postojale su samo radiopostaje. U novom stoljeću krenulo se s osnivanjem novina i izdanjima hrvatskih medija namijenjenih uglavnom Hrvatima u BiH, a u to vrijeme i portali su počeli nicati, ne kao gljive poslije kiše, nego još više. Međugorje su svjetovni mediji počeli promatrati na razini zanimljivosti, skandala, tabloidnosti. Primjerice deseci tisuća mladih za nekoliko vrućih kolovoških dana Mladifesta velikoj većini medija nisu zanimljivi. Neće im dati prostora. Tražit će skandal, ako se pak ne nađe, izmislit će ga i objaviti. Zanimljivi su im i dolasci poznatih osoba u Međugorje. I tu je bilo izmišljanja dolazaka. To će svi prenijeti ni ne provjeravajući informacije, iako to da svaku informaciju treba provjeriti znaju i brucoši novinarstva, ali 'veliki novinari' to ne rade. Nestalo je odgovornosti u novinarskom poslu, a vijesti u digitalnom vremenu žive samo nekoliko dana ili sati, nekada i kraće, ali i za to kratko vrijeme može nastati velika, ponekad i nepopravljiva šteta. Jedan moj nekadašnji urednik kada je nas mlade novinare željne senzacije učio opreznosti znao bi nam reći da uvijek pazimo i dobro provjeramo jer se ''muhu i čovjeka može ubiti novinama''.
U dvojbi sam između dva zaključka. Prvi je da su mediji potpuno nemoćni analizirajući što su pisali i pišu o Međugorju, a kada se se to usporedi s onim što se ovdje danas događa.
Drugi je da je Radiopostaja Mir Međugorje zajedno s ovom stranicom i Glasnikom mira, uz još jedan mali broj medija, moćnija od svih ostalih zajedno i da uspješno šalje pravu sliku Međugorja u cijeli svijet, jer kao što je rekla naša urednica Sanja Pehar u intervjuu povodom nedavne dvadesete godišnjice ''raditi na Radiopostaji Mir Međugorje nije samo posao nego i poslanje'', a uz to posebno naglašavajući ''odgovornost pred slušateljima koji su nam iskazali svoje povjerenje i koji zaslužuju najbolje od nas te odgovornost pred Bogom – ne posustati i ostati vjeran načelima koja su iznad svega''.
Savjet je to i svjetovnim medijima kako bi trebalo izvještavati i barem pokušati vratiti vjerodostojnost, jer Međugorje zanijekati i srušiti ne mogu. Pokušali su i nekad moćniji mediji u, mnogi misle, moćnijem sustavu. U međuvremenu, mediji su se urušili, a sustav srušio.
''Riječi lete, napisamo ostaje'', stara je latinska poslovica, ali puno toga o Međugorju iz današnje perspektive izgleda kao da je bilo napisamo na snijegu. Tragovi nisu ostali dugo, a mnoge riječi koje su izletjele kroz eter Radiopostaje Mir Međugorje još uvijek lete. Od slušatelja do slušatelja.
