Ne ubij!, peta je Božja zapovijed koju smo tako često uzeli zdravo za gotovo. Nismo ubili čovjeka i nismo je prekršili, a možda je kršimo svakodnevno. Ne na taj najgrublji i najdoslovniji način, ali svakodnevno ubijamo prirodu i druga bića, što neminovno vodi i prema ubojstvu čovjeka.
Nedavno smo, u subotu 22. travnja, obilježili Dan planeta Zemlje.
Sv. Franjo, meditirajući nad stvorenim i obuzet ljepotom prirode koja ga okružuje zahvaljuje Gospodinu zbog “brata, Sunca, sestara Zvijezda, po Zraku, po sestrici Vodi …”, na koncu čak i zbog “sestrice smrti”. Kaže i ''Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi''.
Tako i mi moramo početi hvaliti, a zrak i vodu, barem pokušati po uzoru na sv. Franju, doživljavati bratom i sestrom, jer ako ubijemo, a ubijamo pomalo i zrak i vodu, ubit ćemo i čovjeka i tako prekršiti Božju zapovjed s početka ovog teksta.
Franjina “Pjesma stvorova” otkriva čovjeka koji sa svim stvorenim osjeća bratstvo pa zato i ne čudi da je papa sveti Ivan Pavao II, 29. rujna 1979., proglasio sv. Franju zaštitnikom ekologa.
-Kako se, nadalje, možemo držati po strani pred predviđanjima ekološke poremećenosti, koja široka područja planeta čini negostoljubljivima i neprijateljskima prema čovjeku? Ili pred problemom mira, često ugrožena nemirom katastrofalnih ratova? Ili pred nepoštovanjem temeljnih ljudskih prava tolikih osoba, osobito djece? Postoji mnogo potreba prema kojima kršćanin ne može biti neosjetljiv. Ovdje mislim na dužnost zauzimanja za poštovanje života svakog ljudskog bića od začeća do njegove prirodne smrti, stoji u apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće Ivana Pavla II, koji je problem ekologije stavljao uz bok najvećim problemima čovječanstva, a za ekološku je krizu rekao kako je to ''ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka.''
Inspiriran svetim Franjom Asiškim, po kojemu je i odabrao ime papa Franjo je svoju encikliku o ekologiji naslovio Hvaljen budi, a objavljena je prije dvije godine.
Govoreći o „sestri našoj majci Zemlji" koja sve više nalikuje „ogromnom spremištu nečistoće", papa Franjo u ovoj enciklici jasno ukazuje na činjenicu kako je za globalno zagrijavanje odgovorno čovječanstvo, i poziva kako svaki čovjek treba biti svjestan „ljudskog razloga ekološke krize".
Najlakše je sve to pripisati velikim tvornicama, ispušnim plinovima automobila i sličnom, ali svi moramo početi djelovati na mikrorazini, pa će se stvari mijenjati i na globalnoj razini. Priča mi nedavno prijatelj Jozo, koji je između ostalog, i ekološki aktivist kako su čisteći deponiju pronašli i račune s imenom i prezimenom osobe koja je tu bacala smeće, kao i njihove obiteljske fotografije. Znači, zagađivanje okoliša postalo nam je normalno. Mnogi se više i ne stide takvog ponašanja. Bacanje smeća pored puta nekima je dnevni ritual, ali ćemo svi odreda kritizirati zagađivanje iz tvornica, ili smrad zbog nedavnog paljenje guma u pokušaju spašavanja vinograda. I tu smo licemjeri. Zagađenje vidimo, ali ne i svoje. Ako zaustavimo mikroonečišćenje, u svom dvorištu, možda smanjimo i globalne ekološke probleme i katastrofe koje nam prijete. Zvuči utopijski? Pa zar i sveti Franjo nije bio utopist, a napravio je velike promjene u svijetu, a dobar dio mladih prošao je i kroz Franjevačku mladež. Svetog Franju su proglasili i osobom drugog tisućljeća.
Netko je rekao kako zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, nego smo je posudili od svojih potomaka, a indijanski poglavica Seattle je ustvrdio kako ''čovjek pripada zemlji, a ne zemlja čovjeku''. Na kraju krajeva sve nas je u tu zemlju na što upozorava i Sveto pismo, ''ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti''. (Post 3, 19)
