Jedna od omiljenih korizmenih tema je tema preobraženja. Vjerujem da nam još u ušima odzvanja evanđeoski tekst o Isusovu preobraženju na Taboru, tekst koji smo čitali na Drugu korizmenu nedjelju. Prepun je taj tekst simbolike i značenja. Isus se povlači na brdo, u osamu, baš kako bismo se i mi morali povući u osamu ako želimo doživjeti korizmu. Isus u osami moli i nama tako pokazuje čime naše osame moraju biti ispunjene. Konačno, Isus ni u samoći nije sam, nego uza se ima svoje najbliže svjedočeći nam tako da je naša korizma i naš cjelokupni kršćanski život uvijek u bitnome usmjeren i na druge, one oko nas. Kršćanin ne živi samo za sebe, nego i za onoga pored sebe.
Ta tema preobraženja uistinu je bitna korizmena tema. Sjećam se kako sam posjetivši goru Preobraženja Gospodnjega i sam bio preobražen snagom toga mjesta. Baš tu na Taboru Bog je preobrazio moje srce za jednu meni dotada nevidljivu i nepoznatu dimenziju mojega kršćanskog života i mojega redovničkog poziva. Tabor je tako ostao duboko utkan u memoriju mojega srca kao mjesto na kojem sam spoznao i doživio stvarnost drugačijega. Bog nam u osobitim trenutcima milosti daruje taj dar da nam oči srca otvori za drugačije, za drugačije koje je bolje, dublje, iskrenije, vjernije i predanije negoli ono redovito, ono na što smo navikli.
Međutim, u tim se trenutcima u nama odvija unutarnja borba. Nije uvijek lako prihvatiti ono drugačije jer ono u sebi nužno krije i spremnost na odustanje od nekih zadanih pravaca, nekih dobro utvrđenih rovova i nekih – često i svetih – planova. Ipak, drugačije – jer je drugačije – u sebi nosi i čudesnu priliku. Bog nam po preobraženju za drugačije daje priliku za još iskrenije življenje naše kršćanske vjere u kontekstima i okvirima našeg svakodnevnog života. I u tome je upravo umijeće života s Bogom i u snalaženju u tom drugačijemu se kušaju plodovi naše duhovne ukorijenjenosti u Krista.
Korizmeno putovanje podsjeća nas na upravo ovu bitnu dimenziju našeg duhovnog života: drugačije je Bogu moguće i moguće je s Bogom živjeti drugačije. Poziv na to preobražavajuće putovanje, iako često zastrašujuće zvuči, u sebi je prepuno nade kojoj je izvor pouzdanje u Boga koji znade put i iz zatvorenog groba. Korizma nas vodi do groba, ali nas i ispunja snagom preobražavajuće milosti da naše oči vide ono što je drugačije od smrti – život – i to onaj pravi, istinski, vječni, u Bogu skriveni i darovani.
Korizmeno putovanje nastavili smo posjetima svetopisamskim brdima. Na jedno tako uspeo se Mojsije i Bog mu se na tom brdu objavio. Toliki će i ove korizme pohititi uz Križevac i tolika brda naših korizmenih putovanja. Na njima će nam se Bog objaviti kao Patnik blizak našim patnjama. Molit ćemo uz brda križne putove, razmatrati Kristovu Muku i Smrt i suživljavat ćemo se s boli koju je osjećala njegova Majka Marija. U svemu tome slutit ćemo drugačiji ishod od onoga kojim završava posljednja postaja križnoga puta.
Korizma nas dakle iznenađuje drugačijim usred prolaznosti života i usred svakodnevnice koja se često čini tmurna, besmislena i bez nade. Pokušajmo u svom srcu očuvati svijest da nas Bog ove korizme može i želi iznenaditi. Pokušajmo očuvati spremnost odgovoriti na ono drugačije na što nas Bog poziva. Pokušajmo u memoriji svojega srca već unaprijed ostaviti prostor te Bog u nama može biti i djelovati. Drugačije je ne samo moguće, nego često i potrebno. Osobito ako moje drugačije bude s Bogom i u Bogu.
Fra Antonio Musa
