Crkva danas slavi svetoga Franju Asiškoga, utemeljitelja triju franjevačkih redova i jednoga od najznamenitijih svetaca u dugoj povijesti Crkve. Nemoguće je nabrojati sve osobe koje je dotaknula Franjina ljubav za Krista i koje je upravo Franjin primjer kršćanskog života osvojio za Gospodina. Sjećam se kako mi je u mojim prvim susretima s Franjom gotovo nestvarnim izgledala njegova osoba. Činilo mi se da se radi o nekom izmišljenom i idealiziranom liku, a u isto me je vrijeme snažno privlačio taj „Božji luđak“ iz Asiza. I ostade to kao jedna karakteristika Franjinog učinka. Lijepo je to izrekao jedan autor kada je kazao da se za svetim Franjom „može ići samo izdajući ga“ – imavši na umu da je gotovo nemoguće dospjeti ondje gdje je po Božjoj milosti dospio siromašni svetac. Ali nastaviti nam je se truditi.
Mnogo je toga što se o Franji može reći. Puno je on više od zanesenjaka i ljubitelja životinja, kako mu se plitko podvaljuje u današnje vrijeme. Franjo je mistik u punom smislu riječi. U svojem odnosu s Bogom Franju zanosi dubina Božjega Otajstva, ali on ne gubi s uma i stvarnost ljudskoga života. S jedne strane Franjo je zaljubljen u beskrajno veliki svemir, a s druge strane u njemu je čežnja za malenošću. Franjo je u isto vrijeme čovjek pjesme i plača, tišine i propovijedi, osame i svjedočanstva. Franjo nam ostaje trajno nadahnuće i primjer kako se Bogu može pripadati u savršenoj autentičnosti naših duša, predajući svome Tvorcu svaki djelić svojega bića pa i svoje slabosti, svoje strahove i nedostatke.
Od mnogih stvari kojima nas Franjin život dariva jedna mi se čini tako potrebna Crkvi i svijetu danas. Kada su Franju jednom prilikom pitali da opiše savršenog fratra, on je redovničko savršenstvo prepoznao u svojoj braći i model savršenog fratra skrojio po onima s kojima je živio. Tako, prema svetom Franji, savršeni fratar morao bi ljubiti siromaštvo poput brata Bernarda, biti jednostavan i čist poput brata Leona, lijepo se ponašati poput brata Anđela, moliti poput brata Rufina i tako redom. Savršeni fratar dakle ne postoji, nego se savršeno pronalazi u zajedničkom svjedočanstvu vjere, nade i ljubavi. Tako ni savršeni kršćanin ne postoji. Crkva nije zajednica svetih, nego onih koji su na putu svetosti, trajno pozivani na preobrazbu vlastitog života prema modelu evanđelja. Ipak, među nama postoje i oni koje krase određene krjeposti i u zajedništvu Crkve te krjeposti trebaju rasti i razvijati se.
Ovaj nas Franjin primjer potiče na jednu bitnu stvarnost našeg kršćanskog života: moramo znati prepoznavati blagoslove. Ljudi oko nas, naša braća i sestre, najveći su nam blagoslov, iako nam se ponekad čine kao križ. Ako na svijet gledamo Franjinim očima, onda u njemu i mi možemo pronaći svojega Rufina koji predano moli, Bernarda koji se odriče za Kraljevstvo, Leona koji svemu pristupa čista srca. Gledati na svijet Franjinim očima je gledati na ljude oko mene kao one kojima je Bog darovao barem jedan talent, jedan dar, jedan blagoslov kojim oni trebaju blagoslivljati svijet.
Ovaj nas primjer također potiče da svoj kršćanski život uvijek živimo u zajedništvu s drugima. Dok u drugima prepoznajemo blagoslove, i mi postajemo blagoslovom nekome pokraj nas, a da toga možda nismo ni svjesni. Franjevačka mudrost uvijek zato smjera na bratstvo, na pripadnost, na zajedništvo koje nije od ovoga svijeta, nego koje svoj izvor ima u Bogu. Ovakvi ljudi, koji u zajedništvu vjere znaju prepoznavati blagoslove u drugima, moderni su mistici. Oni poput Franje hodaju zemljom, a srce im je u nebu; dok o Bogu govore i svjedoče, svjesni su da o dubini Božjega Otajstva znaju tek malo; a u susretu s Beskrajnim u njima je trajno stav malenosti. Takvi su pak mistici tako potrebni ovome vremenu, ovome svijetu i Crkvi Božjoj.
Fra Antonio Musa
