Ako od vremena do vremena sebi volite kupiti knjigu, vjerojatno zbog te svoje strasti često uđete u neku knjižaru. Ako ste takvi, onda dijelimo istu strast. Volim sebi kupiti knjigu. Dok sam studirao, nakon svakog položenog ispita sebe bih nagradio nekom knjigom. Istina, neke nisam pročitao. Nevažno! Mislim na nešto drugo. Ako s vremena na vrijeme uđete u neku od knjižara, pogotovo onih s mnoštvom naslova, vjerujem da ste primijetili kako dobar dio izloženih naslova jesu knjige različitih samopomoći. Naslovi su tako bombastični: „Otkrij tko si!“, „Snaga je u tebi!“, „Vjeruj u sebe!“ itd. Često su ti naslovi izloženi na najuočljivijim mjestima u knjižarama. Naravno, upravo ti naslovi su i najprodavaniji. Nije to čudno. Na ulazu u Apolonov hram u Delfima antičke Grčke stajao je natpis: „Gnothi seauton! – Spoznaj samog sebe!“ Od vazda je potreba da čovjek dođe k sebi. To je put za biti mudar. Doći k sebi tj. spoznati sebe potrebno je kako bi osoba razvila sve svoje sposobnosti i postala autentična i sebi i svijetu i Bogu. Taj proces dolaženja sebi nazivamo samosvijest ili samospoznaja.
Među kršćanima se često čuje da su ti i slični naslovi new-age literatura i da od toga treba bježati. Ima tu dobar komad istine. Puno je „učitelja samosvijesti“. Često se u tim knjigama napravi jedan čudan miks svega i svačega. Često se nude jeftini trikovi. Nerijetko se u tim knjigama od samospoznaje stvara jedna nova religija čovjekovog ega, čovjekovog ja. Toga se treba čuvati. No, ima u tim knjigama i dobrih stvari. Ako ste zreli, ako ste sposobni razlučiti i kritički provjeriti napisano, ne treba se bojati čitati ih. Vjerojatno možete pronaći neku informaciju korisnu za svoj život. Sveti Pavao lijepo je poučio Solunjane: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1Sol 5,21-22). Dakle – uzmi, čitaj, provjeri, razluči i odluči. Duh Sveti koji je u tebi daje ti sposobnost da u svjetlu svoje vjere razlučuješ o stvarnostima oko sebe.
Treba li uopće kršćaninu samospoznaja? Zar nije dovoljno spoznati Boga? Smijem li se kao kršćanin baviti samim sobom? Je li to đavolsko djelo ako hoću sebe spoznati? Ne da se smijemo baviti sobom, nego se jednostavno moramo baviti sobom. Ne vjerujem onima koji se prave prijateljima Božjim, a u isto vrijeme su daleko od sebe i nisu svoji prijatelji. Opasni su ljudi koji svojim riječima tako banaliziraju i pojednostavljuju Božju prisutnost u njihovom životu, a u isto vrijeme ne uspijevaju čuti sami sebe i upratiti motive svoga ponašanja. Samospoznaja je preduvjet za istinski duhovni život i za obraćenje.
Najljepši evanđeoski kontekst samospoznaje pronalazim u Lukinom evanđelju u prispodobi o rasipnom ocu i izgubljenom sinu (usp. Lk 15,11-32). Vjerujem da nam je ta priča dobro poznata. Kada se dogodilo čudo u životu izgubljenog sina? Onda kada je „došao k sebi“ – kako to bilježi Luka. Onda kada je spoznao sebe: svoje dostojanstvo, svoj grijeh, mjesto gdje se može vratiti i još mnoštvo toga. Tek kada je „došao k sebi“, kada je postao svjestan sebe, vratio se u jedinstvo s ocem. Doći k sebi, u kontekstu ove Isusove priče, znači doći k Bogu i postati s njim jedno. Upravo zato nam je važna samospoznaja. Thomas Merton u svojoj knjizi Nitko nije otok piše: „Naći 'sebe' ne znači nikako naći samo svoju siromašnu, ograničenu i smetenu dušu; nego naći Božju silu koja je uskrsla Krista od mrtvih i po kojoj naša 'vlastita zgrada postaje Božji stan' (Ef 2,22). Ja ne mogu otkriti Boga u sebi niti sebe u njemu ako nemam snage da se gledam upravo onakvim kakav jesam, sa svim svojim ograničenjima.“ Eto, to je u konačnici razlog zašto nam treba samospoznaja i zašto se trebamo baviti sobom. Ne u smislu prokletstva: „Dabogda se o sebi zabavio!“ Sobom se trebamo baviti da u sebi pronađem svoju bogoobličnost. Da otkrijem tko sam ja stvarno. Da u sebi Boga otkrijem. I sv. Augustin nas tome uči. On je to iskusio. Dok je lutao izvan sebe, bio je daleko od Boga. Kad se vratio k sebi, našao je Boga u svojoj nutrini jer mu je Bog bio bliži nego je on bliz samom sebi.
Bojim se onih koji kažu da poznaju Boga, a ne poznaju sami sebe. Strah me je kad se udaljim od sebe, a držim se Bogu blizim. Lažno je to! Kako ću znati Boga kojeg ne vidim, kada ne poznajem sebe s kojim živim? Ili ne živim sa sobom?! Kako ću biti Bogu prisutan, ako sam sebi samome odsutan? Dođimo k sebi dok imamo komu!
fra Josip Vlašić
