Kao dijete vjerojatno je svatko od nas barem ponekad bio tužan jer nije imao igračku kakvu je vidio kod svog prijatelja ili prijateljice. Osobno se sjećam kako sam se kao klinac znao zainatiti i plakati tražeći od mame i tate da mi kupe neku igračku koju sam vidio kod svojih prijatelja ili rođaka. Sjećam se da sam iz protesta odbijao igrati se s igračkama koje sam imao, nadajući se da ću tako prisiliti mamu i tatu da popuste i kupe mi željenu igračku. Ne sjećam se jesam li koji put uspio. Vjerojatno jesam i vjerojatno sam bio jako ponosan, ali sam sigurno više puta ostao poražen.
Čini mi se da je riječ o vrlo zanimljivom fenomenu. Postoje, ili barem mogu postojati, trenuci u našem životu kada svu svoju snagu usmjerimo na ono što nemamo. Toliko se fokusiramo na to što nam nedostaje i što bismo jako željeli da ignoriramo sve ono što već imamo. Dogodi nam se nekakav bolesni inat koji je jako destruktivan za naš život. I nije toliki problem kada se radi o trenutnom raspoloženju, ali je zato velik problem kada je riječ o trajnom raspoloženju odnosno stanju osobe. Ono što nam nedostaje mogu biti različite stvari. Može se raditi o materijalnim stvarima, ali se može raditi i o stvarima koje se tiču naše osobnosti, naše karijere, naših odnosa, našeg duhovnog napretka itd.
Što se može roditi iz jednog takvog bolesnog inaćenja koje nas učini smrknutima zbog onoga što nemamo? Čovjek se nađe u svađi s Bogom, s drugima i sa životom i svijetom oko sebe općenito. On mora naći krivca za ono što mu nedostaje. Zbog toga često ne uspijeva biti prijatelj niti imati prijatelje. Nema povjerenja u ljude. Osjeća da mu nisu toliko niti potrebni. Samo mu postaju predmet zavisti jer će kod njih vidjeti ono što njemu nedostaje. Zato je najbolje udaljiti se od drugih i zatvoriti se u svijet vlastitih nedostataka. Patologija može ići tako daleko da se druge vidi kao one koji se potiho naslađuju njegovim nedostacima. Kada se radi o duhovnoj dimenziji, osoba nije u stanju ni s Bogom izgraditi kvalitetan odnos. Pogotovo ako je molitvom htio prisiliti Boga da mu ispuni želje i učini da ima ono što bi htio. Bog je u ovom slučaju neprijatelj broj jedan: „I on se urotio protiv mene! Ni njemu nije stalo do moje sreće!“ Svijet u kojem živi i život kojeg živi postao je krletka koja je prijetnja njegovom životu i razlog njegovog očaja. Ipak, osoba najčešće završi u oplakivanju vlastitog života odnosno u samosažaljenju. Oplakuje vlastite nedostatke i malo po malo počinje samu sebe optuživati donoseći uvijek nove samopresude za ono što nema, a tako snažno želi.
Gdje su rješenja? Svatko ih je sposoban potražiti za sebe. No, čini se da bi ih trebalo tražiti na ovim putovima. Prvo, ja smijem imati želje. To je posve legitimno. Smijem htjeti imati i smijem htjeti biti. Drugo, ja nisam ono što imam i ono što nemam. Ne stane moj život u moje uspjehe niti u moje neuspjehe, a isto tako on ne stane niti u ono što bih htio imati ni ono što već imam. Ja sam nešto puno više. Treće, često nešto nemam ili nisam postigao jer se nisam dovoljno potrudio, odnosno nisam bio spreman platiti cijenu koja se od mene tražila. Ako shvatim da je to razlog mog inata i „plača“, onda čim prije trebam sa sobom raščistiti: ili se posve dati da postignem što želim ili se sa sobom pomiriti i sebi oprostiti. Što prije to učinim, to bolje! Četvrto, trebam svoj fokus usmjeriti na ono što imam, a ne na ono što nemam. Zapravo je to najvažnije. Ako nemam krila da letim, imam noge da trčim. Ako nisam sposoban trčati, sposoban sam hodati. Ako ne znam hodati, ja mogu puzati. Stvar je perspektive. Radi se o tome na što ću se usmjeriti: na ono što mogu ili na ono što ne mogu, na ono što imam ili na ono što nemam. Istina je ovo: uvijek nešto imam, ali mi uvijek i nešto nedostaje. Ne postoje savršene okolnosti niti postojim savršeni ja da bih imao savršeni život. To je zabluda!
Od inata i ljutnje nema velike koristi. Život prođe i ovako i onako. Bolje da ga živim radostan i zahvalan zbog onog što imam, a ne u grču i plaču zbog onog što nemam. Nije li tako?
Fra Josip Vlašić
