Godina 2025. u mnogo čemu je posebna, osim jubilejâ, koje je Papa proglasio, slavimo razne godišnjice značajne kako za naš narod, tako i za sveopću Crkvu. Među tim godišnjicama spominjemo i 1700. godišnjicu od proslave prvoga crkvenog (ekumenskog) koncila.
Iako je do održavanja ovoga koncila održano nekoliko drugih koncila, oni ipak nisu imali odjeka u sveopćoj Crkvi kao Nicejski koncil, jer će njegovi zaključci biti vrijedeći u cijeloj Crkvi. Na njemu je sudjelovalo više od 300 biskupa i bili su prisutni predstavnici svih crkvenih središta kako bi raspravljali o izazovima svoga vremena. Zbog čega je koncil sazvan?
Prva stvar s kojima se su se koncilski oci susreli bilo je pitanje slavlja Uskrsa. Naime, u to vrijeme Uskrs se slavio na dva različita datuma. Jedni su slavili Uskrs (Crkva u Aziji) na datum Pashe, točnije 14 nisana, bez obzira koji dan u tjednu bio dok su ostali slavili Uskrs u nedjelju nakon 14 nisana, a to bi u današnjem shvaćanju bila prva nedjelja poslije punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija. Na kraju koncila je odlučeno da se Uskrs slavi u prvu nedjelju nakon 14 nisana što je ostalo do danas.
Drugo pitanje o kojemu se raspravljalo na koncilu bila je kastracija svećenika. Postojale su čak i razne muške zajednice čiji su se članovi samovoljno kastrirali i ovdje se postavljalo pitanje što s njima i ubuduće što činiti po tom pitanju. Spomenuti su se pozivali na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja koji kaže da ”ima i takvih koji sami sebe onesposobiše radi kraljevstva nebeskoga” (19, 12c) te su tim riječima opravdavali svoj čin. Koncilski su oci donijeli odluku da se ubuduće takvima zabrani ređenje, osim ako su ih kastrirali barbari ili liječnici tijekom kakvog operativnog zahvata. Danas je zabranjena kastracija te je jedna od zapreka za svećeničko ređenje. U Zakoniku kanonskog prava jasno piše da je nepravilno ređenje onomu ”koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život” (kan.1041 §5).
Treće pitanje (ujedno i najvažnije) koje je postavljeno na koncilu bilo je učenje aleksandrijskog svećenika Arija. Arije je bio čovjek visoke naobrazbe koji je zabludio u shvaćanjima odnosa Sina naspram Oca. Za njega je Sin rođen iz Očeve volje, a ne iz njegove biti te time dolazi do zaključka kada je postojalo vrijeme kada nije postojao Sin. Sin je najuzvišenije Očevo stvorenje što hoće reći da nije jednak Ocu i da mu nije istobitan, ali je sličan i zato dopušta da se Sin naziva Bogom. Arije je imao velik broj pristaša diljem kršćanskog istoka te je više puta njegov nauk osuđivan na lokalnim koncilima što nije dalo velika uspjeha da bi na kraju, ponajviše radi njega, započet koncil u Niceji. Na koncilu je donesen i prvi oblik Vjerovanja (koji je pobijao Arijeve teze), a doslovni prijevod njegove latinske verzije glasi:
”Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jedinoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega
Jedinorođenca, rođenoga od Oca, to jest od Očeve biti, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, iste biti s Ocem, po kojemu je stvoreno sve na nebu i na zemlji,
koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se, i postao čovjekom, i trpio je, i uskrsnuo je treći dan, i uzašao na nebesa, i doći će suditi žive i mrtve.
I u Duha Svetoga.” (Denzinger, § 125)
Za sve one koji se nisu slagali s ovim Vjerovanjem bilo je predviđeno izopćenje iz Crkve (kao npr. Arija), a razlozi za izopćenje su sljedeći:
”One pak koji kažu ‘Bijaše vrijeme kada njega nije bilo’ i ‘Prije nego je rođen, one ne bijaše’ i ‘On je stvoren iz ničega’ ili koji kažu da je nastao iz neke druge supstancije ili biti ili da je stvoren ili da je preobraziv ili promjenjiv, njih Katolička Crkva kažnjava anatemom” (Denzinger, § 126).
Koncil je donio prve istine vjere (dogme) koje su postale sastavni dio nauka cijele Crkve. S tim dogmama otvorena su i neka druga pitanja na koja je trebalo dati odgovor. To je pitanje odnosa Duha Svetoga prema Ocu i Sinu, te odnosa Marije prema Sinu. Ova pitanja odgovorena su na slijedećim crkvenim koncilima. S ovim koncilom započeto je sistematiziranje crkvenog nauka koje u glavnini završava u osmom stoljeću, ali traje sve do dana današnjega jer se na koncilima Crkva uvijek suočavala s pitanjima svoga vremena te je nastojala dati na njih odgovore u svjetlu vjere.
Mir vam i dobro.
Fra Antonio Petric
Literatura:
Zakonik kanonskog prava, Zagreb, 1996.
Heinrich DENZINEGR – Peter HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002.
Božo GOLUŽA, Povijest Crkve, Mostar, 1998.
”Nicejski sabor”, u: Obnovljeni život, god. 6 (1925.) br. 4, str. 193-200
Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, Zagreb, 1993.
