Nadam se, ja vjerujem da će doći vrijeme mladih ljudi, mladih povjesničara, mladih hrabrih ljudi i u politici, i u svijetu kulture i drame i književnosti, koji će o tome govoriti, suočavati se kao što to učiniše ostali narodi Europe, uključujući Njemačku.
Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM na nebo obilježila je 180 godina postojanja svetom misom u kolijevci provincije na Čerigaju, župa Široki Brijeg. Misu je, u suslavlju brojne braće fratara, predslavio provincijal fra Jozo Grbeš. Dan kasnije u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje kazao je „Duga je to povijest, stoljetna povijest braće moje na ovim prostorima, što kažu – od Budima do mora. Tako da su ovuda od 13. i 14. stoljeća braća iz Bosne, posebice iz kreševskog samostana vršili pastoral, posebice u turska vremena. 19. svibnja 1844. devetorica franjevaca iz Kreševa nastanila su se u Hercegovini te je počelo odvajanje posebne zajednice, posebne provincije u Mostaru, odnosno u Hercegovini. Uskoro je počela gradnja samostana na Širkom Brjegu.
Provincija sada broji gotovo 230 braće počevši od onih u novicijatu. Djelujemo na tri kontinenta, u 10 država, 70 mjesta. Od utemeljenja Provincije do danas 496 je pokojne braće. Pokopani su na 46 mjesta u Hercegovini, deset mjesta u Hrvatskoj, u Austriji i Mađarskoj na 7-8 mjesta, u Albaniji na dva mjesta, u Americi je 51 fratar pokopan. Ta povijest ima svoju težinu. Ona je dugačka, na puno mjesta i na mnogo kontinenta. Posebice ovdje.
Danas provincija ima puno novih zvanja. Dosta braće radi s mladim ljudima. Gotovo u svakoj zajednici postoji FRAMA. A onda naravno moramo spomenuti Međugorje. To je mjesto mnogih svećeničkih i redovničkih zvanja. Mjesto gdje ljudi dolaze k sebi. Imamo 40 braće u formaciji od postulature, novicijata, bogoslovije. Neki studiraju u Zagrebu, Njemačkoj, Italiji i u Americi. Tako da možemo reći – Bogu hvala.“
Većina nas smo kršćani, vjerujemo u Krista. Vjerujemo u ono što je Krist tako savršeno rekao, tako genijalno, Krist kaže – Ne bojte se!
Provincijalu, koji se iz SAD-a, iz Chicaga vratio prije nepune dvije godine, teško je usporediti djelovanje ondje i u domovini.
„Sve je drugačije. Drugi kontinent, drugi kontekst, drugi mentalitet. Crkva je drugačija nego ovdje, ali živa je to crkva za razliku od Europe. Ondje ima dosta mladih ljudi, dosta pokreta, karizme, katoličkih mreža… Crkva je u Americi dosta živa i hrvatske zajednice ondje dio su toga. Naša su braća tamo preko stotinu godina, okupljaju Hrvate i slave mise na hrvatskom i na engleskom jeziku, tako da imamo oba ta svijeta u jednom.“
Spomenuo je kako ipak brojni utjecaji dolaze iz Hollywooda, medija, ali se mladi katolici bore za svoj identitet, za svoje obitelji.
„Znamo da je prije dvije godine, nakon 50 godina, zakon o abortusu na federalnoj razini ukinut i vraćen na države, pa već imate 20 i nešto država koje su ga potpuno ukinule. Dakle imate nešto što se događa u toj crkvi, kršćani su svjesni svoga poziva. Tako da, kao što i u Hrvatskoj imate dvije Hrvatske, imate i dvije Amerike. Imate onu koja ide za Kristom i vrijednostima i onu koja je svašta.“
Ne znam kada će doći vrijeme da se suočimo i da ne zaboravljamo, da ne postanemo ljudi laži. Da je moj otac bio dio toga, ja bih se s tim suočio.
Što se dogodilo s Europom opisuje riječima: „Kada izdate temelje na kojima stojite, onda postanete ništa. Europa uporno posljednjih desetljeća niječe da je kršćanska. A ona je to svojom glazbom, kulturom, intelektom i svojim ustanovama, institucijama, sveučilištima… I ako se ne vrati na te svoje temeljne postavke, nisam baš preoptimističan što će doći. Pogotovo sada sa ovakvim dolaskom mladoga stanovništva iz arapskih zemalja. Da, populacije se mijenjaju, mentaliteti se mijenjaju. Sve više to i Hrvati osjećaju u Hrvatskoj. Europa je ostala bez djece i ostala je bez identiteta te je ovo nekakav prirodni proces kada se ostane bez ta dva stupa.“
U skladu sa svojim mladomisničkim geslom kaže kako je cijeli život ostao zaljubljen u istinu. Tako i danas kada se sjećamo bleiburške tragedije i žrtava križnog puta. Ove je godine u crkvi Svetih Petra i Pavla u Bleiburgu predslavio misu u povodu 79. obljetnice bleiburške tragedije.
„Tužan je ovaj mjesec svibanj zbog količine tragedija. I jer je to bio početak 45-godišnjeg hoda, tragična hoda hrvatskog puka. Bleiburg je znakovito ime za sve tragedije u mnogim mjestima, znanim i neznanim, gdje su na stotine mjesta ljudi ostavili svoje kosti, što se i do danas ne zna. To je tragedija sadašnjosti. Često ponavljam da je neznanje grijeh, zbog tih nepoznatih mjesta, mjesta koja nisu obilježena. Nakon Bleiburga i Macelja jedan gospodin iz blizine Klanjeca u Zagorju, kojemu je 90 godina, rekao mi je – vidite li ove naše brege? Oni su puni kostiju. Nitko to nije ni obilježio. Nevjerojatno. Imate Zagreb, Savsku cestu, Mirogoj, Maksimir… Po svijetu su grobišta obilježena, komu god pripadala. Zemlja treba pravednost. A u Zagrebu je to još uvijek nemoguće, nevjerojatno. Nakon svih ovih godina slobode da je to nemoguće obilježiti, da ne daju dozvole, da se jednostavno to ne događa. Tragedija sadašnjosti. To izlazi iz okvira krivnje ili ne krivnje, civilizacijski je doseg da pokojne pokopamo i da iz toga nešto naučimo, da možemo krenuti u budućnost.
Mi smo još u komunizmu, još hvalimo Tita i partizane, još imamo masu ulica i trgova posvećenih njemu i drugim ratnim zločincima. Ljudi ili nisu spremni, ili su toliko u ideologiji, ili toliko brane svoje očeve ili djedove. Ja to zovem transgeneracijski prijenos laži.
Nama se događa da nam sudovi u svijetu vode procese kako bi smo mi saznali kako i zašto je Udba ubijala. A ubila je oko stotinu hrvatskih emigranata koji su većinom bili intelektualci, koji se zalagali za slobodnu, demokratsku, nezavisnu Hrvatsku.
Ne znam kada će doći vrijeme da se suočimo i da ne zaboravljamo, da ne postanemo ljudi laži. Da je moj otac bio dio toga, ja bih se s tim suočio.
Nadam se, ja vjerujem da će doći vrijeme mladih ljudi, mladih povjesničara, mladih hrabrih ljudi i u politici, i u svijetu kulture i drame i književnosti, koji će o tome govoriti, suočavati se kao što to učiniše ostali narodi Europe, uključujući Njemačku.“
Civilizacijski je doseg da pokojne pokopamo i da iz toga nešto naučimo, da možemo krenuti u budućnost
Fra Jozo kaže kako mu je onaj gospodin iz Klanjeca rekao da je razlog šutnje i neobilježavanja mjesta ubojstava hrvatskih civila i vojnika taj što se mnogi i dalje boje, da je strah tako velik i naglašava „pa imamo suočiti taj strah s istinom, biti dovoljno hrabri. Većina nas smo kršćani, vjerujemo u Krista. Vjerujemo u ono što je Krist tako savršeno rekao, tako genijalno, Krist kaže – Ne bojte se! Nema ništa skriveno što se ne bi otkrilo, ništa tajno što se ne bi doznalo.“
Mi smo još u komunizmu, još hvalimo Tita i partizane, još imamo masu ulica i trgova posvećenih njemu i drugim ratnim zločincima. Ljudi ili nisu spremni, ili su toliko u ideologiji, ili toliko brane svoje očeve ili djedove. Ja to zovem transgeneracijski prijenos laži.
Provincijal je na kraju izrazio nadu da se takvo što nikada više neće ponoviti. „I nadajemo se da će biti dovoljno mladih ljudi koji će progledati i neće biti opterećeni obiteljskim prošlostima i ne će biti zamotani u ničije i nikakve ideologije. Najveći je Boži dar biti slobodan. Sloboda je veliki Boži dar. I treba biti slobodan od tereta prošlosti bez obzira kako oni bolni mogu biti, i obiteljski.
U mnogim hrvatskim zajednicama ljudi su čuvali memoriju istine, patnje, povijesti. Čuvanje memorije, čuvanje istine oslobađa. Ja bih rekao – sve to skupa jest ljubav“ zaključio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije razgovor u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje.
Višnja Spajić
