U našem programu četvrtkom od 10:15h možete slušati emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govori o euharistiji i svemu vezanom za nju kao i o važnosti sakramenata u životu vjernika. U šestom izdanju emisije započelo se govoriti o obredima pričesti, o molitvi Očenaša kao početku obreda pričesti, kakve geste vjernici trebaju imati tijekom molitve. Zatim se kazalo o tome zašto Gospodnju molitvu uvijek završavamo riječju amen, ali ne i u slavlju euharistije, o molitvi mira i pružanju mira i na koji način to činiti. Spomenuo se i trenutak iz obreda pričesti kada svećenik izgovara tiho neke molitve, lomi hostiju i stavlja u kalež i rečeno je što se tu zapravo događa, a rečeno je više i o pjesmi Jaganjče Božji koja sve to prati.
“Možemo na početku konstatirati da kada kažemo obred pričesti, vjernici odmah misle na pričest, ono na što smo mi navikli nazivati pričešću. Međutim, obred pričesti je dosta proširen u Rimskome misalu, odnosno u slavlju euharistije. Dakle, obred pričesti započinje molitvom Gospodnjom, ili kako mi kažemo, molitvom Očenaša. Molitva Očenaša već je po crkvenim ocima, osobito po Grguru, nekako uvijek prizivala da ona aludira, odnosno podsjeća nas, kad molimo kruh naš svagdašnji, upravo na euharistijski kruh, da pored svagdašnjega kruha kojeg molimo, molimo također za euharistijski kruh, odnosno za euharistijsko zajedništvo u kojem blagujemo tijelo Krista, odnosno hranimo se Kristovim tijelom. Isto tako crkveni oci su naglašavali da, pored ovih euharistijskih molitava koje su plod ljudi da je dobro da te velike molitve prati i Gospodnja molitva, odnosno ona molitva koju je izgovorio sam Gospodin naš Isus Krist koju nas je on naučio. Upravo ta molitva Očenaša u sebi krije, možemo reći, dva dijela. U prvom koja je evo i molitva hvale, odnosno molitva zahvale, gdje mi hvalimo Oca Nebeskoga, što se odnosi na čitavu euharistijsku službu i na euharistijsku molitvu u kojoj upućujemo Bogu hvalu, ali isto tako ima u sebi onaj drugi dio u kojem mi molimo za kruh svagdašnji, odnosno molimo također da nam Bog otpusti grijehe, da i mi otpuštamo jednim drugima, zapravo da se stvara to crkveno zajedništvo, odnosno obnova vjernika u Kristu”, rekao je fra Zvonimir o molitvi Očenaša, kako je ona postala dijelom obreda pričesti i koje značenje ima.
“Ovako možemo reći da Rimski misal jednostavno donosi da svećenik uputak za tu molitvu. To su ove riječi: mi se zovemo i jesmo djeca Božja ili spasonosnim zapovijedima potaknuti ili neki drugi uvod u Gospodnju molitvu, svećenik moli sklopljenih ruku. Međutim kad počne molitva Očenaš, piše da svećenik moli raširenih ruku. To se odnosi samo na svećenika. Narod ne bi trebao moliti raširenih ruku. Možemo reći da bi najbolje bilo da narod moli sklopljenih ruku, jer molitva Očenaša je svakako ona molitva koja nas povezuje s Ocem i govori o toj vertikali u kojoj mi zazivamo Očev blagoslov na sve nas. Liturgičari su već više puta istaknuli da ta gesta držanja za ruke nikako se ne uklapa u liturgijske geste i samim time što ona označava neku horizontalu, a mi se držimo vertikale, odnosno povezanosti s Bogom. Zapravo i zbog toga što je došla iz nekih društvenih normi, možemo tako reći, iz nekih društvenih kodeksa ponašanja, jednostavno u liturgiji ne nalazi svoj nikakav smisao. Možemo, iako je to nezahvalno govoriti što i kako činiti, možemo reći da je Gospodnju molitvu možda najbolje moliti jednostavno sklopljenih ruku”, rekao je fra Zvonimir o gestama vjernika tijekom Gospodnje molitve u misi.
Na pitanje zašto kada molimo Gospodnju molitvu u slavlju euharistije ne završavamo riječju amen fra Zvonimir je kazao: “Zato što se svećenik nastavlja na tu molitvu Očenaša. Ona završava: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Dakle, svećenik nastavlja odmah: izbavi nas, molimo Gospodine od svih zala. To je njegova jedna molitva koja se naziva embolizam. Zapravo proširuje tu molitvu Očenaša i moli Gospodina da čitavu zajednicu očuva od navale zloga i moli za mir, da budemo oslobođeni od grijeha, ali i sigurni od sviju nereda u onom svom iščekivanju Blažene Nade, koja je, možemo reći, napisana velikim slovom. To je Isus Krist, odnosno dolazak spasitelja našega Isusa Krista. Dakle, kad molimo Očenaš u misi, onda ne govorimo amen na kraju Očenaša, upravo zbog toga jer svećenik proširuje tu Gospodnju molitvu”.
Govorio je fra Zvonimir i o obredu mira, odnosnu pružanju mira.
“Nije to jedini trenutak u euharistiji u kojem se moli za mir. Možda je i neprecizno reći da se samo tu izmirujemo. Mi se izmirujemo već na početku euharistije. Možemo reći da se svaki vjernik treba izmiriti prije euharistije, dakle, treba se izmiriti sa svima. Ako je s nekim zavađen, ako s nekim ne priča, ako ima bilo što protiv nekoga ili zna da netko ima nešto protiv njega. Trebao bi to riješiti i prije euharistije, odnosno potruditi se oko toga, pružiti ruku bratu, reći oprosti, jednostavno pomiriti se da bi se euharistija mogla slaviti u miru, izmireni s Bogom i s ljudima. Isto tako, na početku euharistije imamo pokajnički čin, kada priznajemo svoje grijehe Gospodinu i zapravo tu nas svećenik poziva da priznamo svoje grijehe, ali isto tako da i mi oprostimo jednim drugima, dakle da se izmirimo. Tako da mi imamo na početku euharistije pomirbu između svih nas i upravo ta pomirba s Bogom i s drugima nas po zbornoj molitvi, čini zajednicom, odnosno jedinstvom koje slavi, zajednicom koja slavi, a ne pojedincima koji su okupljeni u jednom prostoru i svaki za sebe moli posebno. Zajednica je već oblikovana i ona moli. Tako da već na početku euharistijskog slavlja imamo molitvu za mir i mirimo se jedni s drugima. Isto tako u euharistiji, u euharistijskim molitvama često čujemo tu molitvu za mir i kažemo da je upravo euharistija za mir i na spasenje svega svijeta. Tu su isto tako neke druge geste i samu euharistiju nazivamo žrtvom pomirenja, dakle cijelo vrijeme za vrijeme euharistije molimo za mir. No ovo je jedan trenutak koji se naziva obred mira i koji je veoma složen. Možda ga vjernici percipiraju samo po pružanju ruke, međutim on ima u sebi više dimenzija. Sam obred mira započinje molitvom svećenika koji predsjeda za mir.
To su one riječi: Gospodine Isuse Kriste ti si rekao svojim apostolima mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Molimo ne gledaj naše grijehe nego vjeruj svoje Crkve, daruj joj mir i jedinstvo kako je volja tvoja. To je, možemo reći, prva etapa obreda mira u kojoj predsjedatelj moli za mir. Zatim ide drugi dio, predavanje tog izmoljenoga mira. Kada svećenik šireći i sklapajući ruke govori vjernicima mir Gospodin bio vazda s vama. Dakle predaje vjernicima taj izmoljeni mir od Gospodina. To nije mir. Ne radi se ovdje o miru koji ja dajem tebi ili onome koji stoji pored mene. Nije to taj mir koji mi dajemo jednim drugima, nego to je mir koji je izmoljen od Gospodina i zato je potrebno zagledati ove etape i vidjeti da zapravo predsjedatelj moli od Gospodina mir koji će se kasnije podijeliti vjernicima. Nakon tog predavanja izmoljenoga mira slijedi predsjedateljev poziv na očitovanje mira. Kad kaže pružite mir jednim drugima i onda tek pružamo mir jednim drugima. Dakle na kraju nam dolazi i posljednja etapa, znak mira, pružena ruka, to je u našoj kulturi znak mira. U nekim drugim kulturama je zagrljaj ili samo naklon. Tako da postoje različiti znakovi kojima se može iskazati mir. Dakle, volio bih naglasiti da ne trebamo obred mira fokusirati samo na taj znak mira gdje možda ljudi samo čekaju kad će doći ta riječ i pružit će mir, da pruže mir jednim drugima. Gledaš koje je ispred tebe, iza tebe, pored tebe. Trebamo shvatiti da taj mir molimo od Gospodina. I kako smo išli sada po ovim etapama, tako ću reći, biti posve uronjeni u taj obred mira znajući da ga primamo od Gospodina i slušati ove riječi predsjedateljeve kad on moli mir od Gospodina, dakle kad on predaje zajednici vjernika izmoljeni mir, kad poziva da očitujemo taj mir i na koncu zapravo sam znak mira kojeg mi očitujemo pružanjem ruke.
Pružanje ruke nije vrhunac molitve za mir i u tom pružanju ruke, ne treba gledati vrhunac te molitve. Ona se čak može izostaviti ako to neke okolnosti zahtijevaju, dakle nije to vrhunac pružanje mira. Kroz cijelu euharistiju se proteže ta molitva za mir. Kako rekoh, može se on izostaviti, mi smo imali osobito u onom nesretnom vremenu korona virusa da se taj mir izostavlja, on se može izostaviti iz još nekih opravdanih razloga, tako da on nije obvezatan znak mira. Zbog toga jer u svemu ovome prethodnome vidimo da mir je izmoljen od Gospodina i da je predan okupljenoj zajednici. Ono što je dobro naglasiti je to da svećenik daje takav naputak, ne treba izlaziti iz prezbiterija, odnosno prostora koji je predviđen za predslavitelja i slavitelje. Mi to zovemo oltarni prostor. Ne treba izlaziti iz njega i među ljude dolje pružati mir, jednostavno to ne treba činiti. Nego ostati u svom prostoru, pružiti koncelebrantima, odnosno suslaviteljima mir. Isto tako vjernici pruže taj mir jednim drugima i tu treba paziti da od pružanja mira ne nastane nemir, nego da se zadrži taj mir. Dakle to je znak mira, pruži se osobi pored sebe, ne treba se ići po cijeloj crkvi ili od toga praviti nemir ili neke običaje koji nisu prikladni za taj dio”, rekao je fra Zvonimir Pavičić o obredu mira i na koji način zapravo pružiti mir i što on predstavlja u sklopu obreda pričesti, a cijelu emisiju Upoznajmo sakramente poslušajte na našem YouTube kanalu.
Mijo Brkić
