Prošli tjedan ekipa Radiopostaje Mir Međugorje boravila je u Švicarskoj, u Hrvatskoj katoličkoj misiji Aargau u sklopu našeg novog projekta ”Evo majke moje i braće moje” (Mt 12, 49), kojim se želi posjetiti hrvatske katoličke misije u iseljenoj Hrvatskog te župe u domovinskoj Hrvatskoj, odakle bismo prenosili svete mise i predstavile te župe, a HKM Aargau u Švicaraskoj predstavio nam je voditelj ove misije svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Niko Leutar koji je već dva desetljeća u Švicarskoj.
-Hrvatska katolička misija Aargau osnovana je 1. siječnja 1995. godine. Tada je misiji pripadao samo jedan dio kantona Aargau, da bi od 2004. godine i drugi dio, Baden-Wettingen pripao misiji koja od tada pokriva cijeli kanton Aargau. Do tada su za naše Hrvate, katolike u ovoj misiji skrbili misionari iz Basela i Züricha.
Misija je relativno mlada, tko su bili Vaši prethodnici ovdje?
Prvi misionar je bio pokojni fra Ilija Šaravanja. On je i osnovao misiju koja se u početku zvala Hrvatska katolička misija Aarau, da bi od 2004. godine postala Hrvatska katočka misija Aargau i obuhvatila današnji kanton.
I taj kanton današnji, odnosno i naša misija, negdje ako bi sada govorili koliko je od teritorijalno velika, recimo da je to kao od Imotskog do Mostara, to je taj teritorij koji je dosta velik, ogroman, puno prostora ima, puno malih mjesta, nemamo neko sjedište, glavni gradi je Aarau, ali glavnog sjedišta nema, gdje bih gravitirali svi ljudi, nego su to mala mjesta, mala sela. Najveće mjesto u kantonu je selo – Wettingen, gdje se trenutno nalazimo, glavni grad je Aarau s dvadesetak tisuća stanovnika, Baden isto toliko Zofingen, Rheinfelden… To su manja mjesta pa dobar dobar dio naših ljudi iz s područja naše misije gravitiraju jedan dio Baselu, jedan Luzernu gravitiraju jedan dio Baselu, jedan dio Luzernu, jedan dio Zürichu… Nije kompaktna zato moramo obilaziti, odnosno pokušavati doći do ljudi naših na svi mjestima i osigurati im duhovnu skrb.
Koliko ima u njoj vjernika, Hrvata, katolika? U koliko crkvi slavite misi?
Po podacima kojim mi raspolažimo, ima oko 11.300 osoba, dakle, dolazi relativno veliki broj vjernika, a svake nedjelje imamo na tri mjesta svetu misu. U Wetingenu i u Buchsu je svake nedjelje sveta misa, onda prve i treće i pete nedjelje je u Zofingenu i u Menzikenu je svake druge i četvrte nedjelje, s tim da imamo još svete mise u Bad Zurzachu i u Reinfeldenu.
Koliko je nezgodno ovdje sada novim generacijama očuvati vjeru? Nekako mi se čini da su oni stariji kada su dolazili u iseljeništvo, u Švicarsku ili bilo koju drugu zemlju, tražili svećenika, tražili fratra, tražili crkvu… Danas možda fratar treba tražiti te mlade da ih nekako privuče?
Temelj crkvenoga, kršćanskoga odgoja leži u obitelji, dakle, obitelji koje su se trudile i njihova djeca su nastavila, ne samo tradiciju, nego su u njih ucijepili dio vjere, prenijeli su im vjeru, jer vjera se prenosi slušanjem. Oni su slušajući svoje roditelje, a koji su ih vodili i na svetu misu održali vjeru. Zadovoljni smo jer je i veliki broj mladih aktivan na ovom području u našoj misi. U našem misijskom vijeću većinom su mlade obitelji u tridesetim, četrdesetim godinama koji su preuzele skrb i brigu za svoju misiju preko misijskog vijeća.
Dolazile novi u Švicarsku ili je stao taj val iseljavanja, odnosno useljavanja u Švicarsku?
Nažalost, za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, i dan danas odlaze ljudi iz domovine naše i traže nekakve bolje životnije uvjete, zbog kojih razloga, to su već, možda, i politička pitanja, ekonomska…
Ljudi i danas dolaze, prošle godine Švicaska je uvela ponovno klauzulu na broj novih ljudi koji dolaze iz Hrvatske, jer je prije godinu dana otvoreno za sve. Svatko je mogao doći tko ima hrvatsko državljanstvo, a onda su vidjeli da je preveliki broj Hrvata došao u Švicarsku i onda su stavili tu klauzulu, odnosno odredili broj viza koje će izdati.
Kakva je vaša suradnja s mjesnom Crkvom?
Situacija naša crkvena ovdje je takva da smo mi uvijek gosti kod Švicaraca dakle, ovisimo njim i moramo s njima surađivati. Suradnja je relativno dobra, ali treba znati da u Švicarskoj je malo drugačiji crkveni ustroj nego što je u cijelome svijetu.
Dakle, ovdje postoji dualni sustav, dakle, postoji taj hijerarhijski ustroj Crkve kao što je u cijelome svijetu i tu je odnos biskup na čelu, nakon toga župe, svećenik kao i u cijelom svijetu.
Ali ovdje imaju oni posebno i kantonalnu tu crkvu, koja je dio jedne političko-crkvene organizacije i crkvene zajednice primaju onda cjelokupni porez i taj porez oni raspoređuju, a država ih kontrolira jer država ubire za njih porez.
I tako da, nažalost, tu dolazi malih nesporazuma jer ljudi koji nisu u pastoralu ne mogu razumjeti što je pastoralna potreba Crkve a što su druge stvari za koje su oni spremni izdvajati novce.
Vi ste već dugo u misiji, dugo ste u Švicarskoj, bili ste i u domovini služili. Gdje je ljepše, gdje je lakše biti svećenik u domovini ili u iseljeništvu?
Ja sam prve četiri godine svoga svećeništva, 1997. do 2001. godine proveo na Humcu i to je ono najljepše razdoblje moga svećeničkoga života. To sa sigurnošću mogu reći da je bilo najljepši dio moga svećeničkog života.
Nakon toga sam otišao u Austriju, gdje sam bio tri godine. Iz Austrije sam došao u Zürich, u našu hrvatsku misiju, devet godina i tri mjeseca bio u Zürichu, a sad sam ovdje u kantonu Aargau devet godina i šest mjeseci.
Ovdje je malo specifičnije, lakše je, ako se može reći što je lakše, što je teže. Sve ima svoje prednosti i nedostatke. Dolje smo mi i svoj na svome, sa svojim narodom, mentalitet je jednak, a ovdje smo gosti i posebno moramo voditi računa o domaćinima Švicarcima i dobre odnose imati s njima, što nije uvijek lako ni jednostavno, jer modernizam i sve ono što strujanja nova donose, oni su tu otvoreni, dok za nas, osobno i meni, nije to prihvatljivo.
Dakle, ne možemo mijenjati ni crkveni nauk, ne možemo mijenjati ni ustroj Crkve, a za njih je to samo po sebi razumljivo, oni to žele, žele ređenje žena, blagoslov istospolnih zajednica… Za našeg čovjeka, za nas, za mene, to ne dolazi u obzir, ne možemo to razumjeti i shvatiti.
Prihvaćajući, naravno, svakog čovjeka i njegovo opredjeljenje, ali to ne može biti dio crkvenog nauka, tako da s te strane dolazimo u sukobe i nesporazume, ali jednostavno oni nas ne razumiju, mi njih ne razumijemo. Ali oni s druge strane ne mogu shvatiti, njihove crkve su prazne u župama s od tri do četiri tisuće ljudi na misu dođe 30 do 40 osoba na nedjeljnoj misi, dok na našim misama bude od 400 do 500 ljudi, a još bude puno mladih obitelji s djecom i oni to ne mogu shvatiti pa nekada tu bude i malo zavisti…
Koliko je teško nekada pomiriti te suprotne stavove koje ste sada spomenuli, koliko vam stvaraju problem?
Pa uvijek moramo razgovarati. Ono što je simpatično kod Švicaraca je da oni žele svakoga saslušati. To je ono što možemo svi mi naučiti i učiti od njih – saslušati drugoga. Ne moraš se slagati, ali čuti ga saslušati da on izrekne svoje mišljenje.
I sad u tom pogledu onda saslušaš njihovo mišljenje, kažeš: OK, to je vaše mišljenje, vaše stav, ali ja drugačije gledam, drugačije vidim. I na taj način onda može suradnja. Kad oni vide da mi imamo svoje stav, svoje stavove, svoje poglede na vjerska stajališta, onda je to i njima nekako razumljivije i prihvatljivije.
Kada spominjete veliki broj vjernika, bio je veliki broj vjernika Hrvata na trodnevnoj duhovnoj obnovi koju je predvodio fra Sretan Ćurčić. Razgovarali smo s mnogima od njih i u Bad Zurzachu, Wettingenu, Aarauu i ljudi su prezadovoljni i oduševljeni. Kakvi su vaši dojmovi nakon svega?
Ove godine mi smo imali duhovnu obnovu malo ranije, tjedan dana ranije nego što je bila planirana, jer mi imamo duhovnog zaštitnika sv. Ivana Pavla II. i u tome tjednu pokušamo organizirati duhovnu obnovu, ali dvorana u kojoj smo slavili Dan misije bila je zauzeta, nismo je mogli dobiti, a to se poklopilo i sa školskim odmorom, tako da su mnogi naše obitelji, posebno mlade obitelji s djecom iskoristile ovo vrijeme i otišle na odmor pa je bio i možda malo manji broj ljudi nego što bi bilo da nije bilo školskih raspusta.
Nakon ovoga kakvi su skori planovi Hrvatske katoličke misije Aaragau, hoće li biti još nekih događanja, hodočašća…?
Kroz cijelu godina imamo uvijek nekakva događanja. Možemo početi od početka ove školske godine kada smo imali blagoslov djece. Imamo jedno malo svetište, jedno mjesto Leuggern u kojem se nalazi prekrasna špilja, Gospina špilja, gdje mi svake godine u svibnju i listopadu hodočastimo Gopsi, onda i na Veliku Gopsu i n aMalu Gospu. Na Malu Gospu hodočastimo pješice, jedni polaze od Wettingena odakle ima 20-ak km, a jedni iz Aaraua odakle ima 33 km i navečer imamo svečanu svetu misu s procesijom i to bude nešto lijepo, prekrasno uz svijeće i ljudi tu rado dolaze. Na tim misama bude 300 do 400 ljudi.
Iz domovine nam je dolazio svećenik, rektor bazilike Srca Isusova iz Palmotićeve u Zagrebu, jer svake godine imamo pomoć domovinskoj crkvi, a ove godine izabrali smo njih da na taj način pokažemo jedinstvo jer svake godine dolazi drugi svećenik iz Hrvatske ili BiH, skupljali smo priloge i tu pomoć, koliko se prikupi, dali bi za potrebe te župe.
Sad ispred nas ide još Nikolinje, prvo imamo zajednicu žena, imamo veliki broj aktivnosti u misiji, zajednica žena koja broji preko 80 članova, one su dosta aktivne, desna su ruka u misiji, pomažu, prave adventske vijence, prošle godine su ih napravili i prodali oko 400. ta pomoć naravno ide u humanitarne svrhe za Majčino selo, Zlatni cekin…
Onda imat ćemo akciju ‘Djeca za djecu’, pokušavamo i kod djece probuditi taj osjećaj da i oni pomažu drugima tražimo udruge u Hrvatskoj i BiH, kojima šaljemo pomoć pred Božić, koristimo i Nikolinje za zajedništvo naše djece da i kod njih budimo ono što je bitno i važno.
Naravno da je sastavni dio, sakramentalni dio naše emisije, to je ono što je bitno i važno.
Isto tako je i organizirano svake godine hodočašće, ove godine smo hodočastili Gospi u Fatimu, bilo je iz naše misije 90 osoba, bilo nam je prekrasno, posjetili smo i Santiago de Compostelu. Sljedeće godine želimo hodočastiti i u domovinu, u Trsat i u Međugorje, obići ćemo i Mostar, Sarajevo, svetište sv. Ive u Podmilačju, a u Mariji Bistrici završiti hodočašće.
Uvijek imamo neke aktivnosti. Mladi su nam aktivni jer imamo projekte s mladima. Oni svake godine, već tradicija postalo, da pripreme scenski prikaz muke Isusove od Njegove poslije večere po do razapinjanja i to prikazujemo u različnim crkvama, ne samo ovdje na području naše misije, gostovali smo u Luzenu i Zürichu, ove godine vjerojatno ćemo druge misije izabrati gdje će mladi gostovati, jer tamo gdje dođu ljudi budu oduševljeni tim scenskim nastupom, odnosno kako oni predoče te posljednje dane.
Hvala vam i trebamo li još nešto dodati za kraj?
Jedino želim zahvaliti svojim suradnicima, jer se ništa se u misiji ne bi moglo događati bez mojih suradnika. Od srca zato zahvaljujem i pozdravljam svoje suradnike bez kojih ne bih mogao, to je tajnica naše misije Sanja Nevisti. Pastoralni suradnik Mario Lovrić i sestra Terezina Paluca.
Naravno, uz njih desna ruka Misiji je Misijsko vijeće i Zajednica žena, a bez tih ljudi ništa se tu ne bi moglo organizirati. Ljudi su spremni, otvoreni i žele, jer znaju da to pripada njima, to je dio njih i to je njihova budućnost. I znaju da će kroz to i njihova djeca, odnosno njihova unučad imati budućnost u Crkvi, imat će budućnost i povezanost sa svojom izvornom domovinom.
Intervju s fra Nikom Leutarom možete poslušati i u audiozapisu.
Razgovarao: Velimir Begić
FOTO: Mateo Ivanković
