Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica jedna je od najzanimljivijih osoba novije crkvene povijesti. Umrla je u 24. godini života, a šira javnost čula je za nju nakon tiskanja njezine autobiografije, Povijest jedne duše koja je uskoro postala rado čitano duhovna literatura. Za života je bila neznatna i malena, da bi do danas postala jedna od poznatijih svetica u Katoličkoj Crkvi.
Rođena je 1873. godine u mnogobrojnoj obitelji i još kao dijete osjetila je poziv da postane redovnica po uzoru na svoju sestru Paulinu, tj. Agnezu od Isusa, redovnicu karmelićanku. U samostan je ušla s 15 godina, točnije 1888. godine, a dvije godine kasnije položila je svečane redovničke zavjete. Život je potpuno posvetila Kristu, čitavim svojim bićem, što se može itekako razaznati iz njezinih spisa. U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak 1896. godine osjetila je prve simptome tuberkuloze, tada neizlječive bolesti, da bi od njenih posljedica umrla 30. rujna 1897.
Njezine biološke, ali i redovničke sestre, Paulina (Agneza od Isusa) i Marija (Marija od Presvetog Srca) zamolile su je da napiše svoj životopis što je ona i uradila opisavši svoj život u dva teksta 1896. godine. Pred kraj svoga života napisala je i treći tekst na zahtjev svoje priorice te su ta tri teksta kasnije tiskana u knjigu nazvanu Povijest jedne duše. Knjiga je ubrzo postala poznata jer je promicala svakodnevni, jasni, put svetosti, tj. ”mali put” kako je naglašavao sveti papa Ivan Pavao II. Pobožnost prema Maloj Tereziji počela se brzo širiti te je pokrenut proces za njezinu beatifikaciju 1914. godine. Prema odredbama pape Urbana VIII., svaki proces za beatifikaciju mogao je početi 50 godina nakon smrti onoga čiji se postupak želi pokrenuti. Proces za Terezijinu beatifikaciju je započet i prije nego se navršilo 20 godina od njezine smrti. Druga zanimljivost njezina postupka je ta da su tijekom toga postupka za beatifikaciju izrađivane medaljice s njezinim likom jer su ih vojnici u Prvom svjetskom ratu nosili za zaštitu i zagovor da prežive rat. Prema već spomenutim Urbanovim odredbama bio je zabranjen bilo kakav javni kult i izrada medaljica, sličica i sličnih predmeta nekoga čiji se postupak za beatifikaciju vodio, ali je potražnja za njezinim medaljicama bila tolika velika da je Katolička Crkva morala i dopustiti izradu njezinih medaljica za vojnike. Zbog toga je Mala Terezija prozvana i ”sveticom rovova”.
Proglašena je blaženom, jer je živjela kreposnim načinom života, 1923. godine, da bi ubrzo nakon toga, točnije 17. svibnja 1925. bila proglašena i sveticom u Katoličkoj Crkvi. Nije trebalo dugo čekati za još jedno značajno priznanje u Crkvi: 100 godina nakon Terezijine smrti, točnije 1997. godine, proglašena je i crkvenom naučiteljicom.
Tko je crkveni naučitelj? Crkveni naučitelj je (kanonizirani) svetac koji je, osim svojim kreposnim načinom života, Crkvi ostavio bogat nauk koji je postao temelj za daljnje proučavanje Božje ljubavi i promisli za ovaj svijet. U većini slučajeva crkveni naučitelji bili su osobe itekako široke naobrazbe, koji su imali karizmu uliti sveto znanje u ovaj svijet. Dakle tu je uvijek riječ o ”mješavini” znanja i duhovnosti. Mala Terezija nije imala, za naše pojmove, veliku naobrazbu. U Karmel je ušla s 15 godina tako da je njezina naobrazba bila osnovna, no čitav svoj život proučavala je Sveto Pismo, čak se trudila neke riječi tumačiti iz izvornika. Koliko je proučavala Sveto Pismo govori i činjenica da se u njenom pisanom opusu nalazi i preko 400 starozavjetnih i preko 600 novozavjetnih citata. Isto tako poznavala je gotovo napamet Nasljeduj Krista i Katekizam te spise sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa. Njezina vjernost katoličkom nauku odražava se i u činjenici da je pred kraj života vlastitom krvlju napisala Apostolsko Vjerovanje. Uronuće u otajstvo Kristova života rezultiralo je tekstovima tako jednostavnim, a tako mističnim jer je u njima jasno iznosila Kristov nauk koji je itekako utjecao na svijet. U to vrijeme bio je još uvijek prisutan jansenizam, nauk o pretjeranom isticanju Božje pravednosti, tj. o tome da se čovjek može spasiti samo pretjeranom strogošću i pobožnošću, dok je ona stavljala naglasak na Božju ljubav jer je smatrala da je i Božja pravednost odjevena ljubavlju te je na taj način ostatke jansenističkog učenja izbacila iz crkvene teološke misli. Njezine spise čitali su svi, od običnih vjernika sve do najvećih teologa 20. stoljeća tako da su njezine riječi utkane ne samo u duhovnost nego i u nauk Katoličke Crkve 20. stoljeća.
Utjecaj Male Terezije u Katoličkoj Crkvi bio je toliki da su biskupske konferencije mnogih zemalja (među njima i naša) tražile da se Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica proglasi crkvenom naučiteljicom. Potaknut tim pismima sveti je papa Ivan Pavao II. zatražio od Kongregacije za kauze svetaca te Kongregacije za nauk vjere da se ispita njezin utjecaj na crkveni nauk. Kongregacije su to učinile te donijele pozitivan sud na papin zahtjev. Potaknut pozitivnim odgovorima, papa je 1997. godine apostolskim pismom Znanost božanske ljubavi donio odluku da se Mala Terezija proglasi crkvenom naučiteljicom te time potvrdio božanski utjecaj na taj jednostavni, a opet tako duboki nauk koji nam je ostavila. ”Mali put” koji je je zagovarala mlada redovnica postao je autoput svakodnevne svetosti. Blagopokojni papa Franjo stavljao ju je kao uzor u postizanju svakodnevne svetosti na koju smo svi pozvani.
Jednostavnost i dubinu njezina nauka najlakše će shvatiti onaj koji pročita njezinu autobiografiju Povijest jedne duše. Tu se može pronaći pronaći pregršt savjeta i poticaja kako pronaći pravi put za postizanje svetosti, prave autentičnosti koja ovom svijetu često nedostaje i koji vapi za svetošću. Neka nam Mala Terezija bude poticaj i zagovornica u potrazi za svakodnevnom svetošću.
Literatura: SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, Povijest jedne duše, Zagreb, 2024.; SKUPINA AUTORA, Le cause dei santi, Rim, 42018.; Marcello SEMERARO, I santi, pellegrini di speranza, Padova, 2024.; GIOVANNI PAOLO II, ”Litterae apostolicae Divini Amoris Scientia (19 ottobre 1997)” u: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/it/apost_letters/1997/documents/hf_jp-ii_apl_19101997_divini-amoris.html.
Fra Antonio Petric
