U prethodnom razdoblju četvrtkom od 10 sati i 15 minuta u programu Radiopostaje Mir Međugorje emitirali smo emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj je fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govorio o sakramentima. U petnaestom posljednjem izdanju govorilo se o sakramentu krštenja, njegovom duhovnom i teološkom značenju i o tome kako je krštenje vrata svih sakramenata. Kazalo se više o obredima krštenja i tko se može krstiti, o pojmu “katekumenat”. Zatim o tome tko može krstiti i može li krštenje biti izvan crkve. Rečeno je više o odgovornosti koju preuzimaju kumovi i roditelji, o značenju odabira imena kod krštenja, a i o tome što se može poručiti roditeljima koji kažu kako će svoje dijete pustiti da samo odluči kad odraste želi li se krstiti.
“Kada smo govorili o euharistiji, rekli smo da je Euharistija sakrament nad sakramentima, a krštenje ima taj naziv vrata svih sakramenata. Zašto? Zato što onaj tko se krsti njemu se otvaraju vrata Crkve, njemu se otvaraju vrata i svih drugih sakramenata. Dakle, ne može se primiti neki drugi sakrament ako osoba nije primila krštenje, ako osoba nije krštena. O duhovnosti i teologiji sakramenta krštenja može se govoriti jako dugo i na široko i to je tema stvarno koja ne bi iscrpila ni jedan doktorski rad. Tako da to je jako bogata tema budući da evo možemo reći prvi sakrament koji se prima kada netko želi pristupiti kršćanstvu odnosno Katoličkoj crkvi.
Možemo neku duhovnost ukratko izvesti upravo iz riječi krst odnosno krštenje. Grčka riječ je baptizein, dakle odatle dolazi latinski naziv baptizmus što znači uroniti, uranjati i zapravo to znači krštenje, uronjenost. Naravno, tu je ono uranjanje u vodu, prije se osobito u prvim kršćanskim vremenima uranjalo u krsni zdenac, tako da se čitava osoba uranjala tri puta i upravo to uranjanje u vodu kao središnji obred krštenja označavao je ukop katekumena u smrt Krista. Dakle, uranjanje simbolizira ukop zajedno s Kristom, a njegovo izranjanje, dakle, uskrsnuće zajedno s Kristom. To je ono što apostol Pavao kaže, ako smo suumrli s Kristom, s njime ćemo i suuskrsnuti. Dakle, umiremo s Kristom i živimo i po krštenju primamo novi život.
Upravo je to ono što krštenje donosi, jedan novi život u Kristu, postajemo djeca Božja. Uronjenost ne samo u vodu kao što rekoh, nego uronjenost u Krista, u otajstvo Krista. Bivamo uronjeni u Krista kao što osoba kada se uroni u vodu, krsni zdenac, voda obuzme cijeloga čovjeka, dakle, voda okruži cijeloga čovjeka.
Čovjek kad je kršten, Krist ga potpuno obuzima, on postaje potpuno Kristov i to označava, evo i naš slavenski naziv, krstiti, krst, krštenje znači unijeti u Krista, učiniti nekoga Kristovim. I to je zapravo krštenje, osobu učiniti Kristovom“, rekao je fra Zvonimir o krštenju i duhovnom i teološkom značenju pa je govorio o obredima krštenja.
“Možemo krenuti iz početka i reći da na početku stoji znak križa, odnosno pristup djece, govorimo sada o djeci, pristup djece u Crkvu Božju i nakon što roditelji kažu što traže, oni traže vjeru i traže krštenje za svoje dijete, roditelji i kumovi, oni u svojoj vjeri dovode dijete na krštenje i prvo nakon što svećenik prihvati dijete da ga krsti, traži, on prvi dan je znak križa na čelo djetetu i zatim traži od roditelja i kumova da isto učine.
To je u katekizmu Katoličke crkve jako lijepo i sažeto rečeno pa možemo proći kroz te brojeve. Dakle, znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio. Nakon tog znamenovanja križem slijedi navještaj Riječi Božje, objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu, potičući odgovor vjere neodvojiv od krsta.
Krst je naime na osobit način sakrament vjere jer je sakramentalni ulaz u život vjere. Nakon navještaja Riječi Božje, nakon homilije svećenikove koja će se osvrnuti na pročitana čitanja koja govore o otajstvu krštenja, slijedi otklinjanje, odnosno egzorcizam, što nekada roditelji uopće ne znaju što to znači kada svećenik izmoli litanije, izmoli molitvu koja je dana nakon litanije i zatim siđe i iznad djeteta položi ruku i izgovara one riječi branila te sila Krista, spasitelja i položi ruku na dijete jedno vrijeme i to je zapravo otklinjanje, odnosno egzorcizam. Nakon toga slijedi odricanje od sotone i upravo kada se odreknu u ime djeteta roditelji kumovi i čitava zajednica, kada se odrekne sotone, onda idemo ispovjediti svoju vjeru Crkve kojoj će po krstu dijete biti povjereno. Zatim se krsna voda posvećuje posebnom molitvom, ako ona nije posvećena u vazmenoj noći onda je svećenik posveti u samom obredu krštenja i Crkva zapravo od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji će njome biti kršteni rode iz vode i Duha Svetoga. Potom nakon blagoslova vode slijedi onaj bitni obred sakramenta, a to je krštenje u pravom smislu koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva s uobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu, međutim već od starine može biti podijeljen i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.
Možemo reći da je to središnji dio sakramenta krštenja. Nakon toga što krštenik biva uranjan u krsnu vodu ili poliven krsnom vodom tri puta uz riječi: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, to je ona formula bez koje se ne može krstiti, koja mora biti prisutna. Nakon toga slijedi pomazanje svetom krizmom, govorili smo prošli put, to je mirisno ulje posvećeno od biskupa i označava dar duha svetoga novokršteniku.
To znači da je postao pomazanik duhom svetim, odnosno pritjelovljen Kristu, pomazan za svećenika, proroka i kralja. Možemo reći da u bogoslužju istočnih Crkava ovo pomazanje zapravo označava sakrament Crkve, a u nas predoznačava pomazanje koje će kasnije novokrštenik primiti u sakramentu potvrde, odnosno krizme. Zatim ide odijevanje bijelom haljinom, a bijela haljina označuje da je krštenik se Kristom zaodjenuo, da je s Kristom uskrsnuo.
To je ono što smo rekli i samo uranjanje u vodu znači da, kao što voda obuzme čitavo tijelo, odnosno cijelo tijelo biva zaokupljeno vodom, tako isto kad se odijeva krsna haljina zapravo je to odijevanje Krista. Da je krštenik odijeva Krista, odnosno to je znak da je sam Krist postao jedno sa krštenikom. Zato u obredu odijevanja krsne haljine uistinu treba biti odijevanje krsne haljine i treba pribaviti krsnu haljinu za svakog novokrštenika, a ne ono što se radi na pojedinim župama, prislone haljinu 5 sekundi i onda tu haljinu koriste za 300 novokrštenika.
Dakle svaki novokrštenik treba s krštenja otići sa svojom krsnom haljinom, negdje čak ima i lijepi običaj da se na smrti u lijes sa čovjekom stavi njegova krsna haljina ili da se lijes pokrije bijelom plahtom što označava upravo tu krsnu haljinu, jer ona kad se daje kršteniku onda se kaže donesi je neokaljanu pred lice Svevišnjega. Evo i na kraju kad se završi obred krštenja kaže se o Krista, ste se krstili, Krista ste obukli, ne kaže se Krista ste prislonili, nego Krista ste obukli, obučeni ste u Krista, s toga se krsna haljina treba uvijek obući novokršteniku. Nakon oblačenja krsnom haljinom slijedi prosvjetljenje, odnosno zapali se svijeća na uskrsnoj svijeći, a uskrsna svijeća simbolizira Krista, svjetlo koje nama rasvjetljuje tamu, tamu grijeha i predaje se roditeljima ili samom novokršteniku ako je odrasla osoba. Upravo zbog toga su se novokrštenici u prvim vremenima crkve često nazivali prosvjetljeni, onima kojima Krist svijetli i pokazuje im pravi put i zapravo su svi krštenici u Kristu svjetlost svijeta kao što sam Krist govori u Matejevu evanđelju. Nakon toga slijedi onaj obred efata u kojem svećenik dodirujući uši i usne novokrštenika moli da Gospodin otvori njegove uši da može primiti Božju riječ i ispovijedati ju svojim ustima”, govorio je fra Zvonimir o obredima krštenja pa nastavio o kumovima.
“Kum mora biti kršten, mora živjeti po pravilima, odnosno po zapovijedima, Božjim i po Crkvenim zapovijedima. Ono što bih volio naglasiti je da roditelji i kumovi imaju zadaću, obvezu podučavanja djeteta u vjeri. Dakle, biti kum nije samo držati dijete na krštenju, ovdje bih naglasio da to držanje pripada i roditeljima, osobito majkama, da je najljepše da majka ili roditelj drži dijete na krštenju. Kum je onaj koji pomaže roditeljima u brizi za to dijete, ali ne samo u brizi materijalnoj kako mi nekada shvaćamo, nego u duhovnoj brizi da to dijete raste s Kristom, kako je po krštenju pritjelovljeno Kristu, kako je postalo Kristovo, da svojim životom kasnije nastavi biti Kristovo. Stoga bih se usudio reći da su roditelji kumovi obvezni nadgledati to dijete čitava života i kad postane odrasla osoba. Kum je dužan usmjeravati dijete Božjim putem. Ja bih se usudio reći da će jednoga dana nakon smrti, kad kum bude pred licem Božjim, da će ga se pitati isto tako za njegovo kumče, je li brinuo za one za koje je pred Crkvom i pred Bogom obvezao se da će brinuti za njihovo spasenje. To je jako važna zadaća, ne smije biti samo jedan folklor, nego mora biti uistinu, duboko, vjerom prožeta služba, zadaća”, kazao je fra Zvonimir o tome tko može biti kum i kakva je njegova uloga za novokrštenika pa se osvrnuo i na imena djece.
“Pa, svet Ivan Zlatousti kad govori o imenima, on se u svojim katehezama strogo obraća roditeljima i govori dajete im imena, ne znam ni ja svojih predaka ili nekih slavnih osoba, onda vam potiče trebali biste djeci davati imena svetaca, da im ti sveci budu zagovornici, da im budu pratitelji, da im pomažu u životu i svakako treba razmišljati o imenu djeteta, da to ime i nešto znači i osobito u kršćanskom svijetu, odnosno kršćanskom načinu života da to ime u istinu ima neko značenje. Osobito meni je lijepo kad se dijete rodi na neki blagdan, recimo blagdan svetog Ante ili svetog Franje, lijepo je djetetu dati ime toga sveca, da tako bude vjerom i svojim imenom povezan sa svecem i da od njega traži zagovor pred Bogom”, govorio je fra Zvonimir o odabiru imena djetetu pri krštenju.
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Mijo Brkić
