‘Čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih postat će jedno tijelo’. Odmah se tu govori o monogamnosti, odnosno o jednosti ženidbe, odnosno da je ženidba jedna između jednog muškarca i jedne žene.
Četvrtkom od 10 sati i 15 minuta u programu našega radija možete slušati emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govori o sakramentima i njihovom značenju i važnosti u životu vjernika. U devetom i desetom izdanju emisije govorilo se o sakramentu ženidbe. Kazalo se više o ženidbi, tj. gdje je njezin početak i kako se razvijala kroz povijest, zatim što to znači da je jedna i nerazrješiva. Rečeno je tko može sklopiti sakrament ženidbe, o pripremama za isti, te o tome što je potrebno dogovoriti sa župnikom. Govorilo se o kumovima na vjenčanju, tj. svjedocima. Spomenuo se i običaj u nekim kulturama, na filmovima, a često i kod nas, a to je da otac uvodi svoju kćer do oltara i kazano je ima li sve to smisla. Rečeno je i koje pjesme bi se trebale birati za slavlje ovoga sakramenta i zašto se ženidba naviješta u župnim obavijestima, a drugi sakramenti ne. Kazano je više o obredu ženidbe, o važnosti življenja privole, zatim o simbolici prstenja. Zatim o tome može li se sklopiti sakrament ženidbe u vrijeme došašća i u korizmenom vremenu.
“Možemo reći da je ženidba nešto naravno u ljudskom rodu. Mi kad gledamo s vjerom, kad gledamo religijski, onda jasno ćemo reći da je utemeljenje ženidbe na prvim stranicama Biblije, zapravo u Knjizi Postanka, kad Bog stvara čovjeka. U onom starijem izvještaju, jahvističkom, jasno se kaže zašto je stvorena žena. Jer čovjek je bio osamljen. Bog je stvorio čovjeka, Bog je stvorio i životinje, biljke, stvorio je čitav svijet, međutim nije se našao nitko sličan čovjeku kao on da mu pravi društvo, da ga upotpuni, možemo tako reći. Iz te osamljenosti čovjekove Bog stvara čovječicu, da tako kažemo. Mi danas imamo jednu konotaciju, kad se kaže muškarac, žena, često se tu govori o jednakosti, pogotovo mi koji dolazimo iz patrijahalnog društva. Međutim, možemo jasno reći da mi to prevodimo na takav način, ali zapravo da je Bog stvorio čovjeka, ali da je uz njega stvorio čovječicu koja je zapravo poput čovjeka.
Jer je stvorena zbog osamljenosti čovjeka, ona onda zajedno s čovjekom izražava to zajedništvo, odnosno stvara se zajedništvo koje čovjeku nedostaje, upotpunjuje čovjeka i postaje mu uzajamna podrška u svim područjima života. Zanimljivo je u tom izvještaju stvaranje čovječice, odnosno Eve, žene. Ona je stvorena iz čovjekova rebra, zapravo označava supripadnost muškarca i žene. Nadilazi odnose roditelja i djece i jednostavno govori o jednome tijelu. Na što se i nastavlja tekst da će njih dvoje postati jedno tijelo.
Naravna ljubav muškarca i žene postaje slikom nadnaravne ljubavi Krista i Crkve
Čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih postat će jedno tijelo. Odmah se tu govori o monogamnosti, odnosno o jednosti ženidbe, odnosno da je ženidba jedna između jednog muškarca i jedne žene. Naravno u Knjizi Postanka imamo i onaj mlađi svećenički izvještaj gdje su muškarac i žena slika Božja, stvoreni na sliku Božju i povjereno im je sve stvoreno. Bog ih je jednostavno stvorio na svoju sliku i povjerio im je sav stvoreni svijet i rekao im je: “Plodite se i množite i napunite zemlju, vladajte zemljom, vama je dajem na brigu”. I ono što je karakteristično za taj izvještaj je upravo plodnost, odnosno rađanje djece, što je isto tako dobro bračnih drugova, odnosno jedno dobro ženidbe. Moram evo odmah ovdje na početku naglasiti da je prva odlika ženidbe dobro bračnih drugova, njihova uzajamnost i njihovo zajedništvo, a zatim djeca, odnosno dobro djece. Može netko reći, evo, nakon ovoga jedna ženidba u Starom Zavjetu, imamo više primjera poligamije, tu je čak i prorok Hošea preko kojega Bog objašnjava sliku njega i izraelskog naroda, odnosno saveza Boga i židovskog naroda, gdje Bog nalaže Hošei da se oženi prostitutkom, odnosno ženom koja ga je varala s mnogima i da je ponovno primi i da zapravo tako opiše ljubav Božju prema Izraelu, koji je Boga napustio mnogo puta koji ga je varao drugim bogovima, ali Bog u svojoj ljubavi nikada se ne odvraća od svoga naroda, nego u ljubavi mu uvijek pristupa i uvijek ga čeka i uvijek je spreman oprostiti, odnosno iskazuje mu jednu, možemo reći nadnaravnu ljubav, savršenu ljubav. Kad govorimo o biblijskom utemeljenju ženidbe, onda naravno za nas katolike, kršćane najvažnije je ono što se događalo u Novome Zavjetu, odnosno u Isusovu životu. Isus je u Novome Zavjetu potvrdio ženidbu između jednog muškarca i jedne žene, jednostavno rekavši što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. On se pozvao upravo na ove retke knjige Postanka koje smo malo prije razmatrali.
Naravno da Isus bio suočen s pitanjem otpuštanja žena koje je bilo aktualno u židovskom narodu. Isus im jasno govori da od početka nije bilo tako, nego im je Bog to dopustio, odnosno Mojsije im je to dopustio, zbog okorjelosti srca njihova i on jasno kaže u početku ne bijaše tako. Dakle, ženidba je jedna i nerazrješiva i to je božanskoga prava, možemo tako reći.
Mi uvijek govorimo o kumovima, međutim u postupku ženidbenom i u redu slavlja ženidbe oni nisu kumovi nego svjedoci
Isus je jednostavno to potkrijepio, ustanovio kao tako i ne može se razvrći njegova riječ. Sljedeća slika Crkve koju imamo u Svetome pismu jest ona koju donosi sveti Pavao u poslanici Efežanima kada on jednostavno ženidbu između muškarca i žene oslikava, odnosom Krista i Crkve. Dakle, kako je Krist ljubio Crkvu, tako i muž treba ljubiti svoju ženu.
Zapravo, naravna ljubav muškarca i žene postaje slikom nadnaravne ljubavi Krista i Crkve. Zapravo, želi se reći da je ženidba jedan spasenski put muškarca i žene, supružnika, a da im na tom putu u susret izlazi sama Božja ljubav koja ih potkrjepljuje, koja im pomaže da mogu lijepo živjeti svoj život. I ono što je važno i što naglašava drugi Vatikanski sabor je da se zapravo sa ženidbom stvara jedna kućna crkva, zapravo muž i žena sa svojom djecom stvara jednu malu kućnu crkvu, kako se tako kaže, što je vidljivo u velikoj crkvi, trebalo bi biti vidljivo i u toj maloj kućnoj crkvi dakle, koja bi trebala biti upravo ovo što smo rekli, natopljena ljubavlju, u kojoj, naravno, ljubav potpomaže nadnaravna Božja ljubav i da ona uistinu bude spasenski put, da u njoj supružnici rastu, da se posvećuju ljubavi prema Bogu, jedno prema drugome i da u toj ljubavi se rađaju i izrastaju zdrava djeca”, kazao je fra Zvonimir o ženidbi, njezinom početku i razvijanju kroz povijest.
“Mi uvijek govorimo o kumovima, međutim u postupku ženidbenom i u redu slavlja ženidbe oni nisu kumovi nego svjedoci. Dakle, bilo koje dvije osobe mogu biti svjedoci, ne moraju biti ni kršteni, glavno je da se mogu služiti razumom i da su prisebni u tom trenutku kada se sklapa ženidba, da oni mogu kasnije potvrditi da su prisustvovali toj ženidbi I oni se potpišu naravno na postupak ženidbeni kad se zatvara nakon sklapanja ženidbe. Tako da, evo, mi ih nazivamo kumovima, zapravo su oni svjedoci. Može biti bilo tko tko se može služiti razumom, naravno, punoljetna osoba, to treba biti, ne mora biti krštena osoba. To je svjedok koji svjedoči da je ženidba sklopljena, on svjedoči u ime društva. U ime Crkve, svjedok je svećenik ili đakon koji prisustvuje sakramentu ženidbe. Naravno, u narodu u nas se govori o kumovima, to ima neku posebnu vrijednost društvenu, međutim, kad se govori o sakramentu ženidbe, to su svjedok jedan i svjedok dva”, govorio je fra Zvonimir, o odabiru kumova, odnosno svjedoka ženidbe.
Mi želimo tome stati u kraj i jasno naglašavamo u postupku za ženidbu, da je važno da zaručnici sami ulaze u crkvu, odnosno pred oltar, da dolaze sami. Zato što time oni izražavaju da su došli bez prisile, da su slobodno došli
Na pitanje o tome treba li otac svoju kćer uvoditi do oltara fra Zvonimir je rekao:
“Jedan svećenik, župnik, svojim župljanima je govorio: ‘Sve što vidite na filmu, ne može.’ Zapravo to je jedno duboko, da tako kažem, jedna duboka ostavština možemo reći iz turskoga doba i vladavine i odnosa prema ženi kroz stoljeća, kad je žena bila samo objekt, kad nije imala prava, kad je bila vlasništvo muškarca.
Kćer kao takva je bila predana od strane jednog muškarca drugom muškarcu, doslovno u ruke i evo, ja ti predajem, ona može biti tvoja žena, ja ti ju predajem. Dakle, nema nikakvog prava, nema nikakvog glasa. Kasnije su, evo, kćeri iz toga, gledajući hollywoodske filmove, razvele neki sentimentalni odnos prema tome. Mi želimo tome stati u kraj i jasno naglašavamo u postupku za ženidbu, da je važno da zaručnici sami ulaze u crkvu, odnosno pred oltar, da dolaze sami. Zašto? Zato što time oni izražavaju da su došli bez prisile, da su slobodno došli, jer mi prije početka privole, pitanja koja postavljamo prije privole u obredu ženidbe, postoji pitanje jeste li ovamo došli bez prisile da slobodno sklopite ženidbu. Ako je nju doveo jedan muškarac i predao je drugom muškarcu, meni jednostavno govore da nije došla slobodno, nego da je prisiljena i ne znam što mi preostaje, nego prekinuti svadbu dok se ne utvrdi je li došla slobodno. Ono što bih ja naglasio je da se, evo, taj oblik treba napuštati potpuno. Ne treba njih nitko uvoditi. Kao što je naveden u obredu sakramenta ženidbe idu poslužnici. Na primjer ako je negdje to slučaj, križ, svijeće, ministranti, pa evo možemo reći mogući djeca koja nose prstenje, idu zaručnici zajedno, zajedno, jedno pored drugog zajedno, idu prema oltaru, prema Kristu koji ih čeka. Ispred njih može biti svećenik ili svećenik može čekati ispred oltara. Pored njih mogu biti, odnosno ispred njih, pored njih mogu ići kumovi i njihovi roditelji. Oni ih tako mogu pratiti i dovesti do oltara i to je znak da oni dolaze sami, mogu doći u pratnji svojih roditelja, ali trebaju doći zajedno pred oltar, pred Krista i tako jednostavno izražavaju da su došli u slobodi i da bez prisile sklapaju ženidbu. Mislim da je to i najljepše da ženidbeni drugovi, zaručnici, kad su se već sami odlučili na ženidbu, da sami isto tako dolaze pred Gospodina, jer Gospodin njih onda obilno obilno blagoslivlja. Pa evo, volio bi da svi supružnici, odnosno zaručnici, osobito zaručnice mlade da shvate da trebaju zajedno sa svojim zaručnikom doći pred oltar, pred Gospodina”, kazao ej fra Zvonimir pa se osvrnuo i na obred ženidbe.
“Željeli smo proći kroz obred ženidbe kako bismo upravo u našem govoru o ženidbi naglasili sami taj obred. Mi ćemo koristiti onaj red slavljenja ženidbe u misi budući da se u našim krajevima ženidba uglavnom slavi u Euharistiji. Obred ženidbe u misi je sljedeći: ima svoje uvodne obrede, službu riječi, samo slavljenje ženidbe, zatim slijedi euharistijska služba te na kraju završni blagoslov i nakon kojeg slijedi potpis čina sklapanja ženidbe. Možemo krenuti sa obredima, uvodni obredi. U određeno vrijeme kada se dogovori slavljenje ženidbe, zaručnici obično čekaju ispred crkve sa svojim kumovima koji su zapravo svjedoci. To smo obrazložili. Naglasili smo da mogu i roditelji biti s njima. Svakako smo napomenuli da otac ne treba uvoditi zaručnicu i predavati je zaručniku, nego da oni trebaju slobodno, samostalno hoditi prema Kristu, prema oltaru, ali roditelji mogu zajedno s njima ulaziti ispred njih kao da ih predvode. Kao što čine i kumovi. Zapravo u određeno vrijeme kada se dogovore, svećenik izađe ispred crkve, dočeka zaručnike, mladence, pozdravi ih, malo ih opusti da tako kažemo, da ne budu nervozni zbog samoga obreda i objasni im da se Crkva zajedno s njima raduje zbog sklapanja sakramenta ženidbe.
I evo, kada su svi spremni, započne ta ulazna procesija koju predvode službenici, ako su tu ministranti. Rekli smo, evo, uglavnom tu idu i djeca koja nose prstenje. Oni idu ispred, zatim mogu ići kumovi, roditelji, zaručnici. Naglašavamo opet da zaručnici idu zajedno, slobodno.
Privola je ono što ugovorne stranke, možemo tako reći, u ugovoru govore, izjavljuju i ima snagu ugovora i mora biti izrečeno i to nitko ne može opovrgnuti. Zato imamo i svjedoke, dva svjedoka i svjedoka u ime Crkve, to je svećenik koji slušaju tu privolu.
Svećenik ih sve predvodi u toj ulaznoj procesiji prema oltaru ili može se na drugi način dogovoriti da svećenik čeka ispred oltara i da ih tamo pozdravi kada oni uđu u procesiji u crkvu. Svećenik zatim iskaže čast oltaru, poljubi oltar, to je poljubac Kristu, dakle označava da je Krist prisutan među okupljenom zajednicom i započinje misu. Pozdravlja uobičajenim pozdravima koji su predloženi, koji isto označavaju da je Krist prisutan u slavlju koje se slavi i da On blagoslivlja zapravo ono što se slavi i nekakvim drugim riječima podsvijesti zajednici okupljenog zbog čega su tu. Naravno svi znaju zašto su došli, došli su na slavlju ženidbe, ali svećenik malo dublje objasni otajstvo ženidbe i ono što je najvažnije je da oraspoloži zajednicu za slavlje, odnosno da ih potakne da mole za zaručnike koji su došli sklopiti ženidbu. Izostavlja se pokajnički čin, svećenik poziva sve okupljene da u jednom trenutku šutnje mole za zaručnike. Zatim slijedi zborna molitva i nastavlja se služba riječi. Dobro je naglasiti da u postupku za ženidbu, onaj mjesec dana, najkasnije prije ženidbe što se događa u župnom uredu, pred svećenikom, župnikom, župnim vikarom ili đakonom, zaručnici mogu vidjeti predložena čitanja za slavlje ženidbe i onda oni zajedno sa svećenikom odaberu koje čitanje žele čitati. Tu su predložena čitanja iz Staroga Zavjeta, psalmi koji dolaze zajedno s njima, čitanja iz Novog Zavjeta te Evanđelja. Kada zaručnici zajedno sa svećenikom odaberu čitanja, onda nakon tih čitanja kao što je obično to u službi riječi, slijedi homilija u kojoj svećenik progovori o otajstvu ženidbe osvrćući se upravo na Božju riječ koja je navještena. Rekli smo kada se naviješta Božja riječ da tada sam Gospodin, progovara svojoj zajednici, osobito progovara zaručnicima koji su došli sklopiti ženidbu i Gospodin njih učvršćuje u njihovoj nakani da slobodno u ljubavi sklope ženidbu. Nakon službe riječi, kada svećenik završi svoju homiliju, započinje slavlje ženidbe. Ustanu se zaručnici i svjedoci koji stoje s njihove strane. Zaručnici su u sredini, dolazi im svećenik i on im postavlja neka pitanja. To se naziva u obredniku pitanja prije privole koja su jako važna u kojima svećenik, službenik pita zaručnike jesu li došli bez prisile da slobodno i posve svjesno sklope ženidbu. Svaki zaručnik odgovara zasebno, dakle zaručnik odgovara pa onda zaručnica. Također tu je pitanje jeste li spremni u braku za cijeloga svog života, jedno drugo ljubiti i poštovati. Zatim slijedi i treće pitanje koje se može izostaviti, to je ono pitanje o djeci, jesu li spremni prihvatiti djecu i odgajati po zakonu Krista i njegove Crkve. To pitanje se može izostaviti ako se zna da iz nekih razloga zaručnici ne mogu imati djecu ili ako su u pitanju stariji zaručnici koji ne mogu imati djecu, onda se to pitanje izostavlja. Ali evo kad su mladi, zdravi zaručnici u pitanju, onda se uglavnom to pitanje postavlja. To su neka pred pitanja, odnosno pitanja prije privole. Ako se, možemo reći, odgovori negativno na ovo pitanje službenik, svećenik prekida slavlje ženidbe, to je ono što smo govorili kada otac uvodi mladenku, zaručnicu u crkvu, da odmah je to negiranje ovog pitanja je li došla slobodno, bez prisile.
Znači ako muškarac predaje ženu drugom muškarcu, odmah je to negativan odgovor na ovo pitanje jer nije došla slobodno i bez prisile. Dakle, sve naše geste, sve treba, i riječi i stanje naše, volja, sve treba biti usklađeno. Dakle, ništa ne smije biti protivno onome što govorimo. Nakon tih pitanja, nakon što su pozitivno odgovorile na ta pitanja prije privole, slijedi sama privola koja je, možemo reći, jako važna. Privola je ono što ugovorne stranke, možemo tako reći, u ugovoru govore, izjavljuju i ima snagu ugovora i mora biti izrečeno i to nitko ne može opovrgnuti. Zato imamo i svjedoke, dva svjedoka i svjedoka u ime Crkve, to je svećenik koji slušaju tu privolu.
Još je važnije da svećenik u ime Crkve prihvati tu privolu, što se događa kasnije. Privola je važna za svaki ugovor. Ženidba je ugovor, ali je isto tako i savez, odnosno sakrament, u kojoj se oslikava ljubav Boga prema čovjeku, supružnici žive u ljubavi Božjoj, ali je isto tako i ugovor, moramo reći pravni ugovor, koje sklapaju dvije stranke, zaručnik i zaručnica i on se upravo karakterizira u toj privoli koju oni izgovaraju.
U Katoličkoj Crkvi zaručnici sami sebi podjeljuju sakrament ženidbe. Svećenik blagoslivlja u ime Crkve i da bez toga nema sakramenta.
Dakle, pruža jednom drugome desnu ruku. Ovdje bih naglasio da zapravo pružanje desne ruke dolazi iz knjige o Tobiji. Kada Sara i Tobija sklapaju ženidbu, u jednom prijevodu, neslužbenom prijevodu, sada neslužbenom prijevodu te knjige, stoji upravo ovaj obred kako jednom drugome pružaju desnu ruku i izgovaraju riječi svoje privole.
Upravo je od tada ušlo u slavlje kršćanske ženidbe da zaručnici jednom drugom pruže desnu ruku. Dakle, izgovaraju riječi privole. Ja, taj i taj uzimam tebe, tu i tu za svoju suprugu.
Obećavam ti vjernost u dobru, zlu, zdravlju, bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga. Tu istu privolu ponovi i zaručnica. Ono što se događa nakon izgovaranja te privole je ono što je ostalo u našoj Biskupiji važeće, a to je ono što mi nazivamo zakletva na križu, da se stavi križ, da zaručnici nakon te privole stave također desnu ruku na raspelo i izgovaraju riječi da tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.
Ova privola može se izgovoriti ovako ovim riječima koje sam ja malo prije u ime zaručnika pročitao. Međutim, ako je iz nekih razloga nemoguće na takav način, ona se može odraditi s onom verzijom da svećenik pita. Na primjer, Ivane uzimaš li Anu za svoju suprugu, onda on odgovara uzimam, obećavaš li joj vrijednost u dobru, zdravlju i bolesti, on odgovara obećavam, hoćeš li je ljubiti i poštovati u sve dane života svoga, on odgovara hoću i tako isto sa zaručnicom. To je u onim trenucima kada je nemoguće, kada netko od zaručnika ima jako veliku tremu ili neku drugu blokadu da tako kažem, da ne može izgovoriti cijelu rečenicu ili neku smetnju, onda se koriste drugi obrasci koji su za zaručnike jednostavniji.
Ono što je važno reći je da u Katoličkoj Crkvi zaručnici sami sebi podjeljuju sakrament ženidbe. Međutim, kad bi zaručnici sami sebi podjeljivali sakrament ženidbe, tako da svećenik ne bi bio potreban uopće. Tako da je i to istina, međutim, istina i da svećenik blagoslivlja u ime Crkve i da bez toga nema sakramenta. U Istočnoj Crkvi i dalje je svećenik onaj koji podjeljuje sakramente ženidbe.
U nas u Zapadnoj Crkvi se želi naglasiti važnost svjesnosti zaručnika da oni jedno drugom podjeljuju sakrament ženidbe i da svećenik prihvaća njihovu privolu. Da je on u ime Crkve blagoslivlja i mora biti zakoniti crkveni službenik. Ne može biti bilo tko. Pravo sklapanja ženidbe, odnosno prisustvovanja ženidbi, odobravanja ženidbe ima biskup i župnik. Bez njih dvojice ne može nitko drugi sklopiti ženidbu u župi. Na primjer ja kao župnik dajem svojim župnim vikarima napismeno da oni mogu trajno, dok sam ja župnik, sklopiti ženidbu. Međutim, bilo koji svećenik koji dođe u našu župu i želi prisustvovati sakramentu ženidbe, voditi taj obred, ako nije dobio delegaciju od mene, odnosno dopuštenje od mene, ta ženidba je nevaljana. Stoga svaki svećenik treba pitati dopuštenje župnika. Dakle, nakon što muškarac i žena, odnosno zaručnik i zaručnica, izreknu svoju privolu, svećenik prihvati privolu u ime Crkve i zaključi onim riječima što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Zatim, nakon prihvaćanja privole slijedi blagoslov i predaja prstenja. Svećenik blagoslovi prstenje i preda ih zaručnicima. Onda ih oni stavljaju jedno drugome na ruku i izgovaraju one riječi primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, govorio je fra Zvonimir o obredu ženidbe i od čega se sastoji, a emisije možete poslušati na našem YouTube kanalu.
Mijo Brkić
