Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače na spomendan Gospe Lurdske. Utemeljio ga je Papa Ivan Pavao II. 1992. godine. „’Nada… ne postiđuje’ (Rim 5, 5) i jača nas u nevolji“ tema je poruke pape Franje za 33. svjetski dan bolesnika. Papa je odredio da se svečana proslava Svjetskog dana bolesnika, koja se svake treće godine održava u jednom od marijanskih svetišta, zbog jubilejske 2025. godine, održi 11. veljače 2026. u marijanskom svetištu Virgen de Chapi, u Arequipi, u Peruu.
Gost u našem programu povodom ove teme bio je fra Karlo Lovrić, župni vikar u župi svetoga Jakova u Međugorja, koji je govorio o poruci pape Franje za ovaj dan.
“Sveti Otac Papa je izabrao za 33. Dan bolesnika žive riječi iz Pavlove poslanice Rimljanima “Nada ne postiđuje”. Pogledao sam u Novi zavjet kako je to u svoje vrijeme preveo s grčkog jezika naš poznati bibličar dr. fra Ljudevit Rupčić. On je preveo “Nada ne razočarava”. Sveti Otac Papa piše utješne su to riječi, ali one mogu pobuditi i neka pitanja, osobito kod onih koji trpe. Na primjer, kako ostati jak kada nas nađu ozbiljne i iscrpljujuće bolesti koje traže skupo liječenje, a nema novca. Kako biti jak kada osim vlastite patnje, gledamo i patnju naših najdražih, koji se i ako su uz nas, osjećaju se nemoćnima da nam pomognu. U svim tim okolnostima osjećamo potrebu za potporom većom od nas samih. Trebamo Božju pomoć, Njegovu milost, Njegovu providnost, onu jakost koja je dar Njegova Duha. Papa govori o Božjoj prisustnosti u blizini bolesnika pod tri vida: susret, dar i dijeljenje”, kazao je fra Karlo o Papinoj poruci za 33. Dan bolesnika pa se osvrnuo i na odabir spomendana Gospe Lurdske kao dana obilježavanja Dana bolesnika.
Mogu reći kako je trenutno 95 osoba koje obilazim svaki mjesec i još dva staračka doma svaki mjesec. Može se reći da preko 150 osoba mjesečno obiđem u ovoj župi. Oni su tako sretni i zadovoljni
“Gospa se ukazala četrnaestogodišnjoj djevojčici Bernardici Soubirous 11. veljače 1858. godine. To znači četiri godine nakon što je Papa Pio IX. proglasio Dogmu da je Blažena Djevica Marija bez grijeha začeta. Iako Bernardica ime znači jaka kao medvjedica, bila je slabašna i bolesna. Bolovala je od astme. Astma je došla do izražaja još više kada je njezin otac mlinar izgubio posao, pa je obitelj morala iz jedne ugodne kuće preseliti u jednu malu prostoriju. Kašo, bivši zatvor, a svega je taj zatvor imao 16 kvadrata. Ona tako bolesna, a vjerojatno i ona druga braća i sestre. Još ih je bilo šestero osim Bernardice. Tako da je ona u svojoj mladosti počela bolovati. Ta bolest se nastavila i kada je postala časna sestra. Doživljavala je tu svoju bolest cijeli život. To je razlog zašto je Crkva izabrala nju kao Dan bolesnika”, govorio je fra Karlo pa se osvrnuo i na važnost sakramenta bolesničkog pomazanja.
Nekada se ovaj sakrament zvao posljednja pomast. Mnogi to još i sada smatraju. Danas, međutim, Crkva gleda drugačije na taj sakrament bolesničkog pomazanja. To je sakrament ozdravljenja, ne samo duše, nego i tijela.
“Sakrament bolesničkog pomazanja smješten je u skrb Crkve za bolesne. Crkva shvaća svoje služenje bolesnima kao dušebrižničku skrb i praćenje. Tko trpi zbog bolesti upada ne samo u tjelesnu, već i u duševnu krizu. Zato treba pomoć čovjeka koji će ga čuti i stati uz njega. Služenje Crkve najdublje je izraženo u sakramentu bolesničkog pomazanja. Prakticirajući bolesničko pomazanje prva Crkva se poziva prije svega na ono mjesto iz Jakovljeve poslanice. Boluje li tko među vama. Neka dozove starješine Crkve. Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva Vjere spasiti nemoćnika. Gospodin će ga podići i ako je što sagriješio oprostit će mu se. Bolesnik je očito netko tko je vezan uz krevet. Zato ne može sam dovesti starješine, nego ih mora dozvati, ali bolesnik nije bez svijesti ili blizu smrti. Ta on još može dozvati starješine. Starješine su predvodnici zajednice, dakle službene osobe, a ne neki karizmatski iscjelitelj. Treba zvati starješine Crkve, svećenika, kada čovjek može govoriti, kada je svjestan svoje bolesti. Da u punoj svijesti prihvaća sakramenat bolesničkog pomazanja. Nekada se ovaj sakrament zvao posljednja pomast. Mnogi to još i sada smatraju. Danas, međutim, Crkva gleda drugačije na taj sakrament bolesničkog pomazanja. To je sakrament ozdravljenja, ne samo duše, nego i tijela. Poslije pomazanja svetim uljem svećenik moli: “Iscijeli njegove rane, otpusti mu grijehe i odagnaj od njega sve boli duše i tijela te mu milosrdno povrati potpuno zdravlje iznutra i izvana” rekao je fra Karlo koji već godinama u župu Međugorje obilazi stare i bolesne, ispovijeda ih, dijeli bolesničko pomaznaje i donosi pričest. I tako svaki mjesec za oko 150 osoba pa se osvrnuo i na tu svoju ulogu pohoda starima i bolesnima.
“Ja bih rekao da je moj pohod starih i bolesnih počeo slučajno, ako možemo uopće o slučaju govoriti. Budući da sam ja u Međugorju već 20 godina, rekao bih da je to dar s neba. Gospa je u tome učinila svoj veliki dio. Negdje 2008. godine zamoljen sam da obiđem jednu bolesnicu u župi. Došao sam bolesnici, nismo se prije poznavali, ali sam u njoj prepoznao ženu vjernicu koja istinski vjeruje u sakrament ispovijedi, svete pričesti i bolesničkog pomazanja. Podijelio joj sam joj sakrament bolesničkog pomazanja, dao svetu pričest. Onda smo ostali u razgovoru, a nakon razgovora kada sam se htio od nje oprostiti, ona je rekla kako bih bila sretna kada bih svaki dan mogla primati svetu pričest. Ja sam iz čista mira rekao: ‘Evo ja ću dolaziti svaki dan’, tako da sam tjedan dana dolazio i donosio svetu pričest. Onda sam saznao da su tamo u blizini dvije susjede, koje bi sigurno isto tako bile spremne, odnosno bile željne Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu, svetoj pričesti. Zamolio sam muža od ove gospođe da upita bi li one bile spremne da ih posjetim. Dakako, dobio sam pozitivan odgovor. Tako sam počeo obilaziti dvije obitelji, odnosno dvije kuće. Nosio sam tako pričest nekoliko dana, ali sam rekao neću moći baš svaki dan pa sam odredio da ću tri dana ići. Srijedom, petkom i nedjeljom. Nedjeljom u rano jutro, nije bilo svetih misa u 7 sati ovdje u našoj crkvi u Međugorju. Tako da sam bio slobodan i mogao sam odnijeti svetu pričest. I to je bio početak zapravo ovoga svega što se događa. Onda se polako to širilo i širilo. Mogu reći kako je trenutno 95 osoba koje obilazim svaki mjesec i još dva staračka doma svaki mjesec. Može se reći da preko 150 osoba mjesečno obiđem u ovoj župi. Oni su tako sretni i zadovoljni”, kazao ej fra Kalro Lovrić, a cijeli razgovor poslušajte u audiozapisu.
Mijo Brkić
