Sv. Elizabeta nije ostavila nikakav spis, ali je svojim životom pisala povijest. Oko njezinog života isplele su se mnoge legende koje same po sebi nemaju povijesne potvrde, ali ističu važne vidove njezinog života. O ovoj svetici u emisiji ‘Iz evanđelja u život’ govorila je urednica emisije Josipa Vukoja.
Elizabeta je rođena 1207. godine. Njezin je otac bio Andrija II., bogati i moćni ugarski kralj. Imala je sestru i 3 brata. U četvrtoj godini poslana je u središnju Njemačku na odgoj na dvor triniškog grofa Hermana I. za čijeg se sina trebala udati kada odraste. Odrastajući, sazrijevala je u kršćanskim vrlinama i pobožnosti.Voljela je igre, glazbu i ples; a redovito je još od djetinjstva molila svoje molitve i pokazivala posebnu pozornost prema siromašnima, kojima je pomagala lijepom riječju ili djelima ljubavi.
Njezino je djetinjstvo naprasno prekinuto kada su, iz dalekog Thüringena, stigli konjanici da je odvedu u njeno novo sjedište u središnjoj Njemačkoj. Prema običajima toga doba, naime, njezin je otac utanačio da Elizabeta postane tirinška princeza. Landgraf, to jest grof toga kraja, bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih europskih vladara na početku 13. stoljeća, a njegov je dvorac bio središte raskoši i kulture. Elizabeta je otputovala iz svoje zemlje s bogatim mirazom i velikom pratnjom, uključujući i njezine osobne sluškinje, od kojih su joj dvije ostale vjerne prijateljice do kraja. Upravo su nam one ostavile dragocjene informacije o svetičinom djetinjstvu i životu.
Usprkos činjenici da su zaruke bile dogovorene zbog političkih razloga, između dvoje mladih se rodila iskrena ljubav, jačana vjerom i željom da vrše Božju volju. S mužem je rodila sina i dvije kćeri.
U dobi od 18 godina, nakon očeve smrti, Ludovik je počeo vladati Thüringenom. Elizabeta je međutim postala predmetom potajnih kritika, jer njezin način ponašanja nije odgovarao životu na dvoru. Tako ni samo ženidbeno slavlje nije bilo raskošno i dio sredstava namijenjenih za troškove gozbe bio je ustupljen siromasima.
Elizabeta je često činila djela milosrđa: davala je jesti i piti onima koji su kucali na njezina vrata, dijelila je odjeću, plaćala dugove, brinula se za bolesne i pokapala mrtve. Kada bi silazila sa svoga dvorca, često je sa svojim sluškinjama odlazila u kuće siromaha, noseći im kruh, meso, brašno i druge namirnice. S tim je njezinim ponašanjem upoznat muž, koji je onima koji su je optuživali odgovarao: “Sve dok ne proda dvorac, ja sam zadovoljan!”
Mladi je par našao duhovnu potporu kod manje braće, koja su se, počev od 1222., širila grofovijom Thüringen. Elizabeta je izabrala brata Rüdigera za duhovnog vođu. Kada joj je on ispripovijedao obraćenje mladog i bogatog trgovca Franje iz Asiza, Elizabeta je s još više oduševljenja prionula kršćanskom životu.
Tešku kušnju je predstavljao oproštaj od supruga, krajem 1227., kada se Ludovik IV. pridružio križarskom pohodu cara Fridrika II., podsjećajući suprugu da je to bila tradicija za vladare Thüringena. Elizabeta je odgovorila: “Neću te sprječavati. Dala sam samu sebe Bogu i sada moram dati i tebe”. Groznica je, međutim, desetkovala Ludovikove postrojbe te je i on sam obolio i umro u Otrantu, prije nego se ukrcao na brod, u rujnu 1227., u dobi od 27 godina. Kada je doznala tu vijest, svetica je uzviknula: “Svijet, i ono što me u svijetu radovalo, za mene su mrtvi”.Elizabeta, doznavši tu vijest, toliko se ražalostila da se povukla u osamu, ali se zatim, ojačana vjerom i utješena nadom da će supruga ponovno ugledati u nebu, ponovno počela zanimati za poslove kraljevstva.
Njezin stric Eckembert, biskup u Bambergu, planirao je za nju novi brak, ali Elizabeta je to odlučno odbila, jer su si prije polaska njezinog muža u Križarski rat međusobno obećali da se neće ulaziti u novi brak.
Čekala ju je, međutim, druga kušnja: njezin je rođak uzurpirao vlast u Thüringenu, izjavivši da je pravi Ludovikov nasljednik i optužujući Elizabetu da je pobožna žena koja je nesposobna vladati. Mlada udovica, s troje djece, izbačena je iz dvorca u Wartburgu i počela tražiti mjesto gdje će se skloniti. Samo su dvije njezine sluškinje s njom ostale, pratile je i povjerile troje djece brizi Ludovikovih prijatelja.
Putujući po selima, Elizabeta je radila gdje bi je primili, pomagala je bolesne, prela i kuhala. Tijekom te kalvarije koju je podnosila s velikom vjerom, strpljivošću i predanošću Bogu, neki rođaci, koji su joj ostali vjerni i smatrali nezakonitim rođakovu vladavinu, rehabilitirali su njezino ime. Tako je Elizabeta, na početku 1228., primila pripadajuće joj prihode.
Elizabeta je provela posljednje tri godine u bolnici koju je osnovala, poslužujući bolesne, bdijući uz uzglavlje umirućih. Nastojala je uvijek vršiti najniže službe i odbojne poslove. Ona je postala ono što bismo nazvali ženom posvećenom u svijetu i osnovala, zajedno s drugim svojim prijateljicama, odjevenim u sivu odjeću, redovničku zajednicu.
U listopadu 1231. oboljela je od jake groznice. Kada se pronijela vijest o njezinoj bolesti, mnoštvo je naroda pohrlilo vidjeti ju. Nakon desetak dana, zatražila je da se vrata zatvore, kako bi ostala sama s Bogom. U noći 17. studenoga slatko je usnula u Gospodinu. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su toliko brojna i takva da ju je, svega četiri godine kasnije, papa Grgur IX. proglasio svetom i iste je godine posvećena lijepa crkva podignuta u njezinu čast u Marburgu.
Sveta Elizabeta je suzaštitnica Franjevačkog svjetovnog reda te se još smatra zaštitnicom prosjaka, siromaha, udovica, bolnica, pekara, ljudi u progonstvu i mladih supruga.
Josipa Vukoja
