Uz Dan bijelog štapa, zanimljivu priču dinamike života u brojnoj obitelji umirovljenog slijepog profesora Pere i njegove supruge Ane Pažin ispričali su nam supružnici u Oazi života Radiopostaje Mir Međugorje.
„Rođen sam 1950. u općini Stolac, mjesto Rotimlja. U ranom djetinjstvu roditelji su primijetili da slabije vidim. Liječnici su rekli da je neizlječivo i da će do nekog doba vid trajati, onda će početi slabiti“, rekao je Pero Pažin, dodajući vrlo neobičan podatak – u prvi razred osnovne škole krenuo je sa 16 godina u Sarajevu, u Zavodu za slijepu djecu.
Riječ Božja nas je zbližila. Vjenčali smo se nakon četiri godine, 1985. On je već bio slabovidan, meni je to bilo jasno i nisam se baš lako odlučila. Nije bilo jednostavno, ali shvatila sam da je to put na koji me Bog zove. Razmišljala sam o redovničkoj zajednici, sestre majke Terezije jako su me privlačile, družila sam se s njima… Ipak u jednom trenutku shvatila sam da bi to bio bijeg
Jelena
Kao i s drugima s kojima sam bio blizak, gradio sam na vjerskim, kršćanskim vrednotama i naš odnos. Bio sam u tim odnosima hrabar i odlučan, tako da sam uspio zaprositi Jelenu i ona je pristala
Pero
Ondje su prepoznali njegove mogućnosti pa su mu omogućili da za 8 godina završi i osnovnu školu i gimnaziju. Studij defektologije, danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, upisao je u Zagrebu. „Nakon završene prve godine upisao sam na Filozofskom fakultetu tadašnju Jugoslavistiku, sadašnju Kroatistiku. Radio sam preko 30 godina kao profesor hrvatskog jezika u srednjoj školi Centra Vinko Bek u Zagrebu. Potom sam umirovljen sa 66 godina.“
Njegova supruga Jelena ispričala je kako je Peru upoznala 1981. u Zagrebu, budući da je došao privremeno raditi u tvrtku u kojoj je ona bila zaposlena. Počeli su se družiti, razgovarati. „Uglavnom su to bile vjerske teme, smisao života. Riječ Božja nas je zbližila. Vjenčali smo se nakon četiri godine, 1985. On je već bio slabovidan, meni je to bilo jasno i nisam se baš lako odlučila. Nije bilo jednostavno, ali shvatila sam da je to put na koji me Bog zove. Razmišljala sam o redovničkoj zajednici, sestre majke Terezije jako su me privlačile, družila sam se s njima… Ipak u jednom trenutku shvatila sam da bi to bio bijeg. Ovo mi se činilo teže, izazovnije, a negdje sam davno pročitala – kad ti Bog ponudi dva puta, biraj teži jer je taj pravi.“
Pero priča kako je godinu dana nakon dolaska u Zagreb krenuo u crkvu što je bio zapustio tijekom boravka u Sarajevu i prve godine studija u Zagrebu. Zahvalan je prof. Tomislavu Ivančiću za otvaranje vidika duha „tako da sam na život gledao s te strane, pa tako i naše upoznavanje i druženje. Kao i s drugima s kojima sam bio blizak, gradio sam na vjerskim, kršćanskim vrednotama i naš odnos. Bio sam u tim odnosima hrabar i odlučan, tako da sam uspio zaprositi Jelenu i ona je pristala.“
Naporno je bilo, naravno, jer sam morala na roditeljske sastanke, liječniku, svuda jer sam obavljala sve što je vani trebalo obaviti…
Jelena
Ja sam više radio na obrazovnoj i duhovnoj strani, više razgovarao, više pomagao, poučavao, budući da sam te struke. A kada su odrastali, onda su oni počeli pomagati meni. Čitali bi i ispravljali sa mnom školske zadaće, tako da je to bilo obostrano, ugodno i korisno, ali često i naporno.
Pero
Jelena je rođena kod Livna, u selu Podhum, odakle se njezina obitelj 1971. preselila u Zagreb. Udaju za slijepog mladića najteže je prihvatila Jelenina mama. „Mama je to jako teško prihvatila, čak nije došla na vjenčanje, nije mogla, to je njoj bilo jako teško. Tek je protekla godina dana od tatine smrti. Dva mlađa brata nekako su lakše to prihvatila, a stariji teško, ali je šutio. Čak je nagovarao mamu da dođe na vjenčanje. Ne svojom mudrošću nego darom Božjim shvatila sam koliko je mami teško. Prvo, nema tate, drugo, jedan takav izbor, nije to nešto pohvalno, treba se suočiti s drugim ljudima koji će pitati o zetu… Rekla sam – to je moje vjenčanje, ako mama ne može iz bilo kojeg razloga, ona ne mora doći na vjenčanje i ja joj neću zamjeriti. Ja je potpuno razumijem. Pomislila sam kako sebe ne razumijem, ali nju razumijem i stavljam se ulogu majke, ni meni ne bi bilo jednostavno da moje dijete sutra tako odluči, bez obzira na kvalitetu čovjeka kojeg dijete izabere. Ona je to kasnije lijepo prihvatila. A ja joj se nikada ni na što nisam potužila. Šest godina bili smo podstanari. Ja sam uglavnom bila na porodiljnom dopustu jer smo u prvih sedam godina braka dobili petero djece, a šesto devet godina nakon petog. Pero je radio u školi, primanja skromna, ali nikada nije nedostajalo. Mamu nikada nisam htjela ničim opterećivati da ne bi dodatno trpjela. A danas, kad vidi našu djecu kako je sve išlo, kako su uredno završili studije, vjenčali se, njihovi muževi/žene isto tako rade, vrijedni ljudi, sve stabilno, ona se čudi i zahvaljuje Bogu. Usta su joj puna hvale. Djeca je jako vole, a znala su pitati kako to da nije bila na vjenčanju svoje kćeri uz komentar kako je to bilo zbog udaje za našeg tatu koji je slijep.“
Pero će naglasiti „Jelena mama i ja smo u jako dobrim odnosima cijelo vrijeme. Nikada se nismo ni oko čega prepirali. Ona je dosta vremena provodila kod nas te je onima koji su ju pitali znala reći kako je sve dobro, što je za sve bilo veliko ugodno iznenađenje. Četvero naše djece sada je u braku, imamo desetero unučadi.“
Jelena će reći kako je razdoblje rađanja, školovanja i odrastanja djece bilo zahtjevno „ali ne mogu izdvojiti ni jedan trenutak, koji je meni ostavio neku traumu, ranu ili težinu. Naporno je bilo, naravno, jer sam morala na roditeljske sastanke, liječniku, svuda jer sam obavljala sve što je vani trebalo obaviti.“
Pero dodaje „Ja sam više radio na obrazovnoj i duhovnoj strani, više razgovarao, više pomagao, poučavao, budući da sam te struke. A kada su odrastali, onda su oni počeli pomagati meni. Čitali bi i ispravljali sa mnom školske zadaće, tako da je to bilo obostrano, ugodno i korisno, ali često i naporno. Znao sam se preznojiti u razgovoru i radu s njima, ali što je supruga rekla, bez truda, bez napora, nema ni plodova. A plodove su prepoznali svi koji su s njima radili od vrtića, škole, fakulteta, svi su zapažali odgoj i vrijednosti. I lako su se zapošljavali. Rijetko je koji je od njih dobio odbijenicu kad se natjecao za bilo koji posao koji je smatrao da može raditi.“
Naš je zajednički život veliki dar Božji. I djeca i sve što se oko njih događalo. U svemu se mogao vidjeti prst Božji, u susjedima koji su pomagali, u ljudima oko nas, sve je bilo zaista pozitivno i dobro.
Jelena
Njegova sljepoća i izazovi koje je donosila kao da su bili u drugom planu pa će ukratko reći „Bio sam dobro pripremljen za rad u školi budući da sam išao u školu za slijepe i slabovidne, završio edukacijsko rehabilitacijski fakultet te hrvatski jezik na filozofskom fakultetu. Moji đaci postizali su dobre rezultate, na državnoj maturi neki preko 80% iz hrvatskog jezika.“
Kazao je kako djeca uglavnom, osim nekog iskustva najstarije kćeri, nisu doživljavala neugodnosti s obzirom na očevu sljepoću ili brojnu obitelj. „Najmlađi sin čak rado govori o bratu, sestrama, roditeljima i svi su iznenađeni kako je to sve uspješno. I onda im na kraju kaže još vam nešto imam reći – moj tata je slijep. Kaže – šokiraju se. Ja znam reći kako sam se zaista uvijek maksimalno trudio i dodati – uzalud se graditelji trude, ako Bog kuću ne gradi. I onda kad nisam bio u bliskosti s Bogom i tad je Bog bio uz mene. Moji učitelji, profesori, odgajatelji, pa i na fakultetu također, jako su me cijenili, voljeli, pomagali, ali mi nisu gledali kroz prste. U mirovini sam devet godina, aktivan sam u župi, 22 godine vodim biblijsko-molitvenu skupinu, dosta čitam, slušam, razgovaram i družim se. Zvučne literature ima puno, ali i one na brajici, jedino nedostaje suvremene književnosti. Imam i zvučnu Bibliju, ali radije čitam onu na brajici. Istina da je velika, ogromna, iznenade se oni koji to nisu nikad vidjeli. Radi se o 39 velikih svezaka, većih od stare školske razredne knjige, ukupne težine 62 kilograma. Izvrsno je napravljena, dobro otisnuta.“
Danas se sve više zagovara pomoćnike u nastavi, pomoćnike u ovim i onim poslovima, a tehnika i tehnologija su toliko uznapredovale da slijepi ako im se omogući mogu biti daleko samostalniji od nas koji nismo imali takve uvjete.
Pero
Uz Dan slijepih i slabovidnijih osoba Jelena je poručila: „Naš je zajednički život veliki dar Božji. I djeca i sve što se oko njih događalo. U svemu se mogao vidjeti prst Božji, u susjedima koji su pomagali, u ljudima oko nas, sve je bilo zaista pozitivno i dobro. Sjećam se, u jednom trenutku petero ih je bilo u osnovnoj školi. Ana bila u osmom razredu, Antonija u prvom. Kad je Antonija dolazila u školu, netko je komentirao – stiže peta Pažinka. Tko je to, upitao je netko od profesora. I dobio odgovor – zar ne znaš, to su djeca od onih organiziranih Pažina.“
A gospodin Pero Pranjić na kraju je poručio: „Prvo, onima koji vide da se ne treba bojati slijepih, da je normalno pristupiti im i komunicirati. Primjerice naša djeca gdje god vide slijepu osobu pozdrave je, pitaju treba li što pomoći. Struci bih poručio da se trude da slijepi budu što samostalniji. Naime, danas se sve više zagovara pomoćnike u nastavi, pomoćnike u ovim i onim poslovima, a tehnika i tehnologija su toliko uznapredovale da slijepi ako im se omogući mogu biti daleko samostalniji od nas koji nismo imali takve uvjete. A slijepima bih poručio da se uključuju u život, da što više čitaju, rade, pišu, obogaćuju svoj život i život onih s kojima se susreću i druže.“
Cijelu emisiju Oaza života poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
