Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 15. do 20. travnja 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. listopada 2024.
Molitva kao ključ u nebo
Naši su nas stari učili da dan, rad i obrok treba započeti molitvom ili barem pobožnim znakom križa, a tako ih treba i završiti. Uče nas molitvi i naši vjeroučitelji i svećenici, naši redovnici i redovnice. Učimo jedni druge i koliko god učili čini se da nam to nije dovoljno. Puno toga naučimo, puno toga i zaboravimo što se najprije pokaže u krizama života.
Zašto je to tako, osobito danas dok su nam sredstva za pouku dostupna jednim klikom? Možda ipak imamo krivu sliku o molitvi. Sveti Augustin veli: „Čovjek moli da sebe transformira, a ne da Boga informira“. Jer što bi to bilo nama korisno i potrebno a da je Bogu nepoznato. Isus veli: „Zna Otac vaš, što vam treba, prije nego ga zamolite.“ (Matej 6,8). Molitva je razgovor s Bogom, a taj razgovor kao i sa drugom osobom u našoj komunikaciji, nikada nije isti. Tolike smo dane i noći probdjeli u razgovoru sa našim dragim prijateljima ili voljenim osobama i nijedan od tih razgovora nije bio jednak onom prethodnom. Uvijek su se nizale druge riječi, druge slike, pogledi i geste. Vrhunac tih razgovora bila bi na koncu ipak šutnja i iskreno zadovoljstvo što smo skupa. Tako je i u molitvenom životu, u odnosu između čovjeka i Boga. Čovjek se trudi ući u razgovor s Bogom, na početku možda bira riječi i formule, mijenja škole molitve, niže duge nakićene i kratke strelovite izričaje i sve to dok ne nauči moliti. A jednom kada nauči, uče nas sveti ljudi, zapravo prestaje moliti. Molitva postaje uzdisaj, osluškivanje, tišina i pogled s pouzdanjem usmjeren u nebo, zadovoljstvo jer smo Bog i ja skupa. Sveti Augustin veli: „Molitva? To je ključ za Nebo“. Nije problem ne znati što i kako moliti, problem je ne zaustavljati se u molitvi, kakva god ona bila. Jedna pouka pustinjskih otaca veli: „Ako želiš naučiti moliti, počni moliti.“
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. listopada 2024.
Ljubav naviješta Radosnu vijest
Ovaj moderni svijet donio nam je nebrojene mogućnosti za naviještanje radosne vijesti, za širenje dobra, za govor ljubavi i mira. Činimo to putem medija, putem interneta, televizije, na džambo plakatima, u tisku i mnogim drugim sredstvima koja nam moderna tehnologija pruža. Društvene mreže i drugi mediji prepuni su onih koji se istinski trude ili bar pokušavaju govoriti o Bogu, o Božjoj Riječi, o ljubavi, o miru, o dobrim kršćanskim vrijednostima. Neki to čine jako dobro, a nekima pak ne ide baš najbolje od ruke.
Prva kršćanska zajednica imala je svega tri sredstva za širenje Radosne vijesti. Bili su to svjedočanstvo riječju, svjedočanstvo životom i pisana riječ, odnosno Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta. Ostavimo po strani sva spomenuta sredstva komunikacije i svu domišljatost Crkve u naviještanju Božje Riječi. Valja se pitati: zašto kršćani u modernom svijetu ne postižu rezultate srazmjerno suvremenim komunikacijskim mogućnostima? Zašto nečija riječ ima veću vrijednost od riječi drugoga? Zašto su neki autori uspješniji u evangelizaciji od drugih. Odgovor nam može ponuditi sveti Augustin. Sveti Augustin veli: „Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.“
Ljubav je sredstvo komunikacije koje treba biti u temelju svake druge komunikacije. O onome u čemu nisi autentični svjedok ne možeš ni sam autentično govoriti. To je apsurd Evanđelja. Zato će dok je Crkve, dok je svijeta i vijekova poneka baka sa sela svojim sklopljenim rukama i krunicom u ruci biti autentičniji navjestitelj živoga Boga od ponekog profesora dogmatske ili pastoralne teologije sa katoličkih sveučilišta. Zato će jedan polupismeni Franjo iz Asiza nadmašiti mnogo učenije teologe svoga vremena. Zato će jedna Majka Tereza vratiti dostojanstvo siromašnima uspješnije od mnogo organiziranijih redovničkih, evangelizacijskih ili misijskih zajednica. U svemu je ključ i odgovor ljubav. Zato opet veli sv. Augustin: „Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubi ga!“
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. listopada 2024.
Škola molitve
Kao dijete volio sam boraviti na salašu, daleko od svake buke i gužve. Moji baka i djed bili su pobožni ljudi i uz njih sam učio prve molitve. Nisam tada znao što je to prava molitva i razgovor s Bogom, bilo mi je tek pet, šest ili sedam godina. Svakog jutra ispod debelog pernatog pokrivača promatrao sam dvoje staraca kako ustaju iz kreveta i kreću na svoje dnevne poslove. Svakodnevni jutarnji ritual, dok su se oblačili, pratila je nekakva poluglasna molitva koju nikad nisam razabrao i odgonetnuo, ali znao sam da su u molitvi i da je to važan i svet trenutak u kojem i ja svojom šutnjom sudjelujem. Moj djed i moja majka (baka) razgovarali su s Bogom, tiho i brzo, nešto jako važno što se nije smjelo preskočiti, tako sam nekako to sebi protumačio i nadao se da će taj isti Bog jednom razgovarati i sa mnom.
Rado se sjetim tih svojih prvih ‘mističnih iskustava’. Kao da sam bio svjedok jednog posebnog odnosa s Bogom, vidio sam kako se moli i iskreno poželio i sam pokušati. Ponekad, kad posustanem u molitvi, pitam se gdje su mi one djetinje velike oči ispod pokrivača i otvorene, radoznale uši koje žele naučiti te tajne riječi kojima se razgovara s Bogom. To me iskustvo uvijek podsjeti na Isusovu pouku apostola o molitvi, odnosno želju samih apostola da i sami mole onako kako je to i Isus činio. »Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« (Lk 11,1)
Pazite dragi kršćani, naša nas djeca promatraju, ljudi gladni Boga žele vidjeti kako se to radi. To im bez iskrenog susreta s Bogom nikada nećemo moći pokazati i prenijeti a dužni smo i Gospodin nas na to poziva.
Duhovni poticaj Živo vrelo 14. listopada 2024.
Cjelovitost duhovnog života
Na vratima jedne stare crkve stoji latinski natpis: „Uđu cijeli, ostani sam i izići ćeš promijenjen“. Crkva se u naše vrijeme trudi pružiti vjernicima centre za duhovnu obnovu, samostani otvaraju svoja vrata za iskustvo života u molitvi, svetišta razvijaju programe za rijeke hodočasnika. U tom smislu promatramo i naše Međugorje kao jednu veliku kuću duhovne obnove za Crkvu i za svijet, jer nam je obnova u svakodnevnici i te kako potrebna. Spomenuti natpis na drevnoj crkvi krije tajnu dobro iskorištenog vremena u svim navedenim strukturama za obnovu kršćanskog života.
Uđi cijeli, značilo bi ne ostavljati dio sebe izvan prostora obnove, ne živjeti dva života, onaj jedan za život u Crkvi, obitelji i sl., a drugi za život u svijetu, društvu, na poslu. Važno je biti odlučan i dopustiti Bogu da zakorači u cjelovitost naših života i čuvati se dvoličnosti.
Ostani sam, želi reći da je u kršćanskom životu neizmjerno važno njegovati vlastiti nutarnji duhovni život. Živjeti intimni odnos s Bogom u molitvi i tišini, i tako svojoj svakodnevnici pružiti duhovnu dimenziju bez koje nema istinskog kršćanskog života.
Te dvije kratke upute jamče ono bitno što svi očekujemo, kako u Međugorju, tako i u svakom susretu s Gospodinom, u osobnoj molitvi, slavlju Euharistiji, duhovnim obnovama, seminarima i sl. a to je ono na kraju mudre rečenice: izići ćeš promijenjen.
I najkraći susret s Bogom može nam donijeti promjenu. Samo je važno da u tom susretu budemo cjeloviti, u potpunosti za njega, sami, onakvi kakvi jesmo. U današnjoj molitvi, krunici, misi i bilo gdje se nalazio, i što god molio, želim ti tu promjenu i iskreni susret s Gospodinom.
