Mladi čovjek iz Slavonskog Broda nastanjen u Zagrebu, Matej Lovrić kao član Zajednice “Arka Korablja” odabrao je biti prosjak, umjesto da nastavi poduzetništvo svoga oca nakon završenog studija poduzetništva. Proseći, shvatio je da je zapravo postao sijač, sijač dobre riječi i drugih dobara tako potrebnim današnjem čovjeku.
„Odlazim u susrete mnogim ljudima kako bih prikupio sredstva da možemo postojati da se može ostvariti ono što moji prijatelji sanjaju. Moja molitva je uvijek ista – da ostanemo siromašni uvijek. Susreo sam mnoge zajednice kojima država daruje sredstava u potpunosti i primijetio dam da su te zajednice nesvjesno postale mrtve jer su prestale biti svjedočke, nisu imale potrebe ići van, njihova je sigurnost na računu, a ne u Bogu. A naša je sigurnost u Bogu, ne u onom što posjedujemo nego u Njemu. On nam daje uvijek što je što je potrebno, otvori srca ljudi. Vjerujem da je Arka Božje djelo“ uvjeren je Matej.
Njegova vrlo zanimljiva i unatoč mladosti bogata životna priča ima niz dimenzija. „Oca razumijem. On nije mogao shvatiti moj odabir. Katkad se i posramio onoga što radim“, kaže Matej, ali tu nije kraj. „Jedna je djevojka iz mog rodnog grada jedan dan nakon mise došla s jednim mladićem u kafić i počela pričati o Arci, kako nam trebaju sredstava za kupovinu kuće i pričala je o mladiću koji je mogao postati vlasnikom poduzeća, a postao je prosjak. Jedan gospodin se ustao, imao je suzne oči, ispričao se što ih prekida i kazao kako nikada ne sluša druge pored sebe u kafiću, ali im je želio zahvaliti jer nikada nije čuo da netko tako lijepo priča o njegovom sinu. To je bio moj otac koji je sjedio pored njih. Nešto u njemu se slomilo. Taj dan me nazvao. Rekao je da je ponosan na mene. To je za mene Arka, baš to – promjena srdaca! I to je upravo ono što ja radim.“
Matej je prije jednog susreta, na kojemu je trebao isprositi pomoć svojim prijateljima, čitao knjigu monaške duhovnosti, duhovnosti pustinjskih otaca, u kojoj je pisalo „Kod nekih ljudi za gram poniznosti potrebna je tona poniženja“. I upravo je to doživio prije no što je „otjeran“. Postupio je u skladu sa svojom osobnosti, napisao mu je poruku: „Hvala Vam za vaših pet minuta. Bila mi je privilegija što sam Vas upoznao. Ni sam ne znam kako sam mogao to napisati nakon što sam doživio toliko poniženja. Pitao me zašto? Rekao sam – ja bih radije umro od gladi nego pitao od vas komad kruha. Ovdje nisam došao radi sebe nego dat život za svoje prijatelje. Darovao nam je nakon toga najveće dobročinstvo u tadašnjih 12 godina postojanja. To je ono što je Bogu moguće – da u jednom danu osoba koja te istjera van postane najveći dobročinitelj.“
Matej će dalje reći „Kada sam slušao o tome kako jedan prosjak to treba raditi, govorili su mi – prosjačenje je žetva, a za mene je to nešto suprotno – sijanje. Tako da bih si umjesto prosjak dao naziv – sijač. Važno je ići ususret čovjeku i ne gledati drugoga kao bankomat nego kao čovjeka. Nakon mnoštva susreta s potpuno različitim ljudima njegov je stav – gledati u svakom čovjeku isto – brata i čovjeka“.
Spomenuti Matejev bogati životopis sadrži i strašnu namisao, htio si je oduzeti život prije devet godina na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene djevice Marije. Uzeo je Bibliju koju je dobio od svog kuma na sv. krizmi, ali je nikada nije otvorio, nije znao čitati Sveto pismo. „Taj sam dan prvi put pročitao kumovu posvetu. Otvorio sam nasumično i rekao – Isuse spasi me. I od 1814 stranica, ruka mi je stala na odlomku kad Isus susreće Mateja carinika i kaže mu – Matej, ostavi sve i pođi za mnom. I znam da je na taj dan Bezgrješnog začeća Gospa bila prisutna u toj sobi, u mom životu, i sv. Matej. Nisu dopustili da moj život tako završi. Nisam se rodio bez veze na Svijećnicu, nego da budem svjetlo tamo gdje sam poslan. I taj dan koji je trebao biti dan velike žalosti, vidim kako je Duh djelovao. U srce, u misli mi je došlo kako sam pozvan na jedno vjenčanje. I otišao sam, došao na mjesto velike radosti. Danas kad promišljam znam koliko sam prošao u tom danu! Kao da je trajao 100 godina. Gledao sam ljude kako se raduju. I razmišljao sam o Isusovom pogledu iz Evanđelja koje sam pročitao. I onda sam se susreo s pogledom jedne djevojke, prvi puta u životu.“ Danas je to njegova supruga.
A i to je vrlo zanimljiva priča: „Nakon dva mjeseca viđanja, sjela je pored mene i rekla Matej ja odlazim. Bila je cvijet koji je stavljen u blato. Moje je srce bilo blato. Zapisivao sam rečenice koje mi je ona govorila. Sjećam se jedne – blago čistima srcem… kasnije sam shvatio da su to rečenice iz Svetog pisma.“
Matej je 2014. godine pješačio iz Zagreba u Međugorje, zavjet za sestrino zdravlje. Tada mu se javila misao o odlasku u samostan, nakon tih 15 dana života od providnosti.
Kasnije se i sam razbolio se od jednog tumora, koji smatra blagoslovom za sebe „Nisam se bojao bolesti jer sam imao samo jednu želju da se ostvari volja Božja u mom životu, kakva god bila.“
A o Marini će reći „Nisam joj nikad zamjerio što je otišla od mene. Nakon tri godine dogodio se čudesan susret, lijep susret, pun radosti. Izišla je jednu stanicu prije iz autobusa. Znao sam da joj se nikad više neću javiti. Nisam od nekih devetnica, ali trećeg dana devetnice sv. Josipu stigla je poruka od nje.“ Željela se s njim još jednom susresti. A on nije imao novaca za put do Zagreba. Davno se zavjetovao da oca nikada neće upitati. A onda su ga pozvali iz Arke da dođe na sv. Josipa u Zagreb… „Zaručili smo se na Svijećnicu, moj rođendan i njezin imendan. Ispred svetohraništa sam je samo upitao – želiš li ići sa mnom u nebo? Kada sam trebao ući u Arku i raditi za 2000 kuna, mjesec dana prije braka,moj duhovnik i duhovnik Arke, fra Darko Tepert mi je rekao da pitam svoju buduću suprugu.“ I ušao je u Arku za toliku plaću. „Gospodin je providio i stan i automobil, sve je bilo besplatno… U Arci sam naučio služiti, biti velikodušan prema drugima. I mislio sam da je to najviše. Da živjeti Evanđelje znači živjeti za siromahe, a u Arci sam naučio da živjeti Evanđelje znači živjeti sa siromasima. Prestati biti velikodušan i postati jedan od njih. Euharistija, Gospa i siromasi – zajedničko je svim svecima. Ne trebam ništa drugo samo slijediti taj put.“
Došašće je za Mateja vrijeme tišine. „Učim se slušati. Najveći dar došašća je slušati ono što Isus govori. Želim svima da se uspravimo i da dočekamo našeg Boga. Prof. Ivančić je jednom rekao da on dolazi kao malo dijete da ga se ne uplašimo. Sv. Josip mi je uzor. Svako jutro čitam litanije sv. Josipa i kažem sam sebi – Matej daleko si od ovoga, ali to trebaš postati. I baš me sveti Josip hrabri da vidim kakav treba biti jedan otac, jedan suprug, jedan muškarac, jedan čovjek, posebice za ova današnja vremena“ rekao je Matej Lovrić u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje, a cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
