Policija je utvrdila identitet desetak mladih Turaka koji su neku večer provalili u katoličku crkvu svetog Antuna u bečkoj četvrti Favoriten i, prema pisanju bečkih medija, uzvikivali “Allahu Akbar”. To je bio samo uvod u krvoproliće koje se u Beču dogodilo na Dušni dan, kao posljedica islamističkog terorizma.
Samo koji dan prije islamofašistički tuniski terorist je u katedrali Notre-Dame u Nici u Francuskoj nožem ubio tri osobe. Jednoj ženi od žrtava obredno je odsjekao glavu. U Nicu je stigao s talijanskog otoka Lampedusa, u Sredozemnome moru. Dekapitiran je nedavno i srednjoškolski profesor koji je ubijen u napadu kod Pariza. Militantni 18-godišnjak je profesoru na ulici odrubio glavu nakon što je učitelj javno na nastavi pokazao karikature proroka Muhameda.
Osim ovih stravičnih događaja, u Europi se, osobito ovih dana u Poljskoj, odvija proces obeščašćivanja crkava i drugih sakralnih objekata, u režiji nečastivoga, i to zbog donošenja Zakona o pobačaju koji je odsad, sukladno poljskom Ustavu, dopušten samo u slučaju incesta, silovanja i ugroženog majčina zdravlja. Sva sila feministica i liberala svih boja obrušila se na crkve, u koje su neke ulazile i gole, prekidani su vjerski obredi, najavljivan je rat katolicima, koje smatraju krivima zbog restriktivnog zakona o “prekidu trudnoće”. Na drugom kraju svijeta, u Čileu, čak su gorjele i potpuno su uništene dvije crkve. S pravom se postavlja pitanje: živimo li u vremenima Antikrista i apokalipse?
Osim desakralizacije vjerskih simbola, na djelu je i diktatura moralnog relativizma koji je uhvatio duboke korijene. Sveti Bonaventura, franjevac, “serafski naučitelj”, govorio je još u 13. stoljeću o ovim vremenima. Svetoga je Bonaventuru franjevački papa Siksto V. proglasio crkvenim naučiteljem 14. svibnja 1557. Evo dvanaest znakova koji će, prema Bonaventuri, najaviti dolazak Antikrista: kada starci izgube zdrav razum i mudrost; kada kršćani izgube vjeru; kada puk više ne bude imao ljubavi; kada bogataši izgube milosrđe, postanu neosjetljivi na tuđu nevolju; kada mladež više nikoga ne bude poštovala; kada siromasi izgube poniznost, skromnost; kada žene izgube čednost; kada brak izgubi trajnost i stane se vrtjeti isključivo oko zadovoljstva; kada klerici izgube čast i svetost; kada redovnici napuste istinitost i strogost; kada se prelati više neće brinuti za upravljanje, za svoju službu i kada izgube dobrotu; kada gospodari zemlje izgube pobožnost i velikodušnost.
U Prvoj Ivanovoj poslanici među inim čitamo: “Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina.” (2,22). Sveti Pavao u svojem Drugom pismu Solunjanima piše o Antikristu kao “čovjeku bezakonja, sinu propasti” (2,3). Veliki isusovački teolozi Franjo Suarez i Robert Bellarmin bili su mišljenja da je Antikrist stvarna osoba. Antikrist, dakle, nije izmišljen. On je prava osoba s puninom zla, koja će se pojaviti na svjetskoj sceni na kraju vremena kao vođa novog svjetskog poretka i sjest će na Božje prijestolje u Njegovu hramu.
Antikrist je protivnost svega onoga što Krist jest. On je utjelovljenje đavla, ne u smislu da sotona uzme tijelo postajući čovjek kao što je slučaj kod Krista, nego će se Antikrist od početka slobodno predati sotoni, koji će ga u potpunosti zaposjesti. Tako je Antikrist punina zla, licemjerja, laži i mržnje. Antikrist će biti ohol. Odbacit će razum, veličati grešnike i učiti porocima suprotnim kršćanskim vrijednostima.
Tko god je i kad god da se taj Antikrist pojavi, kršćani moraju biti spremni u svakom, pa i u ovom našem vremenu živjeti u skladu s Božjim zakonima, spremni u svakom trenutku svjedočiti evanđeosku Istinu, pa i po cijenu života. Jer treba uvijek imati na umu Isusove riječi: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga” (Lk 9,24).
Ivan Ugrin/Slobodna Dalmacija
