Uloga vidioca sigurno nije bila ni malo jednostavna – većina od te djece nije nikada ni čula za Gospina ukazanja, od svih maltretiranja i prijetnji političkog sustava, svega onoga što su ta djeca morala doživjeti. I da ostanu ustrajna u svim tim nevoljama kroz koje su morala proći! Uistinu im i od srca čestitam na ustrajnosti i hrabrosti. Ali vjerujem da to nije ljudski dar, kao što nije ni moj dar puno onoga što u životu radim.
Ususret 40. godišnjici ukazanja Kraljice mira u Međugorju, u emisiji Susret nakon svojih prethodnika, međugorskih župnika od 1981. godine do sada, 31. svibnja gostovao je fra Ivan Sesar, župnik u Međugorju u dva navrata: 2000. – 2001. te 2005. – 2007. godine.
Bile su to njegove jedine župničke službe, ostale su bile: profesor crkvenog prava, sudac na Ženidbenom sudu, različite uprave među kojima i provincijal HFP, pročelnik raznih vijeća u provinciji i šire, a od 2015. godine je u Rimu, u službi generalnog definitora Franjevačkog reda Manje braće Sjeverne i Južne slavenske konferencije. U ovom mandatu vrši i službu prokuratora reda, ured koji je zadužen za odnose franjevačkog reda i Svete stolice.
U emisiju Susret došao je za kratkog boravka u Hercegovini, večer prije stigao je iz Rima, a već idućeg jutra bio je spreman krenuti u Albaniju.
Na pitanje – Spominje li se Međugorje u crkvenim krugovima u kojima se kreće, odgovorio je: „Mislim da je nemoguće naći zemlju koja nije čula za Međugorje. A s obzirom odakle dolazim, jedno od najčešćih pitanja je pitanje ili zanimanje za Međugorje i sve ono što se ovdje događa.“
Iako su sredstva komunikacije bila drukčija, vijest je ipak vrlo brzo došla do nas, rođen sam u župi Kočerin. Moja je obitelj to odmah prihvatila s vjerom. Iako gotovo ništa do tada nismo znali o Gospinim ukazanjima, došli smo tih dana moliti se Gospi, ne iz radoznalosti, ne da se uvjerimo u istinu, nego smo s vjerom došli tu
O svom prvom dolasku u Međugorje je rekao kako se nakon velikoga odmaka vremena, teško sjetiti svih pojedinosti. „Ali ostalo je nešto upečatljivo. Iako su sredstva komunikacije bila drukčija, vijest je ipak vrlo brzo došla do nas, rođen sam u župi Kočerin. Moja je obitelj to odmah prihvatila s vjerom. Iako gotovo ništa do tada nismo znali o Gospinim ukazanjima, došli smo tih dana moliti se Gospi, ne iz radoznalosti, ne da se uvjerimo u istinu, nego smo s vjerom došli tu. Dolazak je bio obilježen kontrolama policije, bilo je pravo umijeće približiti se crkvi. Ja sam iz širokobriješkog kraja gdje se na poseban način časti širokobriješka Gospa. I jedan od najljepših dana u godini, za mene kao dijete, bilo je hodočašće iz moga sela s Rujna na Široki Brijeg. Išli smo svake godine, pješice, uvijek bosi. Za to se živjelo, o tom se sanjalo, za to se danima ili mjesecima pripremalo i tome se neizmjerno radovalo. Na Kočerinu bi se pridružili ostalim hodočasnicima i svi bi u velikim kolonama išli prema Širokom Brijegu. Ta pobožnost prema Majci Božjoj usađena je negdje i u mojoj obitelji, ali i u cijelom našem kraju, posebno tom širokobriješkom gdje je pobožnost prema Gospi imala posebnu ulogu u meni kao djetetu, ali i svima drugima.“
O svom svećeničkom i redovničkom zvanju kazao je kako je to uvijek „dar od Boga i nešto što nije uvijek lako objasniti zbog čega i kako se dođe do zvanja. U mom rodu nema ni jedan fratar niti svećenik, nisam imao bliski kontakt s osobama u tom staležu. Ali sam u ranom djetinjstvu želio biti fratar iako nisam imao realnu sliku što bi to bilo. Na putu do svećeništva bilo je smetnji, križeva, pa i bolesti, ali cilj je uvijek bio isti – biti svećenik, biti hercegovački fratar i djelovati u Hercegovini, gdje sam i ponikao.“
Fra Ivan Sesar, koji je u dva navrata bio župnik u Međugorju, govorio je i o posebnostima službe u ovom mjestu molitve i mira. „Na putu do svećeništva često sam navraćao u Međugorje, privatno, duhovne vježbe i sl. Nakon ređenja za vrijeme dvije godine boravka na Humcu često sam išao u Međugorje u ispomoć u ispovijedanju. Za vrijeme boravka u Rimu, na poslijediplomskom studiju dolazio sam u vrijeme blagdana i pomagao u pastoralu u Međugorju. Ali sve je to različito od onoga kada dobiješ službu i kada se suočiš sa cijelom realnošću koju Međugorje nosi sa sobom i izvana i iznutra i sa svim poteškoćama i prilikama i radostima i žalostima koje je trebalo proživljavati. Za mene je u to doba bio to veliki izazov koji sam prihvatio u duhu redovničke poslušnosti. Župnici prije pa i nakon mene su već bili u Međugorju i pomalo poznavali prilike, a ja sam došao bez ikakvog pastoralnog iskustva i odmah za župnika. Koristim priliku zahvaliti se tadašnjim suradnicima jer su mi bili od velike pomoći, upućivali su me. Prve godine župničke službe bila je 20. obljetnica, pa je trebalo dati značenje tom pređenom putu. A drugo što je obilježilo moj kratki mandat od godine dana je smrt fra Slavka Barbarića, tek nešto više od dva mjeseca nakon mog dolaska. On je imao posebnu karizmu, puno toga je osobno pokrenuo pa i vodio do svoje smrti. Osim njegovog svakodnevnog sudjelovanja u molitvenom programu pokrenuo je projekt Majčinog sela, Fond za siromašne studente, on je sve to vodio i bio za to odgovoran. I onda se dogodi iznenadna smrt. Odjedanput se nađete pred tolikim izazovom. Za mnoge se stvari nije trebalo brinuti, tko će moliti krunicu, tko će dočekati hodočasnike i održati im govor. Puno je toga on radio, vodio, pokretao. I odjedanput se nađete pred zidom – što i kako sada. Za mene i sve nas koji smo tada djelovali u Međugorju bio je to veliki izazov. Ali budući da smo uvijek djelovali timski, sve zajednički planirali, tako sam nakon te iznenadne, šokantne fra Slavkove smrti rekao da ćemo nastaviti činiti sve što je započeo. To je bilo obećanje, zavjet. Naravno radili smo u granicama svojih mogućnosti, ali smo pokušali spasiti sve projekte koje je vodio, i molitveni program, koji je dobrim dijelom njegova vizija. To je obilježilo moj kratki prvi mandat. Bilo je to za mene jedno veliko iskustvo, ogromna milost i najjača škola u mom životu.“
No ni drugi mandat nije bio puno lakši „jer smo obilježavali 25. obljetnicu Međugorja. Ipak je bilo lakše, jer mi mnoge stvari nisu bile nepoznanica, zatim što je dosta fratara iz prvog mandata bilo i dalje sa mnom. Osim toga radili smo određene građevinske zahvate. A kako sam po struci crkveni pravnik, trudio sam se svim silama kako bismo dali crkveno-pravnu dimenziju svemu onome što se događa u Međugorju i sve to stavili u okvire crkvenog zakonodavstva.
Dolazak u Međugorje uvijek je dar. Svatko tko je barem jedanput došao u Međugorje i sjeo u ispovjedaonicu doživljava Međugorje na drugačiji način od onih koji to nisu iskusili. Međugorje se najbolje može doživjeti upravo u ispovjedaonici, to daje sasvim drukčiju sliku, poseban blagoslov. Ali djelovati u Međugorju, posebno u ulozi župnika, najodgovornijega, nešto je posebno. Punina spoznaje Međugorja je ta milost, djelovati u ovoj župi. Neizmjerno sam zahvalan Bogu na tom daru. Te tri godine dobrim su djelom opečatile moj život, neovisno od drugih službi koje sam prolazio. Međugorje je dar neba, milost. I tko osjeti tu milost ne može ostati ravnodušan. Ona ostavlja traga, pečat na biću svakog svećenika, ili čovjeka, kao što je ostavila kroz ovih 40 godina na milijunima onih koji su došli ovdje, osjetili milost, promijenili način života i ponijeli je ondje gdje žive. A mi kao svećenici posebno ove provincije kojoj je povjerena ova župa od njezina osnutka, osjetimo tu milost i ne možeš ostati njome neopečaćen, jer osjeti se na svakom koraku, posebno na oltaru i u ispovjedaonici.“
Dolazak u Međugorje uvijek je dar. Svatko tko je barem jedanput došao u Međugorje i sjeo u ispovjedaonicu doživljava Međugorje na drugačiji način od onih koji to nisu iskusili. Međugorje se najbolje može doživjeti upravo u ispovjedaonici, to daje sasvim drukčiju sliku, poseban blagoslov.
Fra Ivan je rođen 7. listopada, na blagdan Kraljice svete krunice. Na pitanje što mu je to značilo odgovorio je: „Molitva krunice, inače pobožnost prema Gospi, bila je naglašena i prepoznatljiva u životu moje obitelji, ali i sela, župe i cijelog kraja. Molitva krunice je prepoznatljiv znak molitava Crkve i Marijanske pobožnosti. Krunicu je svakodnevno molila baka, moli mama i molim ja. To je jednostavno dio naše duhovnosti i našeg duhovnog bića. Da sam rođen na dan krunice shvatio sam puno kasnije, na studiju teologije, kada sam bolje razlučivao stvari. Ali pobožnost prema Gospi i molitvi krunice je od samih početaka i saznanja moga vlastitoga života.“
Naglasio je važnost odgoja djece i ispravnog usmjerenja u prvim godinama života.
„Često nismo svjesni koliko je važno ispravno usmjeriti djecu u prvim godinama života. Kasnije se može nadograđivati, dopunjavati, ali temelji se ugrađuju u djetinjstvu. Ali ono što se ponese iz obitelji, što ti usade roditelji, najduže ostaje. Pobožnost prema širokobriješkoj Gospi, za koju sam u djetinjstvu jedino znao, automatski se prelila prema Međugorju i Gospi općenito.
Božjom milošću imao sam prigodu Međugorje pratiti dugi niz godina i bez boravka u Međugorju. Pratio sam ga kao provincijal s dužnošću bdijenja nad župom koja je povjerena Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. U to se vrijeme događalo formiranje vatikanske komisije i drugih znanih i javno manje znanih stvari. Snagom službe bio sam involviran na određeni način u cijeli taj proces. Pratio sam Međugorje, na jedan drugi način, ali cijelo vrijeme izbliza pa, usuđujem se bez lažne skromnosti reći, imao i nekakvu ulogu u cijeloj toj priči. I ta priča se nastavila do dana današnjega. I u ovoj službi koju obnašam, jer vršim službu za odnose našeg reda i Vatikana. Mnoge stvari događaju se u samom Vatikanu, za koje moraš znati ili si pitan za mišljenje ili moraš sudjelovati na neki način.“
Fra Ivan je zahvalan Bogu „da sam Međugorje doživljavao i pratio na tri načina, kao mladi svećenik dolazeći ovdje ispovijedati, neopterećen ničim drugim osim da dođeš pomoći i napuniš dušu milostima, zatim kao župnik i na ovaj treći način, a koji najdulje traje, u raznim službama koje sam obnašao“.
Jedna od poteškoća za neke je bila broj ukazanja. Sam sebi pa i onima koji su me pitali, postavljao sam pitanje tko je taj koji određuje koliko se puta Gospa može ukazati. Crkva priznaje Gospina ukazanja kao privatnu objavu. Ali priznaje. To je za mene već bilo dovoljno ohrabrujuće da je to nešto što Crkva kao takva poznaje, dopušta i da taj broj može biti onakav kakav odredi netko tko to određuje, to je dar neba. Osobno se pitanjem broja nikada nisam previše mučio
Na pitanje o vidiocima rekao je: „U ovoj prigodi želim im čestitati ovu veliku obljetnicu, koja je uz sve ostalo i njihova obljetnica. I želim im čestitati na ustrajnosti i hrabrosti na putu koji je trebalo prijeći kroz ovih 40 godina. Njihova uloga sigurno nije bila ni malo jednostavna – većina od te djece nije nikada ni čula za Gospina ukazanja, od svih maltretiranja i prijetnji političkog sustava, svega onoga što su ta djeca morala doživjeti. I da ostanu ustrajna u svim tim nevoljama kroz koje su morala proći! Uistinu im i od srca čestitam na ustrajnosti i hrabrosti. Ali vjerujem da to nije ljudski dar, kao što nije ni moj dar puno onoga što u životu radim. To je dar Onoga koji ima plan sa svakim od nas. A Bog je njima povjerio taj plan koji je povjerio. I uz sve ljudske slabosti koje svatko od nas ima, mislim da su oni iznijeli jedan teret koji, koliko god da nam je poznat, nismo ga dovoljno svjesni, kojega oni najbolje i jedino znaju. I ja im uistinu želim čestitati na 40 godina ustrajnosti i na svemu što su oni učinili u vršenju te svoje zadaće koju vjerujem da im je Bog povjerio. Ne želim ulaziti u nekakve pojedinosti. Svi znamo tu poziciju koju je u to doba službena hijerarhija Crkve imala i sve poteškoće kroz koje je trebalo proći, čvrsto vjerujući da unatoč svemu, svatko je od nas imao tu od Boga mu određenu ulogu i oni koji su upravljali Crkvom, i hodočasnici koji su dolazili ovdje, i vidioci koji su se tu zatekli – vjerujem ne svojom voljom nego voljom nekoga višeg. I to je Međugorje. U Međugorju su bili različiti putovi, različita viđenja. I ta različitost, a da često toga nismo bili svjesni, bila je bogatstvo i vodila je Međugorje cilju do kojega smo sada već i došli.“
Govoreći o porukama fra Ivan je kazao: „Jedna od poteškoća za neke je bila broj ukazanja. Sam sebi pa i onima koji su me pitali, postavljao sam pitanje tko je taj koji određuje koliko se puta Gospa može ukazati. Crkva priznaje Gospina ukazanja kao privatnu objavu. Ali priznaje. To je za mene već bilo dovoljno ohrabrujuće da je to nešto što Crkva kao takva poznaje, dopušta i da taj broj može biti onakav kakav odredi netko tko to određuje, to je dar neba. Osobno se pitanjem broja nikada nisam previše mučio. A drugo pitanje sadržaja poruka, one se mogu svesti pod jedan nazivnik, po mom viđenju. A to je da se ništa drugo ne događa i da Međugorje nema druge poruke osim one iz Kane Galilejske – Učinite ono što od vas traži moj sin. Mislim da se Gospine poruke, koliko ih god bilo, mogu svesti pod taj nazivnik. Ja sam ih barem tako doživljavao i vidio.
Druga stvar, koja je ohrabrujuća za svakog od nas, a to je Marijin pozdrav odnosno početak poruka – draga djeco. Nema većeg dara, ni za koga, od onoga kad ti majka kaže – drago dijete. I onda kada sagriješiš, i kada nisi dobar, i kada te drugi ostave, i kada ne vidiš izlaza iz nekih životnih situacija, uvijek stoji ono – drago dijete. I to je ono što daje snagu, što te nosi, ohrabruje. Nisam tumač poruka. Ali, to nije upućeno samo onima koji tvrde da su vidjeli Gospu. Draga djeco, vrijedi za svakog tko čita tu poruku i tko vjeruje u nju. Biti drago dijete Majke svih majki je uistinu lijep osjećaj. Drago dijete je lijep sažetak i moje viđenje međugorskih poruka. Niti sam pozvan niti sam ulazio u analizu svake riječi koja je napisana i za koju svjedoče vidioci da je to Gospino. Ali ako gledamo u globalu taj sadržaj, mislim da je dovoljno ohrabrujuće da su te poruke kristocentrične. Ona Marijina poruka iz Kane Galilejske – Učinite što od vas traži moj sin, je ono što je cilj svih poruka. I onaj lijepi osjećaj – osjećati se djetetom Majke svih majki.“
Fra Ivana smo zamolili i za komentar Molitvenog maratona s papom Franjom. „Mislim da stvari trebamo gledati s dvije strane. Sadašnji Papa jako je puno molio u različitim oblicima i više puta za prestanak ove opasne pandemije koja vlada svijetom, posebno u onom dobu kada je Italija proživljavala jedno vrlo nezgodno i tužno vrijeme. Papa, snagom službe i kao veliki štovatelj Blažene Djevice Marije, u više je navrata molio za prestanak pandemije. I ova ideja da se iz različitih velikih marijanskih svetišta moli na tu nakanu kroz cijeli mjesec svibanj, posvećen Majci Božjoj, uistinu jedna vrlo lijepa ideja, ujedinila je cijeli svijet kao što je nažalost i ova pandemija zahvatila cijeli svijet. Mislim da je izvorna ideja bila da ta molitva bude objedinjena doslovno cijelim svijetom. Da je Međugorje uvršteno među tih 30 svjetskih svetišta, kao čovjek kojemu je Međugorje igralo i igra važnu ulogu u životu, jasno da sam doživio vrlo radosno i ohrabrujuće. Ali s druge strane, to za mene nije bilo preveliko iznenađenje. To je samo jedan u nizu događaja službene Crkve ili jedan od znakova koji se mogu jasno iščitavati kada je Međugorje u pitanju.“
40. obljetnica je puna biblijske simbolike. Ali ono što je važno za svaku obljetnicu bilo koje vrste, prigoda je za zahvalnost. Kad samo probamo zamisliti koliko se u župi Međugorje dogodilo dobroga, milosnoga, svetoga, kroz tih 40 godina – ne našom zaslugom, nego darom neba, Božjom voljom i Božjom milošću. I obljetnica prije svega ima zadaću zastati na trenutak i reći – Gospodine, hvala ti za te rijeke milosti koje si izlio ovdje i koje su se razlite cijelim svijetom.
A o 40. obljetnici Gospinih ukazanja u Međugorju, ususret kojoj u emisiji Susret ugošćujemo međugorske župnike od 1981. do sada, rekao je: „40. obljetnica je puna biblijske simbolike. Ali ono što je važno za svaku obljetnicu bilo koje vrste, prigoda je za zahvalnost. Kad samo probamo zamisliti koliko se u župi Međugorje dogodilo dobroga, milosnoga, svetoga, kroz tih 40 godina – ne našom zaslugom, nego darom neba, Božjom voljom i Božjom milošću. I obljetnica prije svega ima zadaću zastati na trenutak i reći – Gospodine, hvala ti za te rijeke milosti koje si izlio ovdje i koje su se razlite cijelim svijetom. Bit obilježavanja obljetnica je zahvaliti. Jer mi smo po svojoj naravi skloni puno više pitati nego zahvaljivati. I velika većina koja dolazi u Međugorje kao i u druga svetišta, dolazi prositi, tražiti milost. I često zaboravimo zahvaliti na primljenom daru. Ova znakovita i simbolična obljetnica je istinska prigoda prije svega za zahvaliti Bogu za ove neizmjerne milosti, koje su izlivene ovdje i razlile se doslovno cijelim svijetom. Osim što smo dužni zahvaliti, ovo je prigoda i zastati na trenutak, proanalizirati prijeđeni put i korigirati ono što se može korigirati, a uvijek, jer smo slabi i grešni, postoji puno toga što može biti bolje i što se treba korigirati. To su ta dva glavna ključa i razloga zbog čega se trebaju obilježavati obljetnice. Mi bi u ovoj godini uistinu prije svega trebali zahvaliti Bogu na svemu dobrom i na svim milostima koje su potekle odavde te istodobno negdje i zastati i proanalizirati put koji je prošao. Na kraju krajeva i pokajati se za ono što nije bilo dobro. Ali isto tako promijeniti na bolje ono što do sada nije bilo onakvo kakvo bi trebalo biti.
Međugorje je priča koja se ne može ispričati u jednoj emisiji. Međugorje je priča koja se može pričati satima i danima“, rekao je fra Ivan i dodao kako je puno toga što se može pričati o Međugorju te da će osim govora o bitnim crtama iz njegove perspektive i osobne uloge na tom putu, govor svih župnika od 1981. godine „naša promišljanja i naša viđenja Međugorja na neki način stvoriti nekakav mozaik i prigodu da upravo na temelju tog mozaika pokušamo što jače zahvaljivati Bogu na milostima, ali isto tako vjernički, ponizno priznati pogreške i raditi da se ispravi ono što bi moglo biti bolje, a uvijek može bolje“.
Naglasio je kako je poruka, koju nosi iz Međugorja „Majka nas ovdje poziva vratiti se sinu. A ako se vratimo Sinu, puno će toga biti drukčije na ovim prostorima i u cijelom svijetu. I to je najveći pod Međugorja i plod Crkve i plod obraćenja. Dakle, vratiti se njezinom ljubljenom sinu, a ona nas poziva da upravo činimo ono što on od nas traži, u vremenu i prostoru u kojem živimo“.
Višnja Spajić
