Kako objasniti da je međugorskom hodočasniku u Varšavi najdraže mjesto Hoserova katedrala?
Prije nekoliko dana imao sam priliku voditi župno hodočašće u Poljsku. Uz sva svetišta koja smo posjetili nama je bilo važno jedno mjesto, a to je varšavska katedrala sv. Mihaela arkađela i sv. Florijana mučenika u kojoj je stolovao nadbiskup mons. Henryk Hoser, prvi Apostolski vizitator za župu Međugorje. Onima koji poznaju Međugorje i s njim žive, ne treba posebno predstavljati osobu nadbiskupa Hosera. U povijesti Međugorja zasigurno je zaslužan za mnoga pozitivna događanja posljednjih godina u ovoj župi. Svojim služenjem zadužio nas je sve da ga se s ponosom i zahvalnošću prisjećamo. Umro je u onom razdoblju korona virusa kada su putovanja bila jedva izvediva. Nas nekoliko uspjelo je otići u Varšavu i biti na njegovu sprovodu. S ponosom smo stajali kao predstavnici Međugorja, kao oni s kojima je posljednje godine živio i radio. Znam koliko sam bio zadivljen njegovim životom kad smo ga upoznali u njegovoj zemlji, među njegovim narodom, kad smo vidjeli koliko je bio cijenjen i voljen. Zato mi je, kad sam postao župnik, prva misao bila organizirati hodočašće upravo na njegov grob. Kao župljani pomoliti se na mjestu gdje mu tijelo iščekuje uskrsnuće mrtvih te mu zahvaliti za sva dobročinstva kojima nas je Bog preko njega obdario. O tome kako su nas osjećaji preplavili na tome mjestu pisat ću poslije jer me je upravo ovo hodočašća ponukalo da malo dublje promišljam o – hodočašću.
Na samu pomisao hodočašća sjetim se odmah jednoga od prvih hodočasnika – Abrahama. Njega je Bog pozvao da ide iz svojega mjesta u zemlju koju mu je on odredio. Abraham dakle mora ići. To je Božji nalog, Božji poziv. Čak stoji u imperativu: idi. Nije nešto na što se Abraham može oglušiti ili ne poslušati. Bog kaže da treba ići i Abraham poslušan kreće na put.
Međugorje je hodočasničko mjesto. Ovdje se godišnje sliju tolike rijeke hodočasnika da ih nekada ne možemo ni izbrojiti. Što nuka sve te ljude da se odvaže na hodočašće? Što je hodočašće zapravo? Kako hodočastiti? Sve su to neka od pitanja koja su mi se počela vrtjeti u glavi. Na samu pomisao hodočašća sjetim se odmah jednoga od prvih hodočasnika – Abrahama. Njega je Bog pozvao da ide iz svojega mjesta u zemlju koju mu je on odredio. Abraham dakle mora ići. To je Božji nalog, Božji poziv. Čak stoji u imperativu: idi. Nije nešto na što se Abraham može oglušiti ili ne poslušati. Bog kaže da treba ići i Abraham poslušan kreće na put.
U tom hodu događa se izlazak. Nije slučajno da se ovdje govori o izlasku, i to o izlasku iz očeva doma. Abraham napušta ono što je bilo njegovo kako bi se zaputio u ono što će mu Bog pokazati, što još nije vidio, što još ne poznaje. Zapravo, to je nalik svakome hodočašću. Izlazak iz očeva doma. Izlazak iz one udobnosti koju daje sigurnost očeva doma i naše uhodanosti u svakodnevni život. Hodočašće zahtjeva da prekinemo tu svakodnevicu, da izađemo iz onih okvira u kojima se savršeno dobro snalazimo, u kojima smo čak naučili plutati kad nam dosadi plivati i truditi se, a sve to kako bismo se prepustili Božjoj providnosti i njegovim iznenađenjima. Neki ljudi se teško odluče na hodočašće upravo zbog toga što im je teško izaći iz te dobro poznate svakodnevice. Ne vole iznenađenja, ne vole promjene. A hodočašće u sebi uvijek krije promjenu. Promjenu duha. Promjenu srca. Tko želi hodočastiti, treba biti spreman na promjenu.
Ako želim susresti Boga, to će biti po njegovom planu i njegovoj volji, a ne po mojim zahtjevima.
Iako se u Abrahamovu slučaju, ali i u slučaju svakoga hodočasnika, govori o izlasku iz očeva doma, zapravo se događa još jedan izlazak, a to je izlazak iz samoga sebe. Da bi se čovjek susreo s Gospodinom, potrebno je izaći iz sebe samoga. Napustiti svoj ego, svoj ja, i dopustiti Bogu da upravlja mnome. Vjerujem da je to doživio svaki istinski hodočasnik; da sebe čak nije mogao prepoznati na hodočašću jer se odlučio potpuno predati Božjoj volji, onomu što mu hodočasničko mjesto nudi. Kada govorim hodočasnicima u Međugorju, onda im redovito kažem da napuste sva očekivanja koja imaju od ovoga mjesta i njihova hodočašća. Ako želim susresti Boga, to će biti po njegovom planu i njegovoj volji, a ne po mojim zahtjevima. Samo onaj koji se potpuno preda Bogu, uživat će u milostima hodočašća. Oni koji to ne mogu napraviti, često ostanu razočarani jer nisu postigli ono što su željeli. A naše želje su toliko manje od Božjeg davanja, od onoga što nam on želi. Prepustiti se Bogu, izaći iz sebe samoga, znači biti istinski hodočasnik, spreman na sve što od Boga dolazi. Ne ja, nego Bog.
Zapravo, tada shvatimo kako Bog vodi svako hodočašće. Možda župnik organizira i poziva, ali ispred i unutar toga poziva stoji Božji poziv koji pokreće srce vjernika i zove da se odluče na taj izlazak, na taj put. Kad to shvate i organizatori i hodočasnici, tada nestaju sve nepotrebne brige, a srca se otvaraju za sve milosti koje Bog želi podijeliti svojim vjernima. Da je Bog začetnik svakoga hodočašća iščitavamo i iz Abrahamova putovanja. I na početku njegova putovanja stoji Božji poziv, inicijativa. Jedino je njegov poziv toliko jak da se čovjek odluči otići u daleku zemlju, u nepoznato.
Mladost duha je plod susreta s Gospodinom, jer se iz svakoga susreta s njim čovjek uvijek ponovno rađa, ponovno se divi svakom daru te iznova proživljava već doživljeno i oživljava sve novim dahom.
Koliko je samo zanimljivih priča iza ovoga našega hodočašća. Kao da je svaka osoba u sebi krila otajstvo Božjega poziva i onog hrvanja u sebi te donošenja odluke da ipak mora krenuti na hodočašće. Koliko je samo nas pošlo ne znajući što nas sve čeka na putu. A svi smo se vratili ispunjeni i radosni, obnovljeni i poletni. Uspjeh hodočašća ne mjeri se u zadovoljstvu viđenim, nego u mladosti duha. To lijepo opisuje jedan hodočasnički psalam: „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Gospodnji. Eto noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.“ Mladost duha može nositi staro tijelo i zanemariti sve bolesti i poteškoće. Mladost duha je plod susreta s Gospodinom, jer se iz svakoga susreta s njim čovjek uvijek ponovno rađa, ponovno se divi svakom daru te iznova proživljava već doživljeno i oživljava sve novim dahom.
Kako je to vidljivo u našem Međugorju! Toliko poleta, suza radosnica onih koji su sve ostavili i opet dobili još više nego su mogli zamisliti. Koliko ih je samo u Međugorje došlo na poziv roditelja, prijatelja, a onda su spoznali da ih je pozvao sam Bog. Bog koji ih toliko ljubi da se koristi svim sredstvima kako bi ih privukao k sebi i pokazao pravi smisao, istinsku radost života. Koliko vjernika ovdje izgovori riječi: „Došao sam Majci.“ A gdje je majka, tamo je dom. Hodočasnik je izašao iz svoga doma, napustio je svoju svakodnevicu kako bi pronašao svoju Majku i svoj dom – dom Gospodnji – u kojem svatko ima svoje mjesto, u kojem se svatko osjeća voljenim. I kada to iskusi, onda shvati da je sve imalo smisla: i izlazak, i putovanje, i žuljevi, i neizvjesnost, jer na kraju puta stoji početak – novi život s Bogom, u Bogu.
U hodočašću se tako miješa nebesko sa zemaljskim, naravni osjećaji s nadnaravnim. Upravo se to dogodilo na našem hodočašću na Hoserov grob.
Dovoljno je zaustaviti se s nekim od starijih župljana i započeti razgovor. Riječi idu same od sebe i naviru sjećanja o onim posebnim hodočasnicima, koji su doživjeli ono nešto, onog Jednog. I nisu to mogli zadržati za sebe. Dogodila se potpuna promjena života. Ostavljanje starih navika, starog sebe, a život postaje jedno veliko hodočašće – put od zemlje do neba, od doma do Doma Gospodnjeg, od Jeruzalema do Nebeskog Jeruzalema. Svako hodočašće otvara dimenziju nebeskog, onog višeg i ljepšeg, smislenijeg. Jer u srži svakog hodočašća stoji Bog koji poziva, koji vodi i koji iščekuje svoje vjernike.
U hodočašću se tako miješa nebesko sa zemaljskim, naravni osjećaji s nadnaravnim. Upravo se to dogodilo na našem hodočašću na Hoserov grob. U trenutku kada smo stigli na njegov grob, nestala je svaka priča, a započela molitva – i pjesma: „Došli smo ti, Majko draga…“ Iako daleko od Međugorja, tako blizu srca da se osjeća Dom; blizu njega koji je volio Međugorje i sve njegovo. Morali smo doći, zahvaliti, moliti, zapjevati i zaplakati. Ostavili smo mu jednu ružu i zapalili svijeću. Ostavili smo mu svoje srce. On je svoje hodočašće na ovoj zemlji završio, a naše još traje. Od sada će biti obasjano i njegovim svijetlim likom. Nasmijao sam se kad je u našem razgledu starog dijela Varšave netko upitao: „Je li ono tamo u daljini Hoserova katedrala?“ Kako objasniti da je međugorskom hodočasniku u Varšavi najdraže mjesto Hoserova katedrala?
Piše: fra Zvonimir Pavičić
*******************
List Glasnik mira izlazi jednom mjesečno. Godišnja pretplata (12 brojeva): Hrvatska 130 HRK, BiH 30 KM, europske zemlje 40 €, Švicarska 60 CHF, USA, Kanada i Južna Amerika 80 USD, Australija 120 AUD.
Služba pretplate:
Nikolina Sivrić
e-mail: pretplategm@nullmedjugorje.hr
Tel.: 00 387 36 653 300
