Međugorje je jednostavno podsjetnik na susret s Bogom i njegovom Majkom, na nebo koje možeš živjeti već sada ovdje na zemlji
Odrastajući na Kanarima, Irene (35) bila je dobro upoznata s mirom koji se često reklamira odlazak u welness ili na plažu. Njezina je majka 2007. godine otišla na hodočašće u daleko Međugorje, gdje se Gospa ukazuje svaki dan od 1981. godine. Po majčinu povratku, Irena je primijetila promjenu u njoj i čeznula je za dubljim, istinskim, unutarnjim mirom kakav je zračio iz njezine majke.
U svom svjedočanstvu Irene iznosi svoje iskustvo Međugorja i kako ono nastavlja oblikovati njezin život svaki dan. Zajedno sa suprugom Nikolom, kojeg je upoznala u Međugorju, Irene svake godine u Međugorje dovede stotine ljudi. Većina hodočasnika koji govore španjolski poznaje ih kroz njihov rad u mreži Red Gospa.
Njezino svjedočanstvo koje je snimila Marija Jerkić objavljeno je na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, gdje su i brojna druga svjedočanstva ljudi kojima je Međugorje promijenilo život. Ireneinu priču o potrazi za mirom u cijelosti možete pročitati i pogledati u nastavku.
Cijeli svoj život provela sam na Kanarima s roditeljima i mlađom sestrom. Tamo sam završila studij za ineženjera telekomunikacija, supruga sam i majka. Imam četvero djece rođene za nebo i troje djece s nama. Smatram se vrlo racionalnom osobom, moram sve imati pod kontrolom i sve isplanirati i još danas sam takva.
Prije 13 godina moj se život zaista oplemenio vrijednostima koje imaju puno veću težinu. Prvi puta sam čula za Međugorje 2007. godine i to od tetke koja nas je zamolila pomoć pri kupnji avionske karte da ode u neko daleko mjesto za koje nikad nismo čuli i koje se zove Međugorje. 2007. g. nisam pošla s njom ja, nego moja majka i po njezinom nenametljivom iskustvu nakon povratka s hodočašća, to jest bez puno riječi, a preko onoga što je prenosila na mene, rodila se u meni želja, potreba duše, da i sama doživim to što je moja majka doživjela jer mi je bio potreban mir kojim je ona zračila.
A to nije bio mir svijeta jer ja jako dobro znam taj mir odlazaka u wellness ili plažu s obzirom da dolazim s Kanarskih otočja. Bio je to duboki unutarnji mir, onaj iz duše, za kojim sam čeznula. I tako sam prvi puta stigla u Međugorje 2008., godinu dana otkako sam prvi puta čula za Međugorje.
Kada sam došla u Međugorje prvi puta 2008., došla sam u pratnji španjolskih hodočasnika. Mala, između sebe poznata grupa, u pratnji svećenika koji nas sada već prati s neba i moram reći da je to bilo iskustvo stečeno u tišini i razmišljanju jer sam došla tu bježeći iz jednog svijeta koji me posve istrošio i trebala sam pauzu i odmor pod plaštem jedne Majke, naše Majke.
Kad biste me pitali kako je Međugorje promijenilo moj život, rekla bih da u mom životu nema ničega što Međugorje nije promijenilo. Gledajući to iz sadašnje perspektive, proizlazeći iz susreta sa živim Bogom, On je učinio sve novo. Počevši od toga kako se oblačim do toga kako razgovaram sa svojom djecom i kako se prepuštam tome da ne moram sve kontrolirati.
A ovdje… zaista mi se u ovom vrlo majčinskom okruženju srce počelo otvarati i topiti i shvatila sam da nije potrebno koristiti samo glavu. I od tada, od tih malih, početnih koraka koji su mi dali priliku izbora životnog puta, odlučila sam nastaviti i još sam na tom putu i dajem se iznenaditi, kao i ono moje najmlađe dijete, kako Bog od mene traži susret s Njime u svakidašnjici moga doma kao i izvana i to s mužem, djecom i osobama s kojima se susrećem.
To je trajno učenje koje mi je pružilo Međugorje i koje, unatoč vjerskom okruženju uvijek prisutnom u mom roditeljskom domu i blizini Božjoj u mojoj obitelji, ja nikad nisam doživjela na tako stvaran način.
Kad biste me pitali kako je Međugorje promijenilo moj život, rekla bih da u mom životu nema ničega što Međugorje nije promijenilo. Gledajući to iz sadašnje perspektive, proizlazeći iz susreta sa živim Bogom, On je učinio sve novo. Počevši od toga kako se oblačim do toga kako razgovaram sa svojom djecom i kako se prepuštam tome da ne moram sve kontrolirati.
Bog je svemu dao novu vrijednost. Sve čini novo i sada se smijem tome kada sam vjerovala da moram sve uvijek imati pod kontrolom i bojala se da to nikada neću uspjeti. No to je sve svladao jedan Otac koji mene bolje poznaje i koji sve bolje vodi. Promijenio je moj pogled na prepuštanje i providnost. Sada su to neizostavni stupovi u mome životu i mojoj obitelji i unatoč tome što sam pohađala katoličku gimnaziju, ne sjećam se da nam je itko ukazao na važnost tih životnih lekcija.
A danas nema veće lekcije s većim značajem nego one kada znamo da, kada se predajemo, Bog će nam dati ono što trebamo, a ponekad nam to i ne dopusti jer je to isto ono što trebamo. Ne znam jesam li prezahtjevna, kao pravo žensko. Ali ponekad… i to sam naučila ovdje u Međugorju, providnost je ne imati providnost.
Za mene, svaka mala svakodnevna lekcija, svaki mali posrtaj samo je prilika koju mi Bog daje za daljnji rast, da Ga još više otkrivam. Nije to rutina. Ponekad pomislim da će mi zadrhtati glas ili obuzeti me nesigurnost kada budem pričala o vlastitim slabostima ili iskustvu, ali glas mi sada ne drhti i nitko nikada neće moći promijeniti moje mišljenje kada pričam ili govorim o plodovima kojima smo svakodnevno svjedoci moj muž, djeca, pa tako i ja.
Medjugorje, da me ne shvatite krivo, nije nešto što se treba promatrati očima svijeta, nego se treba živjeti srcem, svatko od nas. Zato je Međugorje posebno jer te ne udaljuje od onoga što ti svijet u ovom trenutku nudi, nego te poziva da pogledaš unutar sebe.
Nemoguće je poreći ono što mi živimo u prvom planu. Imamo toliku odgovornost za dar koji nam je Bog dao kao oruđe, kao sredstvo da se približimo hodočasnicima koji žele doživjeti taj susret s Bogom ovdje u Međugorju. S jedne strane osjećamo ogromnu zahvalnost u srcu vidjeti, ne toliko možda ono natprirodno ili izvanredno što netko očekuje, nego tu unutarnju promjenu u obiteljima, brakovima, djeci, svećenicima. To je nešto što toliko nadilazi naš razum i naše slabosti i samo možemo biti zahvalni.
Najprije zato jer to nismo zaslužili, a drugo jer shvaćamo da se u nama krije jedan veoma ljudski medij za nešto izvanredno koje ne smatramo svojim plodom, nego uistinu tu novost gledamo i postajemo joj živi svjedoci.
Medjugorje, da me ne shvatite krivo, nije nešto što se treba promatrati očima svijeta, nego se treba živjeti srcem, svatko od nas. Zato je Međugorje posebno jer te ne udaljuje od onoga što ti svijet u ovom trenutku nudi, nego te poziva da pogledaš unutar sebe.
I kada vodiš hodočašće i raspoloživ si povesti jednoga, dvojicu ili stotine ljudi, pridružuješ se tom “da”, tom Gospinom odgovoru, koja i tebe poziva. To je jedna nevjerojatna pustolovina u kojoj svaki napor, umor i bilo koja druga smetnja predstavljaju obećanje jednog nevjerojatnog ploda i pravo je ohrabrenje svakome tko se osjeti pozvanim iz znatiželje kako bi jednostavno izrekao svoj “da” tom predanju, da dođe i bude spreman na iznenađenja jer samo jedan dolazak tu već znači prepustiti se.
Međugorje je, iz perspektive jedne obitelji, najmoćniji poziv koji Bog upućuje današnjem svijetu. Jer, mislim da je danas najveća bitka upravo unutar obitelji i upravo obitelj sada pogađaju veliki potresi koji mogu izazvati da oni koji čine obitelj ili padnu ili očvrsnu.
Po meni, Međugorje je, iz perspektive jedne obitelji, najmoćniji poziv koji Bog upućuje današnjem svijetu. Jer, mislim da je danas najveća bitka upravo unutar obitelji i upravo obitelj sada pogađaju veliki potresi koji mogu izazvati da oni koji čine obitelj ili padnu ili očvrsnu. Naučili smo i u obitelji i vani da nema većeg primjera od onog koji vidiš, a danas ih je sve manje.
Jer djeca uče ono što vide u svojim roditeljima i svojim domovima. Također smo shvatili da, ako si otac ili majka, odrasla osoba, puno puta ti Bog progovara preko tvoje djece. Osobno smo u kući zahvalni za najveći plod ovih godina, a to je da smo preko djece i na njihovo traženje očvrsnuli u obiteljskoj molitvi tako da molimo cijelu krunicu, iako nikada nismo ni pomišljali da bi nas djevojčica od 8 godina ili dječak od 7 godina uvodili u otajstva krunice i to jako obogaćuje, ali i traži veliku žrtvu jer svome djetetu moraš ukazivati na važnost onoga što molitva znači za tebe.
I ako je nogomet na programu, on ipak ne vrijedi više od obiteljske molitve, zato moramo biti dosljedni u onome što se kaže. Dijete je najsličnije onome što nam Bog daje i traži od nas u smislu da je dijete najbolji odgovor o smislu života, a to je služenje.
Trebamo shvatiti da je dijete najjednostavniji model po kojemu se učimo darivati, davati, poništiti se, čak i prestati biti ti kako bi pristupio drugome. Tako puno lakše shvatiš da je taj smisao života, usmjeren prema van, prema svijetu, jedan te isti.
Ono što se događa je da ne shvaćamo svoje dijete jer smo mi okrenuti svijetu. Međutim, tomu se učimo doma, onda je puno lakše postupati isto i vani u svijetu, a ono što ti Bog daruje u tako jednom divnom stvorenju, je drugačije nego kad se moraš posvetiti svijetu. Uglavnom, primarni obiteljski odgoj primamo iznutra, kasnije se odgajamo i izvana. Kada bih razgovarala s nekim tko nikada nije čuo za Međugorje, rekla bih mu da je Međugorje za mene mjesto na kojem te, bez gubitka vlastita identiteta, čeka onaj koji te poznaje još od vječnosti i želi susret s tobom da ti da priliku da se obnoviš, osvježiš, prisjetiš se koliko vrijediš, a prije svega koliko si voljen i ljubljen i da te cijelo nebo želi tako voljeti i ljubiti.
Međugorje je jednostavno podsjetnik na taj susret s Bogom i njegovom Majkom na to nebo koje možeš živjeti već sada ovdje na zemlji.
