Vlč. Artur Jaku godinu dana je rektor svetišta Gospe od Dobrog Savjeta u Skadru, u Albaniji. Krajem rujna sudjelovao je na Drugom bratskom susretu rektora mediteranskih marijanskih svetišta u Međugorju i tom prilikom za Radiopostaju Mir Međugorje govorio o svom svećeničkom pozivu, svetištu iz kojeg dolazi, važnosti povezivanja svetišta i o iskustvu Međugorja.
„Zaređen sam za svećenika 2009., ubrzo ću obilježiti 15 godina svećeništva. Ja dolazim iz Skadra, to je sjeverni dio Albanije i u tom dijelu ima najviše kršćana, odnosno katolika. Dolazim iz jedne obitelji koja je katolička, ali to nije nešto što se u Albaniji podrazumijeva, jer ima jako puno ljudi islamske vjeroispovijesti. Ja sam svoju svećeničku formaciju prošao u Skadru, imamo tamo jednu bogosloviju. To je bogoslovija za sve one koji žive u Albaniji i za sve one koji govore albanski jezik, dakle to je bogoslovija i za one koji dolaze s Kosova i Crne Gore. U Albaniji sam kao svećenik djelovao u različitim župama, u Skadru sam bio župnik u katedrali. Nakon toga sam otišao u Rim na studij, prošao sam šest godina studija kanonskog prava. I kada sam se vratio sa studija u Rimu, nakon godinu dana imenovan sam rektorom Svetišta Gospe od Dobrog Savjeta u Skadru.”
O svetištu u Skadru
„Mjesto je vrlo staro. To svetište u geografskom smislu je smješteno ispod tvrđave u Skadru. To je jedno svetište koje je puk iz Skadra već prije jako volio i često ga posjećivao. U tom svetištu se nalazi jedna freska, freska Gospe od Dobrog Savjeta koju je narod Skadra jako častio. Međutim, 1467. Albanija, na poseban način Skadar je došao pod otomansku vlast. Otomansko Carstvo, vojska Otomanskog Carstva su prakticirali, prilikom svojih okupacija određenih područja uništavanje crkava. A, kada bi ponekad ostavili nekakvu sliku, u tim svojim rušilačkim pohodima, ili nekakvu fresku koja bi bila oslikana na zidu, onda bi izvadili oči liku koji je tamo oslikan. I vezano za ovo što sam rekao, imamo jednu legendu i vrlo je teško razlučiti između legende i povijesti. Govori se, naime, prije nego je ta crkva, to svetište uništeno, ta Gospina freska koja je bila na zidu je odvojena od zida na jedan čudesan način. Trebalo bi vidjeti što je legenda, a što su povijesne činjenice. Međutim, tako se priča. Ono što je tu jako čudno je da je ta relikvija, odnosno freska kad je skinuta sa zida otišla u Rim, odnosno Genazzano,mjesto blizu Rima. Zašto je to toliko čudno, ta činjenica? U istraživanjima koja su provedena,posebice prošlih godina, u Genazzanu ta slika se nalazi u crkvi o kojoj skrbe oci augustinci. Kaže se da su tog dana, tog datuma, tog mjeseca kad je freska prenesena u Genazzano registrirana brojna čudesa. Govori se da je tih dana bilo više od tri stotine čudesa. Dakle, ta freska je odvojena od zida 25. travnja 1467. I idućih dana se dogodio toliki broj čudesa u Genazzanu. Sada je pitanje, je li se radi tu o jednom slučaju? Mi to ne znamo. Gospa sigurno im odgovor. U tom vremenu Albanija je bila pod turskom okupacijom i bilo je teško održavati kontakte s Rimom odnosno mjestom Genazzano. Ali narod Skadra i Albanci općenito vrlo često su odlazili na hodočašća u to mjesto. I to je sve trajalo do 1912., do trenutka kad je Albanija postala neovisna. Kad je Albanija postala neovisna, više nije bila pod otomanskom okupacijom, 1917. su započeli s ponovnom izgradnjom svetišta. Ta izgradnja je trajala nekoliko godina do 1928., kad je bilo veliko slavlje i kad su zapravo otvorili novo svetište. To nije bila jedina nesreća koja je zadesila to svetište. Komunizam je ponovno to svetište uništio 1967. Komunističke vođe su obavijestile biskupa da sve ono što se nalazi u tom svetištu treba odstraniti, jer će u tom prostoru biti vojarna. Vojarna nije napravljena, svetište je uništeno. Nakon pada komunizma 1990., barem dva puta je to mjesto posjetila Majka Terezija, tu su bile same ruševine. Imamo nekoliko vrlo lijepih slika Majke Terezije koja moli pred jednom slikom koja je tamo ostala. 1993. je jedan papa po prvi put ikada posjetio Albaniju, a to je bio papa Ivan Pavao II. Papa je došao u Skadar, i na tom mjestu gdje je bilo svetište blagoslovio je kamen temeljac i to s Majkom Terezijom. 1998. ponovno je svečano otvoreno svetište. Treći put iz početka, recimo to tako. To svetište je svetište cijele Albanije, jer je svetište Gospe od Dobrog Savjeta koja je zaštitnica Albanije. I upravo zbog te važnosti koje to svetište ima za Albaniju prije godinu dana Sveta Stolica dala mu je naslov bazilika Minore“.
O susretu rektora i povezivanju svetišta
„Prošle godine je bio prvi ovakav susret u Marseillu, u Francuskoj. To je samo Papina želja da svetišta budu povezana u toj inicijativi na razini Mediterana. Zašto? Jer mislim da su svetišta na neki način kao bolnica. Jer, onaj koji dolazi u svetište je osoba koja je u potrebi, tamo dolaze bolesni, osobe s različitim problemima, migranti koji tu prolaze, dolaze i vjernici koji nisu katolici nego pripadaju drugim konfesijama. U tom smislu, ovo svetište je mjesto gdje dolaze ljudi s različitih strana, s posve različitim problemima. Evo zašto je važno imati tu inicijativu na razini Mediterana, a postoje različite inicijative. Kao inicijativa, primjerice postoji teologija Mediterana, mladi Mediterana, svetišta Mediterana. U svim tim inicijativama vidimo da zapravo su svetišta mjesta privilegiranih susreta.“
O Međugorju
„Ovo nije moj prvi posjet Međugorju, mislim da je ovo šesti ili sedmi put da sam ovdje. Ono što trebam reći da je Međugorje uvijek mjesto gdje se susreće ono bitno, i kad kažem bitno onda mislim da se radi o jednom istinskom susretu s Bogom preko Gospe. Treba biti iskren i pošten, ja sam posjetio različita svetišta, Lourdes, Fatimu…, ali u Međugorju ima nešto što dodiruje srce, bilo da se ide na Brdo ukazanja, bilo gdje. Budući da sam ja rektor svetišta, ljudima vjernicima govorim Gospa je posvuda, Gospa je svugdje, ali kada govorimo o Međugorju, onda im ipak kažem da idu.“
Cijeli razgovor s vlč. Arturom Jakuom poslušajte u audiozapisu.
Dragana Pavlović
