Nakon nekoliko svjedočanstava ljudi kojima je Međugorje promijenilo život te filma ”Dar obraćenja” na YouTube kanalu ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’) objavljeno je i svjedočanstvo Davida Parkesa.
Parkes je bio profesionalni nogometaš kad se razbolio od Chronove bolesti. Liječnici su mu rekli da ima još dva mjeseca života. Došao je u Međugorje. Nakon čuda tjelesnog ozdravljenja, došlo je i duhovno. David je nastavio graditi karijeru u svijetu kršćanske glazbe. Od 2001. dio godine živi u Međugorju radeći za Marijanska hodočašća.
Njegovu priču o tome kako mu je Međugorje promijenilo život donosimo u cijelosti, a možete ga pogledati i na YouTube kanalu Fruits od Medjugorje. Za više sadržaja preporučujemo vam i Facebook stranicu Fruits od Medjugorje, ako se još niste upoznali s projektom ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’) učinite to OVDJE.
Prvi puta sam čuo za Međugorje 1989. godine u to vrijeme sam bio ozbiljno bolestan i prognoza nije bila dobra. Imali smo i dobrotvorni koncert kao financijsku potporu obitelji i na koncertu su bile dvije osobe koje su vodile putničku agenciju i oni su pozvali moju suprugu Anne i mene u mjesto zvano Međugorje.
Međutim, ja nisam htio ići jer Bog i ja još nismo bili suradnici, a razlog za to je bio moj najstariji sin Ken koji je bolovao od urođene neizlječive bolesti, cistične fibroze. Zatim sam se ja razbolio od Kronove bolesti, pa sam bio ljut na Boga i nisam zapravo želio doći, ali kako se ispostavilo, to je trebao biti moj posljednji odmor sa suprugom Anne.
Nemajući neku vjeru došao sam sa jednim stvarno posebnim svećenikom iz Chicaga, zvao se vlč. Peter Mary Rookey. I kada sam upoznao vlč. Petera Mary Rookeyja, otac Peter me podsjetio na stare župnike iz kaubojskih filmova: vrlo glasan,
Idemo, sada, jedan Amen! I svatko bi odgovorio “Amen”, a mene je to odbijalo jer sam prilično diskretan i to sam smatrao nekako američkim. Došavši 1989. u Međugorje bilo je to mjesto s jednom ulicom, da budem iskren, ulica je počinjala od mosta u Međugorju i završavala na kružnom toku gdje su, kasnije sam saznao, bili ostatci stare katoličke crkve.
A cesta s lijeve i desne strane bila je poljska cesta, tako da takav dojam nisam želio, hito sam natrag u Dubrovnik, tamo sam proveo medeni mjesec, tj. u Cavtatu. Želio sam akciju, puno akcije, ali na svaki razlog za napuštanje Međugorja moja žena je imala odgovor zašto bismo trebali ostati još malo. A proširila se i glasina da bi Peter Mary Rookey trebao slaviti Misu u crkvi svetog Jakova što je bila laž.
Nije čak bio ni na oltaru i kako sam ja izašao iz crkve sv. Jakova, Anne i ja smo se pogubili. Tada sam začuo svoju ženu kako viče: David, David, čekaj, i kada sam se okrenuo, vido sam je kako trči s vrata crkve. Rekla mi je: David, o. Roookey danas vodi molitvu ozdravljanja na groblju.
Okrenuo sam se prema njoj i rekao sam: Nadam se da će imati više sreće nego mi s njegovom navodnom jutrošnjom Misom. Dodao sam: Idem odavde, prebolestan sam, bol je zbog Chronove bolesti bila neizdrživa.
Na to mi je ona rekla: Pomisli, David, na živote naše djece, ako pođeš sa mnom na molitvu, ozdravljenja, čim završi, ja ću otići u pansion, spakirati torbe i idemo za Dubrovnik.
A to su riječi koje sam želio čuti, pa smo prošetali uz crkvu kroz vinograde jer su vinogradi bili blizu, skoro do crkve. Prošli smo kroz jedan lijepi drvored gdje je danas kip Uskrslog Spasitelja do groblja. Bilo je krcato, okupilo se 700-800 ljudi jer je o. Rookey bio tako poznat i kad god bi ljudi čuli da će negdje biti, došli bi jer je imao naročito lijep dar molitve za ozdravljenje.
Kada smo stigli sve je bilo puno, a na groblju se nalazila mala popločana površina ispred malene ukopne kapele, u sredini ukopne kapele stajao je father Rookey i trojica irskih svećenika, blagoslivljao ih je kao i uvijek. I onda su se razišli, blagoslivljali ljude, o. Rookey došao je blizu mjesta na kojem sam ja bio pored jedne mlade osobe u invalidskim kolicima i rekao mu je, sjećam se. Jesi li spreman napraviti korak u vjeri za Isusa?
To mi je ostalo do dana današnjeg i mladić je na to rekao da je, pa ga je pomazao uljem i krenuo dalje prema sljedećoj osobi, te položio ruke, a oni su ‘padali u nesvijest’ kako sam je to tada nazivao. Kasnije sam saznao da se to naziva počivanje u duhu, ali to nikad do tada nisam vidio. Mislio sam da se radi o nekom hokus – pokus svećeniku s nekim svojim praksama, a onda je prišao šestero drugih, oni su svi pali, a ja sam se, kao pravi cinik, okrenuo Anne i rekao: Anne, ovo je histerija!
Kada to netko prvi izvede, svi će to činiti. Nitko neće htjeti ostati na nogama, svi moraju biti viđeni, dobiti ono što dobivaju na tlu i ako ne dobiju to, pitat će se: Što je pošlo krivo? Na to mi je Anne rekla da umuknem i ja sam otišao. Nisam mogao stajati i gledati da se to događa, pa sam se vratio nakon 15 minuta. Na to se Anne okrenula i rekla mi: David, zašto ne bi primio blagoslov?
A ja sam rekao: Hej, ne zaboravi, ja sam ateíst! Ali ona je rekla koristilo bi ti, strašno si bolestan, pa sam ja opet otišao i vratio se, a ta predstava trajala je više od dva sata, ja sam odlazio i vraćao se.
I onda sam konačno rekao: Slušaj, baš si glup, trebao si primiti blagoslov još prije dva sata i mogao si već otići nekamo, pa sam stao u red s oko 60 ljudi; tri irska svećenika su tada stajala ispred o. Rookeya, naizmjence su me blagoslivljali, nije se ništa dogodilo, a ja gledam na sat koliko ću još morati biti ovdje.
Pogledao sam od sata, a o. Rookey, koji je sebe zvao “rookie priest” (svećenik početnik), rekao je: Ja sam samo “svećenik početnik”
Nasmiješio se i rekao mi je: David, ima nešto što mi želiš reći na što sam odgovorio da ne želim razgovarati s njim. Rekao sam mu da sam strašno bolestan, da je bol neizdrživa i da doktori kažu da mi je prestalo još dva mjeseca života, a on je posegnuo za svoj džep i izvadio raspelo veličine moga dlana. Malo crno raspelo, a to raspelo sadržavalo je sedam relikvija sedmorice osnivača Reda servita, slugu Marijinih.
Odatle i to ime, o. Peter Mary Rookey, svi svećenici Serviti imaju Mariju u svome imenu, i tako mi je stavio u desnu ruku taj križ, potom je svojim palcem dotaknuo ulje i time pomazao moje čelo, zatim je položio svoje ruke na moju glavu i počeo moliti i onda se sjećam da je uzeo raspelo iz moje ruke.
Sljedeća stvar koje se sjećam je ležanje na leđima, bio sam u tom stanju 20 minuta. Kada sam ustao s poda, vidio sam jednog političara s nama, iz Irske, nije on baš visoki političar jer mi imamo dva doma parlamenta – Donji dom (vrhovni) i Senat. Oni u Senatu su senatori, tj. nisu političari.
On to stoga uvelike koristi u Americi jer je tamo senator vrlo visoka pozicija i kada sam otvorio oči i pogledao tko stoji iznad mene, kad ono senator Donie Cassidy, a ja sam ga poznavao jer je on bio dijelom glazbenog businessa i prva pomisao kada sam otvorio oči bila je: O, Bože, kada se vrati u Dublin, što li će reći svima na alkohol navezanim glazbenicima o Parkesu koji na leđima leži – u groblju.
Kada sam ustao i obrisao odjeću, rekao mi je: Parkes, Duh Sveti je na snažan način s tobom, počivao si 20 minuta. Ali ja nisam bio svjestan ničega što se dogodilo, osim goruće vreline u mom tijelu koja je išla od vrha glave do vrška prstiju.
Nikada više nakon Međugorja to nisam doživio, niti ikada prije Međugorja, tako da su od toga dana bolovi, tegobe, povraćanje, te proljev uslijed Kronove bolesti nestali. Bio sam veoma sretan što sam doživio duhovno ozdravljenje. Od ta dva čuda, kako ih već ljudi zovu, moćnije je bilo duhovno iscjeljenje. Bio sam okružen nevoljama, nisam imao mira u životu, moj najstariji sin Ken, kao što sam spomenuo, rođen je sa cističnom fibrozom i nisam se s time mogao pomiriti.
Kada se rodio, profesionalno sam igrao nogomet, imao sam veliku čast igrati protiv Pelea, Georgea Besta, bio sam reprezentativac moje domovine. I sada jedan tako utrenirani, vitki, vješti, moćni, energični nogometaš dobije dijete, nesavršeno dijete. Jer, tako sam ga zvao, znao sam ga nazivati svojim križem.
Nikako se nisam mogao pomiriti s time i to je stvaralo razdor između Anne i mene, pa sam dva puta napustio Anne, ali ona ima nevjerojatnu sposobnost opraštanja, tako da mi je oba puta oprostila, primila natrag u obiteljski dom. Hvala Bogu da smo još zajedno i evo proslavili smo 46 godina braka i još se držimo za ruke jer ako se pustimo, mogli bismo se potući.
Ali ono što se dogodilo nakon fizičkog izlječenja je da je želja da napustim Međugorje nestala. Međugorje je gorjelo u meni i crkva sv. Jakova bila je poput magneta. Nisam mogao prestati ići u crkvu sv. Jakova pa smo išli na Misu u pola sedam na hrvatskom, pa smo doručkovali i zatim se vratili na njemačku Misu, a onda, naravno, i na englesku Misu. Ponekad bismo ostali i na talijanskoj Misi.
Tako ozbiljno sam to sve doživio. I jednog poslijepodneva sjedili smo pred crkvom sv. Jakova, samo smo sjedili, nismo pričali, ja sam razmišljao o tih nekoliko proteklih dana, istovremeno je prolazilo mnoštvo ljudi različitih nacionalnosti. Englezi su razgovarali o miru (“peace”), čuli smo i neke Hrvate koji spominju mir, a neki ljudi su govorili da su doživjeli taj nevjerojatan mir na Brdu ukazanja.
Okrenuo sam se Anni, iako sam bio još slab nakon dvije operacije, još sam se oporavljao, pa sam je pitao: Bi li htjela da se popnem na to Brdo ukazanja na kojem ovi ljudi doživljavaju taj mir? Nisam bio svjestan da je bila nedjelja koju bismo mi danas nazvali Nedjeljom Božjega milosrđa pa smo krenuli poslije podne i kada smo došli na brdo, bila je gužva jer se župa Međugorje penjala tada na Brdo.
I kada smo stigli na mjesto gdje se Gospa navodno ukazala prvoga dana, ono je bilo prepuno pa smo Anne i ja nekako sišli s brda i ona je pronašla ogroman kamen na kojega je sjela, a ja sam samo stajao leđima prema Brdu gledajući izravno prema divnim dvostrukim tornjevima crkve sv. Jakova i nisam znao što činiti. Htio sam moliti, ali nisam znao, zaboravio sam moliti i sjećam se da sam si rekao kako ću izmoliti Oče naš. Oče naš… ali to je bilo sve što sam znao.
Onda sam pokušao izmoliti Zdravo, Marijo i sve što sam uspio bilo je to: Zdravo, Marijo. Anne me je sjedeći na kamenu, kako mi je kasnije rekla, promatrala i primijetila kako sam se nešto uzrujao jer se stvarno jesam uzrujao zbog toga što nisam znao moliti i onda je ona skočila s tog kamena i kada je dodirnula tlo, ja sam se instinktivno okrenuo od crkve prema njoj, ispružio sam ruke i zagrlio je i ispričao joj se za sve uvrede koje sam joj nanio, svu bol koju sam nanio našoj djeci, članovima obitelji i našim prijateljima.
Ona je počela plakati i potom je prebacila svoje ruke oko moga vrata i onda, zbog te male geste ljubavi, ja sam počeo plakati. Tako smo zagrljeni plakali desetak minuta i kad sam prestao, osjetio sam taj neopisivi unutarnji mir. Unutarnji mir koji je očito Davidu Parksu omogućio živjeti s Davidom Parksom. Nisam više htio ići iz Međugorja.
Kako su se približili dani odlaska, nisam želio otići, previše sam toga dobivao, zbližavao sam se s Bogom svaki trenutak. Dobio sam novi uvid. Mogao sam vidjeti što je Bog želio da vidim svojim očima i naočalama.
Na dan odlaska otišli smo u zračnu luku i let je bio otkazan, a ja sam se želio vratiti, ali svi ostali, tih 165 vjerskih manijaka, kako sam ih doživljavao, dokopali bi se pratiteljice. Da je bila na terminalu za odlazak, raskomadili bi je. A ja sam se htio vratiti u Međugorje. Ljudi su govorili: Ne mogu vjerovati da se njezin muž želi vratiti u Međugorje.
U toj životnoj fazi ja sam bio samozatajan, posebno po pitanju vjere i većina ljudi je znala da sam ljutit zbog Kena ali sjećam se da je trebalo 6 mjeseci da se oporave trbušni mišići nakon te dvije operacije.
I kada sam došao kući, još nisam mogao pjevati, mišići mi nisu dovoljno ojačali, pa sam tri dana nakon povratka iz Međugorja otišao do benda da ih sve vidim. A kada sam krenuo u Međugorje, njima su rekli da im je preostalo još dva tjedna života, pa su mislili da me nikad više neće vidjeti u dobrom stanju. I kada sam ušao u sobu, stajao sam uspravno jer sam prije toga bio zgrčen uslijed neizdržive boli i tamo je bilo sedmero glazbenika koji su puno pili.
Znate, većina glazbenika, ako su baš profesionalci, pronalaze snagu u alkoholu jer im umanjuje bol i tako to, i kada sam ušao, oni su ostali potpuno zatečeni i samo pitali što se dogodilo. Pa sam im rekao, a njihova reakcija bila je: Pa to je čudo!
Nemoguće, kada si otišao prije deset dana, nismo mogli ni pomisliti da ćeš opet ući ovamo. I tako su oni svima počeli o meni pričati i za tri dana su me nazvali iz Udruženja glazbenika iz njihova ureda u Dublinu. Imamo super vijesti, super priču, ali kao da je Bog odlučio, kada sam već bio tu, da želi da učinim nešto za Njega.
I kada sam se vratio pjevanju otprilike šest mjeseci kasnije, bila je to rock & roll glazba, suradnja je trajala do rujna 1993., ali u rujnu sam osjetio da mi je ponestalo osjećaja za to. To je vjerojatno jedini način kojim bih to opisao i uvijek sam bendu govorio: “Gledajte, kad mi ponestane osjećaja, nema smisla u dolascima jer nas je bilo sedmorica. I tada sam odlučio učiniti nešto za Gospodina, jednostavno sam osjećao da je polako slagao male stvari u mom srcu koje je želio da napravim.
Kako se to manifestiralo? U lipnju 1993. gospođa Heather Parsons, koja je također bila novinarka, željela je otići u Međugorje u vihoru rata napraviti dokumentarac o ratnom Međugorju i tražila je, naravno, dobrovoljca.
Evo me, Gospodine! Moja obitelj bila je uznemirena uslijed pomisli da idem u ratnu zonu odraditi to u svetom mjestu. Ipak smo došli i snimali smo izvan vrata sakristije, a u to vrijeme o. Filip Pavić bio je koordinator za hodočasnike iz engleskog govornog područja.
O. Filip, sjećam se kad sam bio tu 1989., bio je koordinator i imao je divan glas, uvijek je pjevao, mogao je ovdje imati i Sikstinski zbor, nije mu to smetalo, on je predvodio. I tako smo snimali i odmah iza nas bila su vrata sakristije, otvorila su se i, naravno, izašao je on i sa svojim čikaškim naglaskom upitao je: Zna li netko ovdje pjevati?
Ja sam šutio, ali ekipa mu je tada sugerirala: Oče, on zna, on zna! Na to sam se ispričao fra Filipu da ne mogu pjevati jer nisam ponio svoje matrice.
On je stajao malo pogrbljen, pa se na to uspravio i rekao: Ne treba ti matrica da pjevaš za Gospu, pa onda nisam prošao kroz vrata nego ispod vrata osjećajući se tako malen, ali tijekom pričesti zapjevao sam Ave Mariju a capella i sjeo opet dolje, te na koncu izašao opet snimati kada mi je prišao jedan visoki, dugi čovjek, mršav kao prut i upitao me što radim u rujnu.
Na to sam ga pitao: Koga to zanima? Predstavio se kao dr. Sam Worley. On je rekao da vodi marijansku konferenciju u Pittsburghu i da bi htio da dođem otpjevati Ave Mariju. I tako je Gospodin sve to skupa povezao. I bio sam pozvan u rujnu, otpjevao sam Ave Mariju i to, čini mi se, dvadeset četiri puta u tri dana jer bi mi u svakoj pauzi rekli: Pjevaj Ave Mariju, a tamo je bilo deset ljudi koji su vodili 10 najvećih marijanskih konferencija diljem Amerike i ja sam bio pozvan. I tijekom sljedećih nekoliko godina, od govornika postao sam i voditelj na svim tim konferencijama.
Tako da je Gospodin sve to već bio isplanirao, samo je tražio moj pristanak da to činim. Bože, kako sam sretan bio, baš sretan! Radim ovdje u Međugorju od 2001., bila je to prilično neobična epizoda, putovao sam Amerikom i svijetom izvodeći kršćanske koncerte od 1993. kao što sam rekao.
U isto vrijeme moj sin Ken se ozbiljno razbolio, ima cističnu fibrozu, pa su njegova pluća bivala s vremenom sve slabija i mnogo puta tijekom tih godina morao sam prekinuti turneju i vratiti se zbog Kenovih ozbiljnih poteškoća. Tu je bio i jedan gospodin koji ima hodočasničku agenciju s kojom ja sada surađujem, a zove se Marijanska hodočašća. Znao sam biti i vodič, pa je on organizirao grupe jednom ili dva puta godišnje.
Od 1997. do 2001. mi bismo se nalazili svakog siječnja jer je on mislio iskoristiti novu tehnologiju, tj. Internet, u promidžbi svog posla. Tako bi se mi našli u siječnju i on bi mi rekao: Gle, David, ti ideš u Ameriku, postoji li ikakva mogućnost da nas promoviraš? Uskoro pokrećemo web stranicu.
Web stranica nikada nije realizirana, pa me u siječnju 2001. nazvao Tom i pitao: Kada ideš u Ameriku? Moram se naći s tobom prije nego odeš evo što bi želio da napraviš. Rekao sam mu: Čekaj, Tom, ne mogu napraviti za tebe ništa osim promidžbe tvoje web stranice.
Rekao sam mu da imam karijeru. Znam, ali mogao bi kada dođeš kući, mogao bi. Uzvratio sam da ne bih mogao ni kad se vratim doma. Još mi se on obraćao 4 ili 5 puta i ja sam uvijek imao ispriku. Mislio sam da ću ga se riješiti jedino ako mu kažem sljedeće: Gle, Tom, Ken je na listi za transplantaciju novih pluća i ako ih dobije, mene više nema.
Nebitno je što ja tada radio i koliko ću dugo izbivati. On je rekao: O tom potom i tako smo se rastali. Odvezao sam se kući, vožnja od 5 minuta i kada sam stigao, Anne me pitala: Što ti se dogodilo? Bio sam tako uznemiren i pod dojmom da sam joj uzvratio: Kako to misliš?
Ona me pitala jesam li imao prometnu. Rekao sam ne, mislim da su mi upravo ponudili posao. Pitala me: Gdje? I ja sam rekao: U Međugorju. Hm, ona je poskočila sa stolca u kuhinji kao da je dobila na lotu.
U dnevnoj sobi boravio je Ken koji je tek tog petka izašao iz bolnice i nije bio skroz pokretan, mogao je prijeći s kreveta do toaleta kada je morao. Kada je čuo svo to uzbuđenje, izašao je iz kuhinje i pitao: Što se događa, što je? Anne mu je rekla: Tvome tati ponuđen je neki posao, a Ken je upitao gdje. Ona je rekla: U Međugorju.
On mi je tada prišao i stao točno ispred mene, pogledao me ravno u oči i rekao: I ti ga prihvaćaš, zar ne? Često se pitam: Zašto si ovdje? Volim pjevati, volio bih svaku večer održati koncert jer sam znao da sam ovdje u Međugorju ozdravio, te zbog dara glasa kojeg mi je Bog dao i posebno jedne predivne pjesme koja je započela moje cijelo djelovanje.
Prekrasna pjesma pod naslovom “Daj mi živjeti”. Rad s ljudima je drugačiji, zaista, teško je jer su, posebno danas, svi vrlo zahtjevni, kao grupa ljudi mi želimo sve, odmah i tu nema tolerancije. Jedna stvar koju bih pak izdvojio u svom poslu ovdje je da ljudi ovamo dolaze bez ikakve nade.
Ono što je bilo ispravno kada smo mi bili mladi je sada totalno krivo. Što je crno sada je bijelo, i to je jako teško. Mislim da me Bog ovdje drži je što jako naglašavam Njegovu velikodušnost, i jako naglašavam njegovo oproštanje nama i nastojim ukazati da se mi trebamo založiti za Gospodina, ne možemo više biti pasivni, stvarno moramo biti njegovi vojnici. Stvarno moramo početi živjeti vjeru, ne više pričati o njoj jer to nema smisla. Pričanje je bez veze.
I zato mi moramo javno isticati svoje vrijednosti i reći: Gle, ja sam katolik! Jer, ti možeš otići u bilo koju vjeru, islamsku, baptističku… ili koju god crkvu na svijetu i oni su glasni, oni su agresivni. A mi katolici imamo sve i opet ljudima ništa ne govorimo. Znači, ne mislim da bi sada trebali hodati po kućama i kucati, ali bih dao sve od sebe da ljudi vide da je Gospodin prisutan u meni.
Mislim da mi imamo sposobnost potaknuti ljude k vjeri, ali isto tako imamo i sposobnost odbijanja ljudi onim što kažemo ili kako nešto činimo. Tako da je najveći dar što sam ga mogao dobiti je biti dio ovog divnog mjesta koje je promijenilo milijune ljudskih života, milijune ljudi. I samo da mogu vidjeti, kako to često znam reći, u susretu s hodočasnicima vidim sebe svaki tjedan.
Uvijek sam na prednjem sjedalu, ljutit, neraspoložen i onda za dva dana uvidim da ih je Gospa prigrlila kao što je mene tako nježno prigrlila da budem s Njezinim sinom Isusom. Mislim da se ljudi vraćaju u Međugorje jer tu doživljavaju mir Gospodnji, kao i ljubav Božju. Kao što sam rekao, imam 68 godina,sve što su nas u školi učili bio je strah od Boga.
Mi smo se Boga jako bojali, ali kada sam došao ovamo 1989., jedna od prvih stvari koje sam naučio bila je ljubav Božja. On nas voli i nebitno je koliko si daleko od Njega; nebitno je što si učinio protiv Njega.
Ja sam se često osjećao poput sv. Pavla. Kada sam odrastao, pjevao sam u zboru u crkvi sv. Pavla u naselju Arram Quay u dobi od 11 godina. Točno iza visokog oltara stajao je ogromni mural sv. Pavla kako pada s konja i godinama to nisam povezivao. Bio sam poput njega, progonio sam ljude i onda kada sam došao ovdje, shvatio sam što ljubav Božja može učiniti za tebe i stvarno mislim da se zato ljudi vraćaju.
Imamo ljude koji kažu: Znate, došao sam da se ponovno napunim ovim mirom. Vraćam se da steknem mir koji mi Bog može dati. I ja mislim da je to najveći kompliment koji možemo dati. Još jedna lijepa stvar je, da ne kažem krivu riječ, ovdje u Međugorju nema nikoga koji bi ti to sve nametao.
Nema nikoga tko bi ti docirao ovo ili ono inzistirajući da mu vjerujemo. A ja se uvijek sjetim vodiča kada sam prvi puta došao ovdje. Sjećam se priče kako je mladi Jakov došao fra Jozi prenijevši mu što mu je Gospa rekla.
On nije pitao fra Jozu vjeruje li mu i ja mislim da je to jedno od najvećih svjedočanstava: Znate, ja vam ovo kažem, a vi s time činite što želite. Moj najmlađi sin Gary bio je preplašen prije dolaska jer je mislio da je ovdje neka vrsta stroja u koji si ubačen da te zdrma.
On je svratio ovdje u, kako ih ja nazivam, Međuheights (Međuvisine), ali tu osjećaš samo ljubav. I prijatelje koje nađeš ovdje u Međugorju ako si na hodočašću, iako ih možda više nećeš sresti,to je istinsko prijateljstvo. Ti se sjećaš onoga što su oni govorili, rana i boli koje su nosili i većina čudesa koja bi se događala u Međugorju zbivala bi se oko stola, za večerom.
Može to biti najtiša osoba, koja cijeli tjedan nije progovorila i baš dan prije odlaska ona ispriča priču koja je toliko moćna i ti shvatiš da je to razlog zašto si tu. Nikada prije tu osobu nisi vidio, no ona ti je dala odgovor koji ti tražiš od Gospodina. Stoga, Međugorje me uvijek ponovno iznenađuje. Ovdje je nešto novo svaki dan odavde se izlijeva ogromna količina milosti i blagoslova.
