Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela,
nek uskliknu službenici Božji,
i s pobjede tolikog Kralja
neka jekne trublja spasenja.
Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom,
i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja
neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.
Hvaljen Isus i Marija! Upravo smo čitali stihove Hvalospjeva uskrsnoj svijeći koji se pjeva u vazmenoj noći, a pripisuju se sv. Ambroziju.
Kao što smo jučer jedni drugima čestitali Uskrs, trebamo to nastaviti ne samo danas, nego i sljedećih tjedan dana s jednakim žarom i radošću. Naime, Crkva slavi vazmenu ili uskrsnu osminu od nedjelje uskrsnuća do druge uskrsne nedjelje, nama poznate kao Bijela nedjelja, a od 2000. godine sveti papa Ivan Pavao II. proglasio ju je i Nedjeljom Božanskog milosrđa. Crkva od 3. ili 4. stoljeća običava produžiti svetkovanje nekih dana i nakon same svetkovine. Tako su kršćani počeli liturgijski slaviti osam dana nakon Uskrsa kao i samu nedjelju uskrsnuća. Tijekom tih osam danas nije se obavljao nikakav posao, osim nužnih. Bilo je to neprestano slavlje, a u tom su slavlju posebno mjesto zauzimali novokrštenici, neofiti. Od uskrsne noći kada su uronjeni u vodu krštenja i odjenuli bijelu haljinu kao simbol novoga života u Kristu, svaki su dan, odjeveni u svoje bijele haljine, sudjelovali u svetoj misi i primali Tijelo Kristovo. Uvečer druge uskrsne nedjelje, odlagali bi svoje bijele haljine i odijevali civilno odijelo pa se stoga ta nedjelja naziva dominica in albis, kod nas poznatija kao Bijela nedjelja.
Iako više nije u praksi običaj nošenja bijelih haljina i njihova odlaganja na Bijelu nedjelju, proslava vazmene osmina treba ostati vrijeme slavlja za kršćane širom svijeta, kako se ne bi dogodilo da se nakon intenzivnog vremena korizme i pripremanja za Uskrs vrlo brzo, nakon samo jednog dana proslave vratimo uobičajenoj zabrinutošću za sutra, ponovno mlaki, tužni i bezvoljni, ponovno u nevjerici da smo voljeni i spašeni. Kao onaj osjećaj kad se odgleda dobar film u kinu, iziđe na ulicu i ponovno vrati košmaru života.
Prošli su dani korizme, odricanja, posta, oplakivanja grijeha i slabosti! To ne znači da ne trebamo i dalje nastojati biti bolje osobe. No ne zadržavajmo previše pogled na sebi i na svojim slabostima i grijesima. Pogled nek nam je uprt u Isusa koji nam je darovao spasenje. Naše „ja“ koje uvijek nešto hoće, nekamo stremi, u nemiru traži mir, pada i ponovno se podiže, umire na dan stotinu puta i opet se rađa, to naše „ja“ Krist je zaodjenuo bijelom haljinom nevinosti, spasenja, ljubavi i takve nas želi privesti Ocu. On sam je uzeo ljudsko kako bi nas zaodjenuo u božansko! Preko usta kršćanskoga pisca iz 2. stoljeća, sv. Melitona Sardskog, progovara o sebi: „Ja sam oslobodio osuđenoga, ja oživio mrtvoga, ja uskrisio sahranjenoga! Ja sam uništio smrt i pobijedio neprijatelja, zgazio pakao, svezao jakoga i oteo čovjeka u nebeske visine! Dođite, dakle, sve obitelji čovječanstva ugnjetene grijesima i primite otpuštenje grijeha. Jer ja sam oproštenje vaše, ja vazam spasenja, ja janje zaklano, ja otkup vaš, ja život vaš, ja uskrsnuće vaše, ja svjetlo vaše, ja kralj vaš! Ja vas uzdižem u nebeske visine, ja ću vam pokazati Oca koji je odvijeka. Ja ću vas uskrisiti svojom desnicom!“
Ovo je mnogo razloga za radost i slavlje! Želim vam blagoslovljen dan i sretan Uskrs!
Piše: s. Branka Perković
