Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2,16-21
Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.
Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve se drugo vezano uz njegovu osobu prepušta činu vjere. Povijest nije kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak.
Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. ‘Mnogo puta i na razne načine…’ Pascal, genijalni matematičar te gorljivi vjernik i kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.
Mogli bismo se poslužiti suvremenom slikom. U suvremenim zračnim lukama na određenom mjestu snažni reflektori paraju noću snopom svjetla mračno nebo pod određenim kutom. Odašilju signale zrakoplovima. Okreću se sporo, ukrštavaju se i sijeku, nestaju i ponovno se pale. Tako je i s Izraelom. Svjetlosne staze paraju neprestano tamu i na kraju nebo ostaje mračno. Međutim, iznenada, u jednom trenutku, taj se snop svjetla usmjeruje na jednu jedinu točku koja postaje sve snažnijom, prerasta u veliku zvijezdu, i sve se zgušnjava u Isusovoj osobi.
Odjedanput se u mrklini noći otvaraju oči i čovjek spoznaje ‘Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga’. U toj se Riječi i Imenu sažimlju i povezuju sve izgovorene riječi Biblije, Božje riječi: U tvome svjetlu mi svjetlost vidimo, rekao bi psalmist (Ps 36,11). Ali istodobno i iskustvena tvrdnja: “Samo Gospodin Bog zna jedini, zašto je i čemu u sadašnjim svjetskim odnošajima nužno da je Krist još uvijek skriven, zaogrnut velom, okružen s toliko stranog i skrivenog; čini se kao da svijet, čovječanstvo ne bi mogli podnijeti neposredan dodir i susret s njim, razotkrivenim Kristom” (Schelling, filozof).
Na što nas poziva današnji dan? Nova godina, prijelomnica, razdjelnica? Na trenutak zaustaviti se i razmisliti o svome vremenu. Okrenuti se unatrag, baciti pogled naprijed. I živjeti ovaj trenutak. Ovo danas koje mora imati svoj sadržaj. Biti svjestan da je čovjek samo hodo-časnik, putnik na ovoj Zemlji. Putnik koji, da bi išao naprijed, mora se okretati prema Izvoru koji je i konačni Uvir.
Suvremeni je čovjek radoznao. Stoga je u duši rastresen, nemiran, u potrazi za senzacijama. Turist koji promatra život kroz video-kameru ili fotografski aparat, a danas u bezbroj sebića (‘selfija’). Posvemašnja pokretljivost uzrokuje sveopću uzetost. Sve veća brzina čini Zemlju sve manjom, dosadnijom. Nitko više ne govori o brzini vozila ili vlaka, već se sanja o nadzvučnim mlažnjacima, laserskoj tehnici brzine svjetla, i na kraju čovjek postaje žrtvom vlastitih izuma.
Već je sada čovjek poput invalida: vozi se u vozilu, vlaku, leti u zrakoplovu, a da se ne (po)kreće. Kroz televizijski zaslon gleda ravnodušno cijeli svijet, nesposoban odabrati ono najvažnije. Čemu još prostor, kad je vremenski kraći let od Pariza do New Yorka nego vožnja vozilom od Zagreba do Mostara? Stoga je bitno zamisliti se nad vremenom. Prostor nije u pitanju, već vrijeme koje živimo, u kome živimo, i kako u njemu živimo. Pustinjski su oci znali reći: “Demoni su vrlo hitri, vrlo brzi, ali veoma teški”, dok su anđeli lagani. Život nam nije ništa lakši, štoviše, svednevice je teži, zamorniji i dosadniji.
Čovjek je, htio on to ili ne htio, postao pustinjak u pustinji života. Osamljen, od svijeta izdvojen, s više zasuna zabravljen u svome stanu, u strahu od susjeda ili provalnika. Živi svoj život dosade i neutješenosti. Ništa ga ne može oduševiti, sam je život postao odurnost, gađenje. One je kršćanske pustinjake i eremite resila radost, nutarnji mir, nepomućenost, sloboda, zdravlje duše. Bili su na jednom mjestu, a pred sobom su imali cijeli svijet, jer su bili ispunjeni Bogom. Bili su uronjeni u tu zbilju, slavili su svakodnevno zemaljsku i nebesku liturgiju. Nikad im dani nisu monotoni, jer Duh neprestano obnavlja lice Zemlje i srce pojedinaca. Znali su svakomu dati pravi savjet, od običnog čovjeka do kralja.
Danas se pustinja širi. Duše su opustošene, ljudi nesigurno gledaju u sutrašnjost. Pogled je zamućen, izgledne prilike gotovo nikakve. Duhovno bi se ozračje dalo usporediti s propašću Rimskog carstva te sa završetkom epohe helenizma.
Ovako je ondašnju situaciju opisao nobelovac Pasternak u Dr. Živagu: “Rim se pretvorio u golemu staretinarnicu, ropotarnicu i tržište posuđenih božanstava i pokorenih naroda. U kaotičnom rašomonu i darmaru bijahu na dražbi nebo i zemlja. Dačani, Heruljani, Skiti, Sarmati, Hiperborejci – teški kotači bez žbica, oči koje žmirkaju iz usaljenih lica, okrutnost, veliki podvoljci, ribe koje se hrane mesom obrazovanih robova, nepismeni carevi! Na zemlji bijaše više stanovnika nego u sljedećim stoljećima. Tiskali su se u hodnicima Koloseuma, međusobno se gušili, trpjeli strahovite muke…
I u tome kaosu mramornih i zlatnih bljutavosti izranja onaj znani lik: prozračan, lagan, obučen u svjetlo. Naglašeno čovječan, iz provincije, iskonski Galilejac. Istoga trena dođe kraj svim tim pustim bogovima i narodima. Započe život čovjeka. Čovjeka tesara, čovjeka za plužilom, čovjeka pastira sa svojim stadom za zalaza sunca, čovjeka bez truna oholosti, čovjeka koga zahvalno veličaju uspavanke majki i slike u umjetničkim galerijama”.
Dakle, jednostavnost koju naviješta Galilejac, zaokret prema stvorenju i Stvoritelju. Gdje naime umre Bog, umire i čovjek, a s njime i priroda. Tomu smo svjedoci na svakom koraku. Onaj se opis dade tako lako prenijeti u doslovnom smislu na suvremene metropole, od Tokija, Hong-Konga, Singapura, Pariza, Londona, do New Yorka. Sve vrvi od dosade, čovjek ne zna što bi sa svojim vremenom, makar ga nikad nema dosta i uvijek nekamo žuri.
Stoga se treba upravo na prijelomu godina zamisliti nad Jednim, nad Isusom Kristom. Ma koliko sićušna bila ova Zemlja u svemiru, i ma koliko bila sitna Palestina, Betlehem, Kalvarija na tom zemljovidu, postaju oni ipak središta i žarišta u svemirskim beskrajima. Jer ta su mjesta znameni Božje ljubavi, obrata. Znameni Božje odluke za čovjeka i Zemlju, a isto su tako i za nas kriteriji naše odluke za Boga. Drugoga nam izbora nema osim prigrliti Isusa Krista. Jer sve je od samog početka, od svog iskona usmjereno prema tomu Jednome i on postaje jedinim kriterijem spasenja ili propasti, za cijeli svemir.
Dogodi li se to, ne ćemo biti neprestano tjerani tamo-amo u prostoru, biti u potrazi za izgubljenim vremenom, već će naše vrijeme uranjati u Onoga tko nam ga je darovao. Nema težeg grijeha od ravnodušnosti zasićenih i presitih. Samodostatan bogataš komu Bog ne treba, poput onoga gavana u Evanđelju, koji je napunio svoje žitnice (usp. Lk 12, 16 sl.). U tome možemo savršeno odčitati tragični paradoks povijesnog kršćanstva. Dok je bilo progonjeno, ono je pobjeđivalo, Kad je steklo i dobilo pravo građanstva i postalo državnom religijom, preplavili su ga prosječni kršćani i pretvorilo se u dvoličnost, nevjerodostojnost, prosječnost, indiferentizam.
Isto nam prijeti i u ovom vremenu prijeloma. Kako ćemo ga iskoristiti i što će od nas biti zavisi od naše suradnje s Gospodinom. Neka Gospodinovo Ime bude ispisano velikim slovima na našim vratima, čelima, životima, u godini koja nam predstoji: ime ISUS!
NOVA GODINA: BLGDAN MARIJE BOGORODICE
Svjetski dan mira
Da bi se čovjek snašao u prostoru i vremenu, trebaju mu orijentiri. Treba mu kalendar, datumi, treba mu kompas. Vidimo kako kalendar života u svakog od nas biva danomice tanji. Listovi se u kalendaru otkidaju, netko otkida listove našeg života i ne znamo kad će jedna ruka otkinuti posljednji list našeg života. Znamo samo jedno: Jedan je list tog kalendara određen svakome od nas, neminovno. Na tome listu bit će odčitana sudbina svakoga pojedinačnog života.
Svaki pojedinačni život sadrži u sebi misiju, poslanje. Pogotovo svaki kršćanin živi u znaku jedne osobe u čije je ime kršten. Danas je svijet suočen s nešto više od dvije milijarde krštenih osoba. Koliko ih je samo nominalno kršteno, koliko ih je samo po statistici i statično? Isus je poslao sve da budu sol zemlje, svjetlo svijeta. Što je od toga ostalo, što je nastalo iz Isusova naloga? Zacijelo, da su kršćani shvatili ozbiljnije Isusovu riječ i poruku, bilo bi daleko manje siromaštva, daleko manje ratova, mržnje, bratoubojstava. “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem”. Što je iz toga nastalo i ostalo na ovom svijetu? Da smo jedni drugima davali istinski mir, od srca, bilo bi daleko manje okrutnosti, nepravde, tlačenja, iskorištavanja, uništavanja čovjeka i životnih uvjeta.
Posvuda se diže znak za uzbunu: Planetarne su zalihe pri kraju. Čovjek nemilice uništava okoliš, iskorištava postojeće izvore. Svi dižu znak na uzbunu, SOS – za spas planeta zvana Zemlja. Ali su istodobno manje i tanje rezerve ljubavi, spremnici ljubavi su ispražnjeni, nema više praštanja, susretljivosti, razumijevanja. Nema zaliha mira, radosti. Čovječanstvo je poput bolesnika komu se sve dozira u ljekarničkim mjerama, na kapaljke i tablete. Nema dijaloga, i ako se gdje pojavi tračak razumijevanja na globalnom planu, onda se to napuhuje do iznemoglosti i u to se polažu nerealna očekivanja.
Pomanjkanje smisla prati sve bez razlike. I one koji žive na visokoj nozi, koji imaju materijalno obilje. Čemu bogatstvo i gomilanje stvari oko sebe, ako je presušila lijepa riječ na usnama bračnog druga, ako je zakržljala ljubav, a srce ispražnjeno, uvelo, uništeno?
Današnji dan stoji u znaku Marije Bogorodice koja donosi Isusa. Veliki znak na početku novog ljeta. Marija je začela Riječ – Boga te postaje odgovornom za njegovu sudbinu. Nema veće sreće od mogućnosti reći Bogu svoje životno da – u povjerenju, ljubavi, predanju, poput Marije. I suživjeti se s time.
Pred Marijom nam biva jasno: Svaka velika stvar samo će onda uspjeti, ako je početak bez sjene i mrlje, bez mane i grijeha. Je li neki pothvat ili namisao povezana s grijehom, nasiljem, krvlju, ubojstvom, nemoguće je da iz toga plodi dobri plod, makar se nastupalo u ime Isusa Krista. Isus je uvijek otklanjao bilo koji oblik nasilja.
Kršćanstvo nije žalovanje za lijepim starim vremenima i običajima, lijepom liturgijom, kršćanskom kulturom, velikim dostignućima na području teologije i uma, već je ono ponuda i mogućnost da čovjek u svome biću i svojim bićem, svojom krvlju, poput Marije, hrani, odgaja i donosi svijetu ono što nam je Bog sam dao i daje kao ponudu, i to besplatno: Isusa Krista. Sve ostalo je pred tim znakom i osobom te tom osobnom zadaćom suvišno i drugorazredno.
Na pragu Nove godine stavlja nam se pred oči Marija kao izvorna stanica Crkve, prastanica istinske vjerničke egzistencije. Marija baca svjetlo na ulazu u novu godinu, ona ujedno osvjetljuje i naš život, kao osoba tik do Isusa Krista. Marija nikoga ne zasjenjuje, ne baca u sjenu, nego prosipa svijetom svjetlo, Isusa. Nije ona nikomu i ničiji suparnik ni konkurencija. Ona je sazrijevala i rasla u Božjem ozračju, i tu vidjela svoju misiju. U nju bijaše posijano i pohranjeno zrno koje je tiho raslo, kvalitativno i kvantitativno. U tišini njezina doma i egzistencije. Jedna riječ koju je izreka postala je sudbonosnom i sudbinskom za cijeli svijet. “Fiat”. Neka ta riječ bude naslovnik i ove godine u našem životu.
U svima nama postoji iskonska težnja i napast (za)gospodariti nad drugima, zasjeniti druge, baciti u sjenu, iza sebe. Marija naprotiv baca svjetlo u svijet u Isusovoj osobi. Marija je majka koja otvara bezbroj mogućnosti da kažemo svoje osobno da Gospodinu u svome životu.
Po Mariji je svjetlo upaljeno u našim životima i na nama je da ga nosimo kroz život, kroz dane i godine. I širimo ga oko sebe. Nad svakim od nas izgovorena je Isusova riječ: Evo, šaljem vas kao ovce među vukove. Nije to samo slika, nego okrutna stvarnost našeg života. To je sudbina Kristova djela u svijetu. Kršćanstvo se sve više suočava s vukovima, čoporima vukova. Nema više jedinstvenog Zapada, kršćanske uljudbe koja je davala ton cjelokupnom životnom ustroju stoljećima. Danas se naselio strah u duše, u kosti. Strah sviju pred svima, strah za životni prostor, za zrak, za vodu, kruh. Strah koji plodi nasiljem, mržnjom, bezvlađem.
Gdje je izlaz iz takva stanja? Ponovno se okrenuti Isusu Kristu! Nad svakom novom godinom ispisuje se velikim slovima ime I S U S . Na današnji dan dobio je to ime Isus, osmi dan po rođenju. Pokretačka snaga povijesti nije teorija, dijalektika, nije rat sviju protiv svih, nego osoba Isusa Krista kao novogodišnji dar i program. On je jedna velika poruka svijetu.
Nad današnjim danom stoji također i velika hipoteka. Naime, ovo je svjetski dan mira. Mir za kojim težimo, koji tražimo i koji nikako dohvatiti. Što reći o miru u nemirno vrijeme? Okrenemo li se malo unatrag, u povijest, kojih sedamdeset i pet godina unatrag, pada nam na pamet datum kad je bačena prva atomska bomba. S paklenskim fijukom oborila se ta neman u dubinu. U milijuntome djeliću sekunde rodilo se novo sunce blještava svjetla, stotine i tisuće puta svjetlije od našeg Sunca. Ta je ognjena kruglja ižarivala iz sebe milijune stupnjeva topline prema Hirošimi. U jednoj sekundi sprženo je 87 tisuća ljudi. U toj paklenoj sekundi 72 tisuće je pretrpjelo teške ozljede i opekline, a sedam tisuća kuća pretvoreno je u prah. Ta se prašina podigla kilometrima u zrak, i u tome trenutku cijeli je prostor postao otrovan, radioaktivan, okužen.
Danas ima u svijetu više od pedeset tisuća atomskih bombi, jačine milijun atomskih bombi one iz Hirošime. Svakog se dana izdaje milijarda dolara za naoružanje, a time se milijardi ljudi oduzima kruh potreban za život. Tzv. ‘overkill’ faktor dostignuo je brojku 50. To će reći da se možemo pedeset puta uništiti! Kao da nije dovoljno samo jedno uništenje!?
Proces naoružavanja se nastavlja. Tko ga može zaustaviti? Nitko nikomu ne vjeruje. Davno je Isus izrekao blaženstvo o mirotvorcima koji će biti i zvati se sinovima Božjim. Blaženstvo o krotkima koji će baštiniti zemlju. Mir se ne rađa i ne nastaje s pomoću rezolucija ili deklaracija, za okruglim stolovima, niti je mir u ravnoteži atomskih potencijala među velesilama.
Mir nastaje kad jedni drugima praštamo, kad se ljubimo, kad odgajamo djecu u strahopočitanju pred drugima. Kad jedni o drugima lijepo zborimo, ne s mržnjom ili osvetom. Kad na druge ne bacamo ružno svjetlo, riječi, poglede. Kad ne pravimo razlike među ljudima. Jer, svima nam je isti Otac. Mir se rađa kad uklonimo agresije i agresivnosti, kad se pomirimo sa sobom, kad prihvatimo sebe i svoj život.
“Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku… Onima koji mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jarka osvanu!”… “Prekovat ćemo mačeve u plugove, koplja u srpove”, stoji pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku, “i nećemo se više učiti ratovanju”. Tu je izvorna biblijska misao izokrenuta i izvrnuta.
U Bibliji mir stvara Bog. Gdje Bog vlada i zavlada, nestaje mačeva i kopalja, ljudi se ne uče ratovanju, nego su braća. Gdje i kad Bog uspostavi svoju vlast, svoj poredak, nastaje pravi mir. Bez Boga mira nema, mir je plod i dar Boga. Mir je djelo pravde, veli Izaija, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje (Iz 32,17).
Marija u svom programu ima uvijek mir. Kraljica Mira, i kod nas u Međugorju. Potrebno je staviti sebe i sve svoje pod njezin plašt i program pa će sve onda roditi i ploditi mirom, sveopćim i osobnim.
