Prije nekoliko tjedana jedan međugorski župljanin objavio je knjigu u kojoj na iskren, detaljan i potpuno osoban način vodi čitatelja kroz svoju mladost, unutrašnje borbe, vrijeme ovisnosti, liječenja od iste, pronalasku Boga i mnoge druge teme.
U mom slučaju kada pisca poznajete privatno, čitajući knjigu shvaćate da je zasigurno bio nadahnut odozgo u samom procesu prenošenja svoje životne priče na papir.
No, knjiga nije tema ove kolumne iako dajem preporuku da je pročitate (Dario Vasilj, “Josipe, evo ti Marije”).
Prvu večer nakon promocije počela sam čitati Dariove zapise i zastala na jednom dijelu u kojemu sam pronašla sebe.
U njegovom prvoj javnom svjedočenju u zajednici Cenacolo, nespreman na javni govor, ali u želji da pridonese svojoj braći, stao je ispred grupe hodočasnika i dijelio detalje iz svoga života koji su ga doveli u zajednicu. Međutim, kada je došlo vrijeme za postavljanje pitanja posjetitelja, osjetio je dozu straha i nedostojnosti da bude taj koji bi nekome mogao ili trebao dati savjet.
Jedna majka je podigla ruku i upitala Darija kako da objasni svojoj kćeri koliko je bitno da nedjeljom ide na svetu misu.
“Koliko vas je barem jednom u životu bilo zaljubljeno?”, upitao je Dario prisutne.
Gotovo svi su podigli ruke.
“A koliko ste puta u tjednu tada željeli vidjeti tu osobu u koju ste bili zaljubljeni?”, upitao je opet.
“Gotovo svaki dan”, odgovorila je skupina jednoglasno.
Dario je nastavio:
“Tako je i kad se zaljubiš u Gospodina. Tada samo nedjeljna misa ne bude dovoljna. Poželjet ćeš biti s njim svaki dan. Jer ljubav traži susret. I tada više ne govorimo o dužnosti, nego o čežnji.”
Time je Dario završio,kako kaže, svoj s neba nadahnuti odgovor.
I odgovorio je i meni.
Iako sam čitav život, odrastajući na nekoliko metara od međugorske crkve, bila aktivni član iste, tek sam se na pragu četrdesetih zapravo zaljubila u Gospodina.
Kad te život baci na koljena, sklopi ruke, ionako već klečiš.
E to moje bacanje na koljena tražilo je odgovor u Gospodinu. I godinama prije se tražilo, ali sa prilascima i odlascima Njemu i od Njega kako je meni odgovaralo. I onda nastaje promjena. Godine iskustva, zrelosti, traženja odgovora, dovedu te do spoznaje da je Bog uvijek tu, samo mi nismo. I da je svaki križ samo s njim pero, a ne drvo.
Dovedu te do odluke da svaki dan započinješ i završavaš s Njim. Odluka prerasta u potrebu, potreba u želju, želja u čežnju. I shvatiš da te svaki trenutak Euharistije čini poniznijim, mirnijim, boljim. Iako, ima tu još posla, nećemo glumiti savršenstvo gdje ga nema.
Ali ustrajnost je ono što vodi ka promjeni. Ustrajan student je sutra diplomirani student, ustrajan radnik je sutra poslovođa, ustrajan vjernik je sutra svjedok svoje vjere. Svaki dan s Gospodinom nosi i sve veće kušnje. I pasti je u redu, ako se s Gospodinom opet podižemo.
S pozdanjem u Njega prihvaćamo njegovu volju, i kada nije jednaka našim željama.
Ljubim poniznost onih na oltaru, itekako je ima. (Nisam ljubitelj glasnog bučenja s istoga, bolje čujem tiše ljude). Svaka njihova izrečena misao nas vodi zaljubljenosti u Gospodina, ali za zaljubiti se morate imati otvoreno srce. Kroz zaključana vrata gosti ne ulaze. Želim vam zaljubljenost koja će roditi čežnju. Čežnju koja će tražiti susrete. I susrete koji će vam unijeti mir. Želim da vam zaljubljenost prijeđe u ljubav. I da tu ljubav živite. Jer kad nju imate, bez svake druge ćete moći.
