Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 21,25-28.34-36
Reče Isus svojim učenicima: »Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom.
Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Čitajući i razmišljajući nad tekstovima prve nedjelje došašća ostajemo iznenađeni nad činjenicom da u sva tri ciklusa – u godinama A, B, C – kao uvertiru u novu crkvenu godinu imamo u evanđeoskim ulomcima eshatološko-apokaliptičke Isusove govore, u kojima se opisuje svršetak svijeta i konačni događaji o sudbini pojedinaca, čovječanstva, kozmosa. Moramo imati na umu da su to posljednji Isusovi izričaji i govori koje je uputio učenicima prije svoje muke. Što u životu nosi, u što se pouzdavati u nevoljama koje nas okružuju, u svim ovim previranjima u koja je svijet sebe sunovratio?
Isus govori o biti ili ne biti, odnosno o tome što mene i moj život nosi te gdje i na čemu stojim, te ako čovjek nije svjesno zatvorio oči pred svime što se oko njega događa, postaje primjetno da ništa što postoji oko nas nije stvarno održivo i pouzdano. Znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama te bijes i tutnjava mora pokazuju da cijeli svijet ne pruža sigurno tlo ili pouzdan krov nad glavom. Kao i uvijek u Bibliji, ono što je rečeno u obliku izvana vidljivih događaja služi kao simbol za unutarnja stanja u duši. A to je ovdje, u ovom Evanđelju doslovce strah. Kad je sve skupa u pitanju, osjeća se koliko smo zapravo veoma blizu nereda, kaosa, koji nas kao čudovište plaši do tjeskobe bez daha. Kako se osjećaju oni osuđenici na smrt koji čekaju pogubljenje? Noć uoči smaknuća, kad se sve u čovjeku skupi u grudu leda, kad znoj teče u potocima, kad se suze liju, kad čovjeka obuzima smrtni strah.
Ne tako malo nas će vjerojatno iz drugih situacija znati kako je to kad se nečega stvarno bojiš, kad se bojiš za nekoga, možda čak i za sebe: kad se sruši cijela zgrada ideala i usmjerenja. Čini se da nas ni zemlja pod nogama više ne može držati; doslovce se osjećamo kao da tonemo u strahu, kao u bezobalnom, podivljalom moru koje nezaustavljivo bjesni. Kad smo sebe opteretili krivnjom, kad smo počinili ozbiljne pogreške, izgubili voljenu osobu ili ozbiljno podbacili, kad smo nemoćni pred udarom sudbine, osjećamo se kao da moramo nestati. Ništa nam više na svijetu ne može pomoći, ni nagovaranje, ni samozavaravanje, pa čak ni najdraža osoba. A mnogima se svijet sruši više puta u životu, nekima se sruši toliko često da on ili ona više ne žele živjeti.
U vremenu kad jedni drugima želimo mirni, ugodni advent, pojavak Kristov, Crkva nam nudi grozne vizije propasti, pojedinačne i kolektivne. Čini se kao da i Gospodin smjera u svojim govorima upozoriti nas na to kako je moguće stvoriti novo: novo nebo i novu zemlju, novog čovjeka, novi poredak kroz kušnju, vatru, kroz preobrazbu i pretvorbu staroga u novo.
Crkva se kroz svoju povijest suočavala upravo s takvim prizorima i promatrala u njima ozbiljenje Gospodinovih riječi. Doživjela je doskora nakon ovih Isusovih riječi strahovitu propast i razaranje Jeruzalema i druge kataklizmičke potrese unutar svog bića, tako da ni ove Isusove riječi ne govore o ‘tamo nekakvu kraju i smaku svijeta, na kraju dana i vremena’, nego žele da čovjek svoj život živi ovdje u svijesti toga neminovnog kraja.
Nije nam potrebno baviti se ovdje matematikom i prognozama kad će nestati Zemlja, Sunce, Mliječna staza (i to se dade točno proračunati!), a poglavito su katastrofalna predviđanja glede ozonskog omotača, zagrijavanja atmosfere, strahovitog povećanja koncentracije ugljičnog dioksida u zraku, jer je sve podvrgnuto zakonima propadanja i nestajanja. Gospodin nas zapravo sili da se uhvatimo u koštac s vlastitim životom i onim što iz njega izrasta, što se u nama ovdje rađa i što zapravo u nama sazrijeva za onaj odlučni trenutak. Za nas je od bitne važnosti znati, ne koliki je postotak ugljičnog dioksida i olovnih sastojaka u zraku koji udišemo, nego je važno znati da je čovjek sam u krizi. Sva skrb oko okoliša treba da ima svoje ishodište u brizi za čovjekov duh, njegovu dubinsku dimenziju. Na nama je preuzeti skrb oko cjelovita čovjeka i njegove ovozemne i onostrane sudbine. Gospodin nam jasno kaže: Vi ne znate ni dana ni časa! Vaše nije znati vrijeme kad će se to zbiti.
Kad se to počne zbivati, veli Gospodin, odlučujuće je za svakoga od nas na kojoj će biti strani. Na strani rušiteljskih sila, sila tame, među jahačima apokalipse koji zemljom siju smrt, ili na drugoj strani izabranika, koji smiju podignuti glave, jer Gospodin dolazi uzeti i preobraziti svoje. Upravo smo danas suočeni s lomom staroga i prijelazom u novo. Doživljavamo koliku strahovitu cijenu plaćamo, skidajući sa sebe stare oklope nečovještva, bezbožnosti, kroz kakve sve kušnje moramo proći, da bi svanulo sunce slobode i čovječnosti.
S koliko se svakodnevnih osobnih apokalipsa upravo danas susreću svećenici u tolikim razgovorima i ispovijedima osoba obezdušenih, raščovječenih, praznih, na granicama samoubojstva?! Koliki stoje pred osobnim smakom svijeta, svih osobnih ideala?! U kolikima su se srušili i sunce, i mjesec, i zvijezde, u kolikima vlada posvemašnje pomračenje i grozota te mrzost pustoši?! Možda je prejednostavno svoditi Isusove riječi samo na egzistencijalnu sferu pojedinca, ali trebamo znati da je pojedinac prvi adresat, prvi naslovnik Isusovih poruka o obraćenju, zaokretu, napuštanju preživjelih obmana i hvatanju sigurnog kormila na moru života i usmjeravanja prema Suncu i životnoj zvijezdi vodilji.
Svako rušenje i urušavanja staroga nosi sa sobom mogućnost novoga. Bilo je moguće ukloniti Isusa fizički, smaknuti ga na križu. Ali ne bijaše moguće uništiti nadu koju je donio na ovaj svijet. Život kojim je živio i pokazao nam put. Zato iz njegove smrti, propasti, Golgote i groba dođe novi život i Uskrs. Isusova riječ je i danas jasno upozorenje: Ne smijemo dopustiti da se usalimo, da nam srce oteža, ne dopustiti da provodimo život u pijanstvu, mraku, poput krtova. Isusova je riječ ujedno i riječ nade i ohrabrenja. Iste pak riječi upućuju i oni koji su pošli Isusovim stopama.
Pavlove su riječi poticaji za rast, sazrijevanje na Gospodinovoj stazi i u svakodnevnom nasljedovanju Isusa po primjeru njega, Pavla (2. čitanje). Ovaj svijet i život koji u njemu živim nije za nas stupica u koju padamo od straha kad vidimo kako se oko nas sve ruši i propada. Pavao je svoje suvremenike u poganstvu označio kao one koji ne poznaju Boga i nemaju nade (usp. Ef 2,12 ). Vjeruju u razna božanstva, personifikacije naravnih moći ili strasti, ali u takva se nemoguće pouzdavati.
Kršćanin ne vjeruje u medije, u ono što nudi dnevna politika, makar bili u totalnom ratu, nego se pouzdaje u Jednoga koji dolazi. Vjernik čeka, bdije, i sluti da će se na njegovu životnom obzoru pojaviti Sin Čovječji. Onaj isti koji je hodio obalama Genezareta, izgovarao riječi utjehe i nade, pretvorbe i preobrazbe svega u novo Nebo i novu Zemlju. Svemu usprkos. Tomu je najbolji primjer i uzor u mnogočemu tragičar Jeremija (1. čitanje) koji, svemu usprkos, nije nikad zagovornik beznađa i očaja, makar je za to imao stotinu razloga jer je vidio što se sve sprema: i njemu osobno, i narodu, i svetim mjestima. Gospodin ostaje uz svoje i podaruje novi izdanak koji će jednom izrasti u golemo stablo.
Kršćanina se može prepoznati po stavu njegove glave. Gospodin ne veli svojima da zabiju glavu u pijesak, da zatvore oči poput onih ravnodušnih, da obore glave poput rezigniranih, nego da usprave glave. Gore glave i srca. Toliki su razočarani, preneraženi, u strahu pred stvarima koje ih očekuju, ratovima, iskorištavanjem, ekološkom katastrofom, nutarnjom i vanjskom obeshrabrenošću.
Kršćanin kroči svijetom uzdignute, ne ohole glave, sa sviješću da ga čeka otkupljenje, da on od Gospodina očekuje sve. Svijet koji je uopće zaboravio da ima Boga, nema što očekivati od došašća, a kršćanin u svome Gospodinu koji dolazi vidi cilj i smisao svjetske i osobne povijesti.
Stoga je sada razumljivo zašto ove Isusove riječi dolaze na početku došašća. Ovo vrijeme otvara crkvenu godinu jer samo onaj tko nešto očekuje od Boga može se odnositi prema svemu što će se naviještati i slaviti. Obilježavanje došašća znači prije svega: vježbati svijest o tome koliko je prolazno, koliko je krhko sve u što smo navikli vjerovati. I naučiti se nadati. Nada da iza svega što je tako krhko i lomno postoji netko tko će ostati i tko nam obećaje takav život koji mi razumijemo i u koji vjerujemo.
A najuvjerljivije je činjenica da je sam taj Bog postao jedan od nas i svojim ljudskim životom posvjedočio da nada u Boga nije uzaludna? Zatim nam prakticiranje nade pomaže da to prepoznamo Boga koji dolazi. Uskoro će nam to ponovno uprizoriti izvještaj o rođenju jednoga Djeteta u kojem je Sin Čovječji postao jedan od nas, kako bi nam posvijestio što znači biti čovjek. Zato Evanđelje, koje obećava njegov dolazak, stoji na početku vremena u kojem se pripremamo za otajstvo Utjelovljenja.
