Mjesec studeni uvijek započinjemo svetkovinom Svih svetih. Ovom svetkovinom Crkva nas svake godine podsjeća da su svi vjernici, bez obzira na njihovu ulogu u životu Crkve, pozvani na svetost. Toj svetosti trebali bismo dakle stremiti svi mi koji se nazivamo Kristovim vjernicima. U isto vrijeme dok molimo za naše pokojne mi zapravo molimo za njihov ulazak upravo u tu svetost, u proslavljenu Crkvu na nebu, u savršeno zajedništvo s Bogom u raju. Često nam se znade dogoditi da svetost kao ideal kršćanskog života smatramo nečim nedostižnim pa je ostavljamo za nekoga drugoga, tamo negdje, u nekom drugom vremenu i nekom boljem trenutku, a da nismo svjesni da je svetost najdublji poziv svakoga Kristova učenika.
Svetost se u nužnome živi u zajednici Crkve. Iako postoje osobe koje su na svetost pozvane u pustinjačkom životu tišine i osamljenosti, i oni su tu osamljenost pozvani živjeti za dobro Crkve. Svi mi drugi, koji koračamo redovitošću svakodnevnih životnih koraka, pozvani smo svetost živjeti u bitnome usmjereni onoga drugoga pored mene, na našu braću i sestre. Osobito je to potrebno naglasiti u ovom vremenu izraženog individualizma i usredotočenosti na naš isključivo vlastiti osobni doživljaj Boga i odnos s Bogom. Uistinu, osobni rast u vjeri podrazumijeva i iskustva osobne molitve i blizine s Gospodinom, ali ne da bi se vjerničko srce udaljilo od zajednice, nego da bi u molitvi bilo preobraženo kako bi onda moglo svjedočiti taj susret s Bogom pred drugim ljudima.
Nažalost, ono što se često dogodi je da to svjedočanstvo izostane ili da se pretvori u negaciju zajednice Crkve. Naime, često vjernici u redovitim životnim staležima, vjernici koji nisu pustinjaci ili kontemplativni redovnici, svoju vjeru žive u stalnoj i iskrenoj osobnoj povezanosti s Bogom, ali ne znaju i ne umiju to osobno staviti u službu zajedničkoga. Tako se onda dogodi da nitko nema duhovne koristi od njihovih iskustava s Bogom. Često se znade dogoditi da djeca dobrih i pobožnih roditelja potpuno odbace vjeru koju su živjeli njihovi roditelji. Ili se često znade dogoditi da vjernici, nakon iskustva dubljeg obraćenja, ne znaju to iskustvo vjere podijeliti sa svojim ukućanima, braćom i sestrama, prijateljima i onima oko njih. U njima tako iskustvo svetosti na koju su pozvani ostaje isključivo osobna i privatna stvar.
S druge strane, sve češće se događa da vjernici koji pripadaju određenim molitvenim zajednicama, evangelizatorskim skupinama ili koji su dio neke, često virtualne grupe molitelja, svoj osobni odnos s Bogom i svoja iskustva vjere apsolutiziraju do te granice da ono više ne služi izgradnji Crkve i poticaju na svetost, nego postane negacija kršćanskog života. Takvi vjernici, najčešće iz jako dobrih nakana, znaju biti izrazito napadni u svojim epizodama svjedočenja da zapravo često budu jako loša reklama kršćanskoj vjeri. Prečesto se u tim slučajevima događa osuda svega onoga što oni ne smatraju ispravnim: župnika, biskupa, vjerske prakse, vjerskih običaja itd. Kao da ništa ne može zadovoljiti njihovu duhovnu potrebu jer ništa nije dovoljno dobro, dovoljno sveto i dovoljno lijepo u usporedbi s onim što oni imaju u svojoj glavi i u svome srcu. Takvi vjernici, umjesto da po susretu s Gospodinom, svjedočanstvom svoje vjere bude uspavana srca i duhovno zarasla polja svojih obitelji, svojih župnih zajednica, oni vrlo često druge ljude odvraćaju od života u vjeri.
Što je rješenje ove očite napetosti u životu Crkve? Čini mi se da je odgovor dvostruk. S jedne strane, svi oni koji Gospodina susreću u življem osobnom odnosu s njim, na prvom su mjestu pozvani moliti za darove mudrosti i poniznosti. Mudrost je dar Duha koji nam daje razlučiti što je ispravno i sveto, ali i što je i koliko je u tom trenutku potrebno. Mudrost nam otkriva mjeru svjedočanstva. Poniznost nas pak uvijek čuva da sve ono što činimo uvijek činimo u zajedništvu s Crkvom koju Krist vodi po njezinim pastirima. S druge strane, vjernici su svoj život s Bogom pozvani živjeti u župnim zajednicama. Tako je to Crkva zamislila i tako Crkva živi svoju svakodnevnicu na putu prema vječnosti. Molitvene zajednice i skupine, one uživo ili virtualne, su dobre, na njih i Gospa u svojim porukama poziva, ali samo ukoliko izgrađuju Crkvu u kojoj je temeljna zajednica, a župa mjesto u kojem obitelj živi i napreduje u svojem odnosu s Bogom.
Konačno, u svemu ovome, vjernici ne smiju zaboraviti da smo svi mi pozvani na svetost. Odgovarajući na ovaj poziv, u nesavršenosti naših ljudskih koraka, mi se pridružujemo vojsci onih koji su za Isusom kročili i kroče prema potpunoj uspostavi Kraljevstva nebeskoga, kraljevstva u kojem je punina mudrosti i poniznosti i u kojem otkrivamo ljepotu zajedništva Crkve. Svetost nam tako nije više neki daleki i strani ideal, nego stvarnost prema kojoj stremimo dok svoj život u vjeri živimo u dinamici osobnih susreta s Bogom i svjedočanstva tih susreta za dobro onih oko nas, naše braće i sestara, Crkve svete Božje.
Fra Antonio Musa
