Prije nekoliko dana uzmem vremena da filtriram kontakte u mobitelu, poruke, liste obveza.
Od nekih osoba koje su mene ili ja njih zatrebale jednom u životu, do pojedinih koji su bili bitni, ali više nisu, do onih koji su ostali bitni.
Sve ih je manje, primjećujem.
U nepreglednoj količini podataka upadne mi u oko poruka “Hvala ti do neba!”.
Primjetila sam da nisam ni odgovorila na nju, niti sam ostavila ikakvu reakciju. Znam da mi je u trenutku kad sam primila tu poruku bilo drago što je našao snage da mi odgovori. Zašto ja nisam ostavila barem neki emotikon zahvalnosti za njegov trud, evo, ne znam. Znam da tu pogrešku nikad neću ispraviti, niti ću ikada više primiti poruku s toga broja. Svijeća upaljena za njega prije nekoliko dana i sinoćnja misa me na to podsjetila.
I dala na razmišljanje.
Koliko nas je ova užurbanost svakodnevnice odvukla od bitnih osoba, od prijatelja, obitelji? Obećavamo sastanke koji se ne realiziraju, tražimo vremena pa ga ne nađemo, i gubimo jedni druge.
Toliko dragih ljudi odavno nisam vidjela očima, živote jedni drugih pratimo u objavama na društvenim mrežama. Preuzimam pola krivice za to. Sve svedemo na emotikon, dva.
Vrijeme je najdragocjeniji poklon koji možemo dati. Ne zbog toga što ga imamo u izobilju nego jer ga više ne možemo vratiti. Također vremenom mjerimo neke propuštene prilike, događaje bitnih ljudi gdje je naša prisutnost potrebna.
Ljudski odnosi ne rastu od poruka i lajkova, rastu iz prisutnosti. Iz pogleda, iz tišine u kojoj je bitno da su pored vas i oni koji mogu šutnjom sve izliječiti.
S druge strane, vrijeme koje imamo je toliko prolazno i dragocjeno da ga moramo ulagati u odnose koji nas griju, a ne da ih rasipamo na površnosti.
S godinama sam naučila da nije stvar u količini vremena koje dijelimo, nego u načinu na koji ga dijelimo. Ima dana kada satima razgovaram s nekim i svejedno osjećam prazninu, a ima trenutaka gdje pet minuta iskrenog razgovora dovede do potpunog ispunjenja.
Čini mi se da često pišem o vremenu i međuljudskim odnosima. Što sam starija više me žalosti kad vidim koliko ljudi darovano vrijeme shvaćaju kao nešto što se podrazumijeva. I još se usude u tom darovanom vremenu da vas iscrpe. Manite se ljudi koji vas iscrpljuju. Prekratak je život za odnose koji vas ne ispunjavaju, ne morate sjediti ni za jednim stolom za kojim ne želite.
Vaše vrijeme je toliko dragocjeno da biste dopustili drugima da ga koriste protiv vas.
Meni posljednjih par godina 24 sata u danu često ne budu dovoljna za sve obveze, što privatne što poslovne. I znam da nisam sama.
No, u tim užurbanostima, svaki dan nađem vremena za svetu misu. Svaki dan. I hvala Mu na toj milosti. Nije bitna crkva u kojoj ću učiniti svoju pobožnost, trenutno levitiram između njih 5. Do nekih vozim 25 KM u jednom smjeru, ali ne propuštam. Ovaj najbitniji dio mojih dana dijelim s vama samo kao motivaciju. Da se pored zahtjevnog posla, roditeljstva i svega što i jedno i drugo nosi, uvijek može pronaći vremena za Boga.
Nemojte sebi u bradu govoriti da je vrijeme za Boga luksuz koji si ne može svatko priuštiti, to nije luksuz, to je potreba.
Vraćam se na ove odnose s ljudima, trebaju nam ljudi u životu, ovi bitni koje ste s godinama filtrirali.
Treba nam smijeh, osjećaj da smo saslušani, bitni u nečijem životu. Treba nam ljudska prisutnost, to je normalno. Ali Bog… On je taj u čijoj pisutnosti (barem ja) pronađem savršeni mir.
Treba nam svima vrijeme da se srce smiri, a duša prodiše. To možemo samo s Njim.
Kad je on na prvom mjestu, svi ostali pronađu svoje mjesto.
I vrijeme.
Ankica Ostojić
