Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 17,20-26
Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«
Sveti Stjepan prvi je kršćanski mučenik. Mučeništvo je ubojstvo zbog ispovijedanja vjere u Isusa Krista. Zašto je kršćanstvo izazovno? Zašto ima najviše mučenika? Ubojstvo je radikalno, krajnje sredstvo. Mora postojati nešto u kršćanstvu što je jednako radikalno, jednako apsolutno i beskompromisno da bi po sebi izazvalo najradikalniju, apsolutnu i beskompromisnu reakciju, golo ubijanje. A ako ne razumijemo što je to, ne razumijemo ni svoju vjeru.
Zašto svijet mrzi i plaši se kršćana? Kršćani su oni koji ljube do te mjere da opraštaju svojim neprijateljima čak i dok ih njihovi neprijatelji ubijaju. Sveti Stjepan je to učinio. Zašto je to učinio? Jer je Krist učinio isto na križu, a Stjepan nije samo Kristov sljedbenik i učenik, već je i „u“ Kristu, a Krist je „u“ njemu po svom Duhu Svetom. Dakle, odgovor na pitanje zašto kršćani – ne mlaki kršćani, već snažni kršćani koji ljube i opraštaju svojim neprijateljima – izazivaju takvu ubilačku mržnju.
Izazivaju. To je povijesna činjenica. Mnogo je više mučenika u kršćanstvu nego u bilo kojoj drugoj vjeri ili pak ideologiji. U prošlom stoljeću bilo je daleko više kršćanskih mučenika nego u svih prethodnih devetnaest stoljeća zajedno. I to se ne zaustavlja. To se svakodnevno povećava. Zašto nas svijet mrzi iako ga mi ne mrzimo? I k tomu im još opraštamo.
Odgovor je da nas mrze upravo zato što ih ljubimo radikalno, novom vrstom ljubavi. Nije naša mržnja i naši grijesi i naša sebičnost ono što njih ugrožava, već naša ljubav i naša svetost i naša nesebičnost.
U našoj suvremenoj kulturi vjernici se obično ne ubijaju, nego ih samo izopćuju, mrze ih, boje ih se, diskriminiraju, nema ih u medijima, uskraćuju im se prava i slično – vrlo blagi oblik mučeništva u usporedbi sa Stjepanovim. Ali oduvijek je bilo istina, i još uvijek je istina, da kršćani koji vjeruju i prakticiraju izazivaju mržnju i strah. Zašto? Zato što slijede Isusa, a Isus je izazivao mržnju i strah. Isus je bio najkontroverzniji čovjek koji je ikada živio. Svatko tko ga je upoznao morao je birati između dvije i samo dvije reakcije u odnosu na njega. Morali su ga ili prihvatiti ga i pokloniti mu se ili ga ubiti; ili vjerovati njegovim tvrdnjama i obratiti se ili ga nazvati bogohulnikom i lažljivcem, zbog čega je i osuđen na smrt od Velikoga vijeća. „Smrt je zaslužio!“
Crkva koju je Krist osnovao, Katolička Crkva, također je najosporavanija Crkva na svijetu. Mnogo je više katoličkih mučenika nego protestantskih. Mnogo je više mržnje i straha prema Katoličkoj Crkvi nego prema bilo kojoj drugoj kršćanskoj zajednici. Zašto? Jer je njezina tvrdnja radikalnija, beskompromisnija i apsolutnija od tvrdnje bilo koje druge Crkve: ona tvrdi da je jedini nepogrešivi autoritet na svijetu, ovlašten ne od čovjeka, već od Boga, utjelovljenog Boga, samog Krista, kada je izabrao apostole i dao im svoj božanski autoritet uz riječi: “Tko vas sluša, mene sluša” (Luka 10,16) i “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,18–19).
Jedine dvije religije na svijetu koje šalju misionare i pokušavaju obratiti cijeli svijet jer su njihovi osnivači to izričito naredili jesu kršćanstvo i islam. Zato su te dvije religije u sporu posljednjih petsto godina – i uvijek će biti. Rat ne mora biti fizički, u biti je to duhovni rat, rat za ljudske duše. Bilo bi divno kada bi obje religije položile oružje i koristile svetce kao svoje oružje: Pobjedu odnosi ona vjera koja ima najviše svetaca. To bi bilo sveto natjecanje umjesto nesvetog, natjecanje u ljubavi umjesto mržnje. Ali natjecanje je neizbježno jer obje religije tvrde da su konačna, nepogrešiva, religija od jednoga istinskog Boga, a i kršćanima i muslimanima njihov vrhovni autoritet, njihovi osnivači, naređuju da nema mirovanja dok se cijeli svijet ne obrati istini. A Pavao nam kaže kako „nam se nije boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima” (Ef 6,12) – to jest, sa zlim duhovima i njihovim kolonijama u našim dušama, a to su naši vlastiti grijesi.
Jedna od posljednjih riječi Biblije je žarka riječ ljubavi i čežnje: „Dođi, Gospodine Isuse!“ To je potpuno Da svemu što je vezano za njega, svemu što jest i svemu što želi da budemo i svim njegovim obećanjima, posebno njegovu obećanju o njegovu Drugom dolasku na kraju vremena. Jer ovo je dolazak onoga koji je Alfa i Omega, početak i kraj svakog vremena. Ovo je sve. To je poanta i savršenstvo svega u našem svijetu. Drugi dolazak nije ništa manje od „evo sve činim novo“. Jer Isus je sve. Ako nije sve, onda nije ništa. Ako nije Bog, onda je najveći lažljivac u povijesti, a kršćanstvo bi bila najveća laž na svijetu. Upravo to je rekao najžešći ateist koji je ikada živio, Nietzsche. Napisao je knjigu pod naslovom Antikrist. Nazvao se Antikristom. Ako istina nije Krist, onda je istina Antikrist.
Nietzsche je bio omiljeni filozof Hitlera i nacista.
Ako je Krist Bog, ako je kršćanstvo istinito, onda je ovaj posljednji događaj u povijesti, njegov Drugi dolazak u slavi, poanta, svrha i kraj svega ostalog, i trebali bismo čeznuti za njim, moliti se za njega i očekivati ga svim srcem.
Očekivanje kraja svijeta… možda je najuzvišenija kršćanska uloga i najizrazitija karakteristika naše religije. Povijesno gledano, to očekivanje nikada nije prestalo svijetliti i voditi našu vjeru poput baklje. Izraelci su neprestano iščekivali, a i prvi kršćani. Božić, za koji se moglo pomisliti da okreće naš pogled prema prošlosti, samo ga je dodatno usmjerio u budućnost. Dopustili smo da plamen ugasi u našim uspavanim srcima… Koliko nas je istinski dirnuto u dubini naših srca zanosnom nadom da će se naša zemlja preobraziti? U stvarnosti bismo morali priznati, ako smo iskreni, da više ništa ne očekujemo.
Kad nam sam Bog obećava sve, kad nam sam Bog obećava nešto tako veliko – „‘Što oko nije vidjelo, i uho nije čulo, i što u srce čovječje nije ušlo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube’, to nam je Bog objavio po Duhu“ (1 Kor 2,9–10) – kad nam Bog to obeća, tada je golema uvreda za Boga ne očekivati mnogo od njega. To je kao da vam bogati tata obeća odmor na Maldivima, a vaš odgovor je: „Samo mi daj pet eura kao moj tjedni džeparac.“
A najizvrsnije od svega jest što je sve besplatno! Nebo je besplatno. Vječni život je besplatan. Sve što trebate učiniti jest pokajati se i vjerovati; vjerovati, prihvatiti, uzeti – jer „to“ je „on“. Sve što on zahtijeva jest vaša ljubav, vaša želja, vaša žeđ. On je već platio cijenu na križu. Nebo je unaprijed plaćeno. Besplatno je, samo uzmite, ali i samo uzimanje mora biti slobodno, vaš slobodni izbor. Možete reći da ili ne Božjem daru spasenja. Možete reći Isusu Kristu “dođi” ili “otiđi”. On je na križu rekao: “Žedan sam” (Iv 19,28). Žedan je vas. Žeđate li i vi njega? Žudite li za njim?
Sedamnaesto poglavlje Ivanova Evanđelja najintimniji je uvid u Isusov molitveni život. To je njegova molitva nebeskom Ocu, neposredno prije muke i smrti na križu. I za što moli, što želi za sve nas, za sve svoje učenike? „Da svi budu jedno!“
Papa Ivan Pavao II. napisao je o tome encikliku pod naslovom Ut Unum Sint, što znači „Da budu jedno“. Ona govori o ekumenizmu, o jedinstvu svih kršćana i svih kršćanskih Crkava i denominacija. U njoj je rekao da rad na jedinstvu među kršćanima nije dodatak Evanđelju ili opcija za neke stručnjake, već bitan dio Evanđelja za sve kršćane. To je jedna od unutarnjih i nužnih dimenzija Evanđelja. Ako smo kršćani, naše srce i želje našeg srca ne mogu biti suprotne Kristovim. I taj je cilj vrlo blizak njegovu srcu. To je očito iz ove najintimnije i najsvetije molitve.
Isus nam u ovoj molitvi također pokazuje cilj, posljedicu uslišavanja ove molitve, ove želje: „Da svijet (uz)vjeruje.“ Mnogo je razloga zašto svijet više nije kršćanski svijet, kao što je bio barem Zapad tisuću godina, ali jedan od tih razloga jest taj što se više ne može reći što se govorilo u prvim stoljećima Crkve, a zabilježio veliki Tertulijan: „Gledajte kako se ljube.“ To je ono što je Isus predvidio: Ta ljubav će biti najsnažnija reklama za istinu vjere. „Po ovome će svi znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi jedni prema drugima“ (Ivan 13,35).
Kršćani su grješnici i oduvijek su se međusobno borili i bili u prijeporu, čak i prijatelji, supružnici i obitelji; ali posljednjih petsto godina i kršćanske Crkve su se međusobno borile. Sada postoji preko trideset tisuća crkava ili denominacija koje sebe nazivaju kršćanskima. To je, u Isusovu poimanju, nepodnošljiv skandal. Pa ipak, mi to toleriramo. To je naša „nova normalnost“.
Ali kako možemo postati jedno ako se iskreno ne slažemo oko toliko stvari? Pa, svakako možemo početi tako što ćemo se međusobno voljeti, čak i ako ne volimo tuđe teologije. Kao što nam je zapovjeđeno da volimo grješnika čak i dok mrzimo grijeh, moramo voljeti heretika čak i kad odbacujemo herezu. Španjolska inkvizicija pogriješila je miješajući to dvoje, pokušavajući uništiti hereze uništavajući heretike. Skloni smo danas činiti istu grešku u suprotnom smjeru: voljeti heretike prihvaćajući njihove hereze.
Istina je apsolutna, baš kao i ljubav, jer ako ljubav nije prava, onda ona nije ljubav. I ove dvije stvari su jednako nužne i važne; to su božanski atributi. Nikada ne smijemo kompromitirati nijednu od njih.
Ali što ako se čini da međusobno proturječe? Odgovor je jednostavan: nikada ne proturječe jedna drugoj. To je lažno pitanje. To je kao pitanje „Što ako znanost i religija jedna drugoj proturječe?“ Nikad ne proturječe. Nijedna činjenica koju je bilo kada otkrila bilo koja znanost ne sukobljava se ni s jednom od objavljenih istina kršćanstva i nijedna dogma kršćanstva ne sukobljava se ni s čim što je ikada otkrila bilo koja znanost. Takozvani „rat znanosti protiv vjere“ potpuno je lažni rat.
Kršćani su nekoć osvojili svijet obraćajući one koji se nisu s njima slagali. Čvrsti, okorjeli poganski Rimljani postali su kršćani. Kako? Prije svega time što su ih kršćani voljeli. Kako se katolički i protestantski i istočnopravoslavni i anglikanski i pentekostalni i nedenominacijski kršćani mogu pomiriti bez kompromisa? Kako bi izgledala ujedinjena svjetska katolička ili univerzalna Crkva? Ne znamo, ali znamo kako se to može učiniti i zašto se ne čini.
To se može dogoditi ako svi prije svega tražimo potpunu vjernost Kristu i njegovoj volji i njegovim učenjima, njegovom umu. Ako svi u orkestru slušaju i slijede dirigentovu palicu, svirat će skladno. Jer znamo koja je volja Isusa kao dirigenta. To je upravo ovdje u Ivanu 17. Razdvojili smo se jedni od drugih samo zato što smo skrenuli pogled s Dirigenta i zagledali se drugamo. I taj izvor prekida našeg jedinstva također nam pokazuje put natrag do njega.
Jedinstvo nije unisono već sklad.
Na primjer, istočne pravoslavne Crkve i Rimokatolička Crkva vrlo su različite. One međusobno proturječe samo u dvije specifične točke: Je li Crkva bila u pravu što je u Nicejsko vjerovanje umetnula jednu novu riječ, riječ filioque, koja kaže da Duh Sveti izlazi i od Oca „i Sina“, a ne samo od Oca, i ima li Papa vlast nad cijelom Crkvom? Nema drugih nespornih proturječja, ali postoje mnoge razlike. Istok je više mističan, liturgijski, kontemplativan, unutarnji i monaški, dok je Zapad racionalniji, moralniji, juridički, praktičniji i aktivniji u svijetu. To je razlika u naglasku, a ne u doktrini, i obogaćujuća je, a ne problematična. To je primjer sklada koji nije unisono, jednostavna istost.
Mnogo je lakše razbiti jedinstvo nego ga obnoviti: lakše je ozlijediti tijelo ili dušu nego ih izliječiti, lakše je srušiti zgradu nego je sagraditi, lakše je planuti u bijesu i svađi nego postići pomirenje. Trebalo je mnogo generacija da se Kristovo vidljivo Tijelo razbije na komade, a trebat će još mnogo generacija da se jedinstvo obnovi. Ali Krist u današnjem Evanđelju jasno daje do znanja da je svečana obveza svih koji žele zaslužiti ime njegovih učenika da rade za taj cilj na bilo koji način, počevši od istinske, iskrene ljubavi. To nije specijalnost, ljudski izbor, opcija. To je goruća želja iz srca samoga Boga. Kako dobar Otac, Otac koji duboko ljubi sve svoje.
