Pred nama je još jedna korizma. Za vjernika kršćanina svako je vrijeme prigodno za obraćenje, ali na osobit način vrijeme korizme progovara vjerničkome srcu koje u sebi duboko osjeća da je potrebno mira i duhovnog zaokreta. Tako i korizma u ritmu jedne liturgijske godine postaje to osobito vrijeme kada nas ne samo unutarnji osjećaj, nego i vanjski izražaji vjere potiču na obraćenje srca i povratak Gospodinu. Ne započinje korizma tek slučajno onim riječima: Obrati se i vjeruj evanđelju!
Međutim, osim ovih spomenutih riječi, na početku korizme, dok nam svećenik posipa pepeo po glavi, čujemo i one druge svetopisamske riječi: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Taj podsjetnik na našu vlastitu smrtnost utječe na naše obraćenje i potiče naše srce da u nestalnostima svojih otkucaja traži onu jedinu stalnost i ono jedino trajno – samoga Boga. Jer, dok sve drugo prolazi, nestaje i umire, život u Bogu sakriven i u Bogu sačuvan ostaje za vječnost. Upravo nam te misli trebaju biti u srcu i u svijesti dok ovih dana pristupamo obredu pepeljanja.
U mnogim zapadnim kulturama pepeljanje se odvija drugačije negoli u našoj kulturi. Dok naša kršćanska kultura poziv na obraćenje izriče posipanjem pepela po tjemenu vjernika, u mnogim se kršćanskim Crkvama na Zapadu pepelom ucrtava znak križa na vjerničkome čelu kao poziva obraćenja ne samo onome tko je primio pepeo, nego i svakome onome tko susretne tu osobu toga dana. Ako na Čistu srijedu tako prođete ulicama jednoga od većih američkih gradova, iznenadit ćete se koliko ljudi na svome čelu nosi znak križa načinjen od pepela. Ni sam čovjek ne sluti koliko među tim hladnim zidinama velikih zgrada ima onih kojima srca ipak prepoznaju taj poziv za obraćenjem.
Ovi križevi koji sa čela tolikih pojedinaca svjedoče poziv na obraćenje snažna su slika ljudske potrebe za Bogom. Lijepi je to folklor vjerničkoga života i izraz kulture koja je oblikovala svijet u kojem svi ovi ljudi žive. Ipak, da ova vjerska praska ne bi ostala tek puki folklor – izrazito lijep, ali ipak folklor – potrebno je zaživjeti poziv toga križa kojeg na čelu nosimo. Poziv je to obraćenja.
Sjećam se jedne zgode otprije nekoliko godina. Pješice sam hodio središtem Chicaga prema franjevačkog crkvi sv. Petra gdje redovito idem na svetu ispovijed. Bila je Čista srijeda. Na čelima mnogih pojedinaca primjećivao sam znak križa. To je značilo da su toga jutra pohodili jednu od crkava kako bi primili ovaj znak obraćenja. Među svim tim ljudima primijetio sam jednoga mladića kako sjedi na klupi. Na svojem je čelu imao izrazito veliki znak križa. Ne bi to bilo ništa neobično da u svojim rukama nije držao veliki burger i na taj dan zapovjednog posta i nemrsa, nakon što je pohodio crkvu i primio pepeo, uživao u mesu koje je taj dan trebao izbjegavati. Ne vjerujem da je on ovo činio iz loše namjere. Po svoj prilici se radilo o neznanju i nepoučenosti. Možda je i moja krivica da ga nisam tom prigodom poučio, ali on je u toj kombinaciji križa na čelu i burgera u ruci bio zapravo loša reklama kršćanstvu i korizmi.
Korizma koju započinjemo u nama treba donijeti plodove obraćenja. Nije bitno hoćemo li pepeo posuti po svojoj glavi ili ćemo ga nositi na svome čelu. Puno je važnije da se plodovi obraćenja, plodovi životne promjene, vide u onome što činimo, što govorimo i kako živimo. Tada ćemo ulicama naših života susretati ljude koji će nam trajno svjedočiti da je Bog živ i djelatan među nama i da je naša vjera više od pobožnog folklora, da je naša vjera srcem prihvaćena i zaživljena poruka Pepelnice: Obrati se i vjeruj evanđelju!
Fra Antonio Musa
