Ulazimo u Veliki tjedan, iznova se prisjećajući posljednjih dana Isusova života, Njegove muke, smrti i uskrsnuća. U nekoliko dana od klicanja do izdaje. Ono što samo čovjek čovjeku može učiniti.
Uskrs pred nas postavlja i pitanje što će u nama uskrsnuti Njegovim uskrsnućem, a što će ostati u grobu? Sve ono čega smo se odrekli i sve ono što smo činili u žrtvi ima smisla, ako sve ne prestane zvonima Velike subote.
Svaka naša odluka da budemo bolji, svaka duhovna aktivnost koju smo uveli ove korizme mora nastaviti rasti i u danima i mjesecima koji slijede.
Preduskrsna ispovijed, jedna od glavnih načina pripreme za ovaj blagdan, mora biti ispovijed srca. Taj susret s Milosrđem koje sve zna i sve oprašta iznova nas uči da imamo kome doći kad se nismo sami uspjeli othrvati grijesima, požudama, propustima. U toj maloj prostoriji jedan na jedan, ti i tvoj Bog. Tu umire svaki oblik srama, tereta, uskrisava nada.
Ispovijed nas uči da i sami možemo opraštati iznova onako kako se nama oprašta svaki put kada oprost tražimo. I bez obzira što kažemo da nećemo više griješiti, opet to činimo, opet tražimo oprost i bude nam.
Koliko god puta Ga „prevarimo“ toliko puta nam oprosti. Učimo i mi iz naših opraštanja.
Ako smo 40 dana mogli bez ogovaranja, znači da možemo i 50.
Ako smo našli vrijeme za molitvu, znači da ga zapravo imamo — samo ga inače dajemo svemu drugome.
Često u ljudskim korizmenim odlukama čujem „samo da izdržim do Uskrsa“. Šta smo time dobili? Promijenili smo neke navike na 40 dana i jedva čekamo da prestane takav način života. Prava pobjeda nije izdržati do Uskrsa. Prava pobjeda je ne vratiti se starim ropstvimа nakon njega.
Krist ne izlazi iz groba da bismo se mi vratili starom životu, nego da bismo imali hrabrosti živjeti novi. Možda nećemo zadržati sve odluke. I to je u redu. Dovoljna je jedna koja postane trajna. Jedna mala promjena koja postane novi način života.
Uskrs se treba dogoditi u nama da naučimo ne uzvratiti na uvredu, da izaberemo mir umjesto svađe, da pronađemo vrijeme za sve ono za šta smo tvrdili da nemamo vremena. A da najviše vremena posvetimo Njemu.
I mi često dolazimo Bogu s mislima da je nešto u nama nepovratno nestalo: ljubav, snaga, strpljenje, smisao. Uskrs nas nanovo uči da nije kraj.
Zato je najvažnija korizmena odluka koju trebamo zadržati — odluka da ne odustanemo od sebe.
Jer Uskrs nije samo spomen na čudo koje se dogodilo jednom.
Uskrs je poziv da dopustimo da se čudo događa u nama — svaki dan.
Da iznova upoznajemo i prepoznajemo svoje Šimune na putevima padanja, svoje Veronike, ljubljene ljude i Jude čak.
Uskrs nas uvijek iznova uči da iza svakog križa ( kojega nosimo ) dolazi svjetlo. Uskrs neće od nas otkloniti križeve, ali će nas naučiti strpljivom nošenju istih.
Da nam svima ovo vrijeme Velikoga tjedna bude poticaj za osobno pomirenje, i s ljudima i s Bogom. Da Uskrs ne bude samo još jedna nedjelja u godini, nego promjena koju iščekujemo nakon osobne Golgote. Jer Uskrs mijenja…
Ankica Ostojić
