Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 8,5-17
Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.«
Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«
I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas.
Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu.
A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.
Koji je smisao i značenje Isusovih čudesa? Prisjetimo se završetka Govora na gori, gdje svi jednoglasno zaključuju kako je to nov i snažan nauk, naviješten u snazi i Duhu. Isus dokazuje svoju moć na Židovima, ali i poganima. Padaju granice među ljudima. Isus stvara novo društvo, novi poredak, gdje nema bolesti i patnje, gdje zapravo on sam naše boli i križeve na sebe uzima. O tome veli završetak odsječka koji upravo čusmo: “Tako se ispuni riječ proroka Izaije: On slabosti naše uze i ponese naše bolesti!”
Vjera ovoga poganina, potom iscjeljenje njegova sluge smjeraju prema ispunjenju mesijanskih obećanja i naspram pogana. Svi su dionici Božjega smilovanja. “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš u moju kuću!” Zapravo Isus kao vjerni Židov i nije smio stupiti u pogansku kuću, jer je bi se time onečistio.
Kao da mu taj rimski stotnik, koga Židovi nasmrt mrze, veli: “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svoga Zakona”. Sjetimo se da su Židovi strahovito prezirali sve pogansko, rimsko, kao okupacijsku i neprijateljsku silu. I namjesto da Isus širi mržnju, nesnošljivost među ljudima, nastupa on kao pomiritelj. Stoga mu Isus veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri toga čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom. Isus se očituje kao gospodar ljudske povijesti, kao sudac koji govori o vjeri poganina, ali i nevjeri svojih suvremenika.
Zgoda sa stotnikovim slugom je jednostavna i zorna u svojim protegama. Isus ruši zidove i predrasude koje dijele ljude. Nema više podjela, kako će reći poslije Pavao, svi su djeca Božja. Nema više slobodna ili roba, Grka ili Židova, vjernika ili nevjernika. Isus veli kako je moguć život i suživot, kako je moguće zajednički živjeti. Moj bližnji nije moj protivnik ni suparnik, zatornik, koga moram uništiti, inače će on mene prije „srediti“, nego smo svi mi djeca Božja, koje isto Božje sunce grije, isti Božji dažd rashlađuje i oplođuje.
Isus veli, izrekao je to u Govoru na gori, kako je nemoguće i nedopustivo u ime Boga mobilizirati ljude na mržnju i ubijanje. To se nerijetko činilo tijekom povijesti, a doživljavamo to i svakim danom u islamskome svijetu.
Isus u svakome čovjeku vidi potrebu za Bogom. Svaki je čovjek paraliziran, uzet, leži i treba tuđe pomoći. Sve je to bitno za tijek obične ljudske i svjetske povijesti. A u susretu s ovim rimskim stotnikom susreće se s čovjekom koji je naučio hijerarhijski misliti i zapovijedati, koji je naviknuo na sustav nadređenosti i podređenosti, zapovijedanja i posluha. I koji je istodobno svjestan da je onaj gore odgovoran na stanovit način za one dolje, nad kojima vrši vlast. Mora se brinuti za njihovo dobro, za zdravlje. Podudarnost odgovornosti i službe, služba se i odgovornost podudaraju. Nema samovolje. Nije li tako do dana današnjega u svakoj vojsci, pa ako hoćemo, i u cijelom svijetu, i u našoj Crkvi?
Svim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi svijet i poredak u kome nema zapovijedanja, gdje nema naredaba, nema nadređenih ni podređenih, nema nadležnih ni podložnih, podčinjenih ni nadčinjenih, nego jedan novi svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći, braće i sestara. On ga u svojoj osobi utjelovljuje. Želi nas povesti i prenijeti u taj drugi i drukčiji svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo.
Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj Božji svijet, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, njegova momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati vlast zapovijedanja nad drugima, kako i on sam mora (na)učiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti. Nitko ne pripada drugomu, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji ustroj i poredak kao sinovi istoga Oca.
Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo je bili svjesni. Čekamo na pomoć. Ponekad smo poput stotnika, očekujemo riječ. Reci samo jednu riječ… Riječ je obično ona koja podiže, liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu riječ, ako je bogat riječima i životom.
Isus je riznica prave riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna sići u dubine srca, bića, ona stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ nerijetko znači spasiti čovjeka, spasiti brata pored sebe, koji je u nevolji.
Čovjek stanuje u riječi. Riječ je kuća bitka, tako se izrazio Heidegger. U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem, koji liječi dušu i srce, cijelo biće.
Budimo služitelji i poslužnici prave Riječi, a da bismo to mogli biti, treba nam jedno čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Htio bih tako duboko voljeti riječi da svaka od njih postane molitvom, tako se netko prelijepo izrazio. Neka nam riječi budu poput melema i lijeka, istodobno spasa, da podižu i liječe, spasavaju i na noge uosovljavaju, da budu uvijek ljekovite.
