Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 16,9-15
Isus, uskrsnuvši rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.
Nakon toga ukaza se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«
Ponovno se u izvještaju o Isusovu uskrsnuću spominje nevjera kod učenika. Oni jednostavno ne mogu vjerovati ženama. One su za njih nevjerodostojni svjedoci. Sjetimo se, onodobno žene nisu bile kvalificirani svjedoci u parnicama. Nisu mogle svjedočiti na sudu. Pa tako i u očima apostola one su one koje pronose sulude, sumanute novosti, haluciniraju.
To je najbolji dokaz kako učenici nisu mogli biti izvorno pogonsko pero niti nekakav spontani zamašnjak za potonju evangelizaciju ili nastanak Crkve. Njihova vjera nije proizvod njihova doviđanja, fantazije ili pričina kojima bi ublažili bol i tugu za izgubljenim Učiteljem. Sami im Uskrsli mora izbiti iz glave njihove sumnje i nevjeru. On se pred njima ovjerovljuje. I tek postupno vjera zahvaća njihova srca, postaju osvjedočeni svjedoci koji su i sami ubuduće sposobni druge osvjedočivati, koji su kadri evangelizirati u snazi i pomazanju Duha Svetoga. I tako se zublja vjere prenosi s naraštaja na naraštaj.
Vjerovati u uskrsnuće, vjerovati u Krista ne znači imati na umu ili misliti na neku davnu povijesnu osobu koja je živjela u Palestini prije dvije tisuće godina. Vjerovati u Krista znači upustiti se ovdje i danas u proces koji je na djelu u svijetu od događaja Isusova uskrsnuća. Svi su svetci, proroci, duhovni učitelji crpli snagu upravo iz te božanske dubine sadašnjega trenutka. Uskrsli je pobijedio moć smrti te granice i uskoću vremena.
On je među nama, on se s nama susreće u našemu ‘danas’. Od Isusova uskrsnuća na djelu je proces koji će svršiti u onome Pavlovu, kad jednom bude Bog sve i u svemu (usp. 1 Kor 15,28). Uskrsnuće je jamstvo trajne Isusove prisutnosti među nama. Treba se prepustiti toj dinamici u vlastitom svagdanu.
Isus odašilje svoje u cijeli svijet s nalogom da naviještaju Evanđelje SVEMU STVORENJU. Ne samo ljudima. Evanđelje je namijenjeno cjelokupnom Božjem stvorenju, svemu što jest, što opstoji, što je Bog stvorio, jer je sve zahvaćeno preobrazbom koju je izveo Gospodin na dan slavnoga uskrsnuća. Novo stvaranje!
Govorili smo već o kvantnom iskoraku! Jasno, tu se ponajprije misli na ljude, na ljudska stvorenja, ali je i sve ostalo uključeno. Nitko nije iz Božjega plana spasenja isključen, na djelu je preobrazba svijeta iz staroga u novi, na djelu je novo stvaranje. Vjernici moraju postati novi stvor u Kristu Isusu. Isus i njegova poruka definitivna su i završna Božja riječ svemu stvaranju.
Isus je započeo svoj nastup u Galileji propovijedanjem Evanđelja, a na apostole prenosi isti nalog, navijestiti svemu stvorenju Radosnu vijest. Kao da se premošćuje taj luk – početak i kraj premošteni su velikom dûgom, velikim lukom. U riječi Evanđelja čovjek se susreće s riječju koja podiže, donosi život, riječju koja je riječ života i smrti. Nakon te riječi nema više drugih riječi koje bi bile spaso- ili životvorne. Spasenje i sud zavise od vjere u Isusa Krista i njegovu riječ. Uz Evanđelje i vjeru vezan je i nalog krštavati.
Markovo Evanđelje započelo je izvještajem o Isusovu krštenju, kako se Duh Sveti spustio na Isusa u vidljivu obličju te kako je nebeski glas oslovio Isusa kao Božjega ljubljenoga Sina. Isto Evanđelje svršava Isusovim uzašašćem na nebo odakle nam on jamči da smo svi Božja ljubljena djeca, sinovi i kćeri.
Za osobe koje su se tada susrele s Isusom bijaše odlučujuća njihova veza, povezanost s Isusom. Isus je uspostavljao kontakte, izvlačio ljude iz njihovih tamnica i izolacije, stvarao od njih subjekte, svjesne pojedince. Takvima je tada govorio o kraljevstvu, o novom čovjeku, novom Savezu koji Bog želi sklopiti s ljudima. Bog želi stupiti s čovjekom u vezu, u odnos. To bijaše poslanje Isusovo u ovome svijetu.
Bog čovjeka ne otpisuje, nego mu daruje svoje srce. Čovjek stupa u odnos s Bogom. Na Golgoti se taj Božji život razlio u cijeli svijet, ondje je Gospodin ispustio „Duha“, a na Duhove je sav svijet uključen u dinamiku Novoga zavjeta.
Isusov nalog učenicima da pođu u cijeli svijet samo je proširenje Novoga zavjeta na sve narode. Bog se više ne ograničava samo na izabrani židovski narod. Učenici trebaju biti riječju i životom svjedoci novine koja je nastupila Kristovim uskrsnućem u cijelom svijetu. Njihova je uloga liječiti svaku vrst bolesti i nemoći. Upravo kao što su to činili kad ih je zemaljski Isus odašiljao da liječe bolesne i govore o blizini kraljevstva Božjega. To što je činio Isus, trebaju nastaviti i njegovi poslanici u svijetu.
Dakle, apostoli i njihovi nasljednici moraju biti novi ljudi koji govore o novini života, o slobodi koju nudi sam Bog u Evanđelju. Čovjek jest i ostaje Božja slika i prilika, i zato ga ne smiju definirati druge, protubožne sile i moći. Želi da se ljudi oslobode okova svijeta i Zloga te da im bude moguće zvati Boga Ocem. Zajednički moliti Očenaš – srcem i razumom. To je put do općeljudskoga identiteta i solidarnosti bića u svemiru. Postati novi čovjek i biti kadar reći da je nov u svjetlu Isusove riječi i osobe.
Bog je postao čovjekom na takav način da je ubuduće čovjek moćan i sposoban slijediti svoga Boga na vlastitu putu do Boga. Nemoguće bijaše izmisliti pojavu kao što je Isus – pa ni u najvećoj znanstvenoj fantastici niti u najsnažnijoj poeziji.
Trideset i tri godine života, i u tim godinama toliko nabijena, intenzivna života da se svatko može otkriti i pronaći u njemu, u njegovoj ljubavi. Svi bez razlike, mali i veliki, siromašni i bogati, ljubljeni i prezreni, poniženi i vladari.
Taj Bog s ljudskim licem koje uvijek iznova možemo susresti. Tragove mu možemo posvuda otkriti. Oni koji su Isusovi – prepoznaju se, ma gdje bili. I u pustinji, i u velegradovima, u malim kapelicama. To je i povlastica, i milost, ali i teška obveza, biti naime navjestitelj ovoga novoga što je zasjalo svijetu u Isusu Kristu. Blago-Vjesnik Evanđelja o raspetom i uskrslom Gospodinu Isusu.
PROPOVIJED IVANA PAVLA II. U POVODU PROGLAŠENJA SVETOM BLAŽENE FAUSTINE KOWALSKE
Zajednica živi od vjere u Isusa Krista, Uskrsloga. Ta je vjera istodobno i divljenje i radost, ona je i zahvala i vjernost. Tko se od zajednice udalji, imat će poteškoća s vjerom. Vjera ne živi od umovanja, mudrovanja, razbijanja glave umovanjima, već od slušanja, zajedničkoga slavljenja Boga i bogoslužja, ona živi i od zajedničkih zadaća, zajedničke misije, konkretnoga poslanja što ga imaju vjernici u svijetu.
1.“Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova“ (Ps 118,1). Tim riječima moli Crkva u uskrsnoj osmini, odčitavajući te riječi doslovce s Kristovih usana. S usana uskrsloga Krista koji u dvorani Posljednje večere prenosi svojima silnu poruku o božanskom milosrđu te apostole ovjerovljuje s nalogom: “Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga! Kojima grijehe oprostite, oprošteni su. Komu uskratite oproštenje, uskraćeno mu je” (Iv 20,21-23). Prije nego Isus izgovori te riječi, pokazuje on svoje ruke i svoj bok. Skreće pogled na rane svoje muke, napose na ranu svoga srca. Ono je izvor iz kojega izvire ocean milosrđa što se izlijeva nad sve čovječanstvo. Iz toga će srca vidjeti sestra Faustina Kowalska, koju odsada zovemo “svetom”, kako izviru dva svjetlosna snopa koji obasjavaju svijet: “Dva snopa – tako joj je jednoga dana sam Isus protumačio – znače krv i vodu” (Dnevnik).
2.Krv i voda! Naše se misli usmjeruju prema svjedočanstvu Ivana evanđelista. On je promatrao kako je jedan od vojnika probo kopljem Isusov bok te kako su potekli ‘krv i voda’ (usp. Iv 19,34). Pa ako krv smjera na Kristovu žrtvu na križu te na dar euharistije, voda u simbolici Ivanova Evanđelja podsjeća ne samo na krštenje, nego i na dar Duha Svetoga (usp. Iv 3,5; 4,14; 7,37-39). Božansko smilovanje dosiže čovjeka i ljude preko Srca raspetoga Krista: “Reci, kćeri Moja, da sam ja naskroz ljubav i milosrđe”. To milosrđe izlijeva Krist nad sve čovječanstvo slanjem Duha Svetoga koji predstavlja u Trojstvu “osobu ljubavi”. Nije li milosrđe “drugo ime” za ljubav (usp. Dives in misericorida,7), shvaćena spram njezine najdublje i najnježnije strane, naime, njezina svojstva da se brine za svaku nevolju, a napose i posve u beskrajnoj sposobnosti praštanja?
Radost je moja zbilja prevelika što mogu danas cijeloj Crkvi predstaviti životno svjedočanstvo sestre Faustine Kovalske kao Božji dar našemu vremenu. Božanska je Providnost posvema povezala život te ponizne poljske kćeri s poviješću dvadesetoga stoljeća, koje je netom ostalo iza nas. Krist je njoj između dva svjetska rata povjerio svoju poruku milosrđa. Oni koji se toga sjećaju kao svjedoci događaja tih godina te su proživjeli strašnu patnju milijuna ljudi i predobro znaju kako je nužna poruka milosrđa. Isus je rekao sestri Faustini: “Čovječanstvo ne će naći mira dokle god se ne okrene s velikim pouzdanjem Mojemu milosrđu” (Dnevnik). Preko života i djela te poljske redovnice povezala se ta poruka zauvijek s dvadesetim stoljećem, posljednjim u drugome i mostom prema trećemu tisućljeću. Ta poruka nije nova premda se može smatrati darom posebnoga prosvjetljenja koje nam pomaže da uskrsnu radosnu vijest iznovice proživimo na intenzivan način kako bismo je ponudili muževima i ženama našega doba, kao snop svjetla.
3.Što će nam donijeti godine koje slijede? Kako će izgledati budućnost čovjeka ovdje na zemlji? Nije nam to dano znati. Pa ipak je izvjesno da uz sav novi napredak ne će izostati ni bolna iskustva. Ali će svjetlo Božanskoga milosrđa koje je Gospodin Isus karizmom sestre Faustine htio izliti na svijet osvjetljavati put čovječanstva u trećem tisućljeću. Nužno je da – kao nekoć apostoli – i današnje čovječanstvo prihvati u dvorani Posljednje večere povijest uskrsloga Krista koji pokazuje rane svoga razapinjanja opetujući: „Mir vama!“ Čovječanstvo se mora dati zahvatiti i prožeti Duhom što mu ga daruje uskrsli Krist. To je Duh koji liječi rane srca, koji ruši brane i ograde koje nas udaljuju od Boga te koje i nas međusobno dijele, Duha koji nam vraća radost o ljubavi Očevoj i bratskom jedinstvu.
4.Stoga je danas bitno, na ovu drugu nedjelju u uskrsnom vremenu, koja će ubuduće u cijeloj Crkvi nositi ime “Nedjelja Božanskoga milosrđa” shvatiti i prihvatiti poruku Božje riječi u njezinoj cjelovitosti. Čini se da bogoslužje kroz ponuđena čitanja orisava put milosrđa: Uspostavljajući taj odnos svakoga pojedinoga prema Bogu, i među ljudima se budi novi odnos bratske solidarnosti. Krist nas je učio da “čovjek ne samo prima i doživljava Božje milosrđe, nego da je i pozvan iskazivati i očitovati milosrđe i prema svojim bližnjima: ‘Blago milosrdnima – oni će postići milosrđe’ (Mt 5,7)” (Dives in misericordia, 14). Potom nam je očitovao mnogostruke putove milosrđa koje ne samo da oprašta grijehe nego dolazi svim čovjekovim potrebama ususret. Isus se spustio do svake ljudske bijede, materijalne ili duhovne naravi. Njegova poruka milosrđa dopire do nas preko njegovih ruku ispruženih čovjeku patniku. Tako ga je Sestra Faustina vidjela i navijestila svih ljudima svih kontinenata. U Samostanu u Lagiewniki u Krakovu svoj je život učinila hvalospjevom milosrđa. “Misericordias Domini in aeternum cantabo” (O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, Ps. 89,2).
5.Proglašenje svetom Sestre Faustine posebno je značajno. Naime, tom gestom htio bih danas prenijeti tu poruku novomu stoljeću i tisućljeću. Predajem tu poruku svima da bi naučili prepoznavati trajno sve bolje i dublje istinsko Božje lice te istinsko lice sve braće. Ljubav prema Bogu i ljubav prema braći, naime, nerazdvojivo su povezane kako nam dozivlje u pamet Prva Ivanova poslanica: “Znamo da ljubimo Božju djecu ako Boga ljubimo i vršimo njegove zapovijedi” (5,2). Apostol nas podsjeća na istinu ljubavi pokazujući nam opsluživanje zapovijedi kao mjeru i kanon, mjerilo ljubavi. Nije naime moguće niti je lako ljubiti istinskom, dubokom ljubavlju koja se sastoji u istinskom i punom darivanju vlastite osobe. Ta se ljubav dade izučiti jedino u Božjoj školi, toplinom njegove ljubavi. Usmjerujući svoj pogled prema njemu i njegovu očinskom srcu i sami postajemo kadri drugim očima gledati svoju braću, u stavu nesebičnosti i sućuti, velikodušnosti i praštanja. Sve je to milosrđe! Već prema mjeri u kojoj čovječanstvo razumije tajnu toga milosrdnoga pogleda iskristalizirat će se idealizirana slika koju imamo u prvom čitanju, kako je naime zajednica vjernika bila jedno srce i jedna duša, kako nitko od njih nije zvao svojim ništa od svega što su imali: Sve im bijaše zajedničko! (usp. Dj 4,32). Ovdje je smilovanje srca postalo stilom odnosa u zajednici, projektom zajednice i zajedničkim sudjelovanjem u dobrima. Ovdje su procvala djela milosrđa, duhovne i tjelesne naravi. Ovdje je milosrđe postalo konkretno u odnosima u zajednici, prema braći u nevolji.
6.Sestra Faustina Kowalska zabilježila je u svome Dnevniku: “Osjećam strašnu bol promatrajući patnje svojih bližnjih. Sve patnje mojih bližnjih nalaze odraz u mome srcu. Njihove patnje nosim u srcu do te mjere da sam jednostavno fizički iscrpljena i dotučena. Željela bih da na mene dođu sve muke kako bih time olakšala muke svojih bližnjih” (Dnevnik). Ovdje je jasno do kojega stupnja vodi sućutna ljubav kad se mjeri prema Božjoj ljubavi. Čovječanstvo se danas treba dati nadahnuti tom ljubavlju kako bi se suočilo s krizom smisla, s izazovima koji se danas javljaju iz raznih potreba, napose kad treba sačuvati dostojanstvo svake ljudske osobe. Poruka božanskoga milosrđa predstavlja također implicitno i poruku o vrijednosti i dostojanstvu svakoga čovjeka. Svaka je osoba u Božjim očima dragocjena, za svaku pojedinu Krist je dao svoj život, Otac daje svakomu svoga Duha kao Dar i nudi pristup svomu srcu.
7.Ta se utješna poruka obraća prvenstveno onima koji su – zbog teških životnih kušnja ili zbog tereta počinjenih grijeha – izgubili svaku vjeru u život ili su u napasti da očajavaju. Njemu se prikazuje umilno Kristovo lice, na njega se spuštaju snopovi svjetla što izviru iz Njegova Srca, i oni obasjavaju, griju i pokazuju put te ulijevaju nadu. Kolike je duše već utješilo zazivanje “Isuse, uzdam se u Tebe”, koje im je Providnost ponudila preko sestre Faustine. Taj jednostavni čin predanja Isusu razgrće i najtmastije oblake te čini da se snop svjetla spusti na svakoga čovjeka.
8.“O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka”. S glasom preblažene Djevice Marije, “Majke Milosrđa”, s glasom ove nove svetice koja u nebeskom Jeruzalemu zajedno sa svim ostalim prijateljima Božjim opijeva Božje milosrđe, ujedinjujemo i mi, putujuća Crkva, svoj glas. A ti, Faustino, Božji daru našemu vremenu, daru Poljske cijeloj Crkvi, pomozi nam shvatiti dubinu Božanskoga Milosrđa. Daj da ga svi iskusimo u životu i da ga svjedočimo svojoj braći. Tvoja poruka svjetla i nade proširila se cijelim svijetom, dovela grješnike do obraćanja, ublažila rivalstva, sukobe i mržnju te otvorila ljude za življeno bratstvo. Upirući svoj pogled prema licu Krista uskrsloga tvoju molitvu posvemašnjega predanja činimo svojom te u čvrstoj nadi izgovaramo: “Isuse – uzdam se u Tebe!”
30. travnja 2000., za proglašenja svetom bl. Faustine Kowalske
Prijevod – fra Tomislav Pervan
Međugorje
KRENITE U CIJELI SVIJET
Ivan Pavao II. Novo millenio ineunte (br. 58)
Ulaskom u novo tisućljeće (br. 58)
Krenimo naprijed s nadom! Novo se tisućljeće otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojem se moramo upustiti u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći. Božji Sin koji se iz ljubavi prema čovjeku utjelovio prije dvije tisuće godina i danas vrši svoje djelo. Potrebne su nam prodorne oči da bismo vidjeli to djelo i, poglavito, veliko srce da bismo i sami postali njegovim sredstvima. Nije li možda i slavlje jubilejske godine slavljeno zbog ponovnoga susreta s tim živim vrelom naše nade? Sada nas razmatrani i ljubljeni Krist još jednom poziva da krenemo na put: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’ (usp. Mt 28,19). Misijsko nas poslanje uvodi u treće tisućljeće pozivajući nas na isto oduševljenje koje je bilo vlastito kršćanima prvoga sata: možemo računati na snagu istoga Duha koji je bio izliven na Pedesetnicu i koji nas danas potiče da ponovno krenemo, poduprti nadom „koja ne postiđuje“ (Rim 5,5).
Naš korak, na početku ovoga novoga stoljeća, treba biti hitriji u prolascima putovima svijeta. Mnogi su putovi kojima svatko od nas i svaka od naših Crkava hodi. Nu, ne postoji udaljenost među onima koji su zajedno sjedinjeni jedincatim zajedništvom koje se svakoga dana hrani na stolu euharistijskoga Kruha i Riječi života. Svake nedjelje uskrsnuli Krist upućuje nam nešto poput poziva u dvoranu Posljednje večere, gdje se uvečer „prvoga dana poslije subote“ (Iv 20,19) predstavio svojima kako bi u njih ‘dahnuo’ životvorni dar Duha i kako bi ih uveo u veliku pustolovinu evangelizacije.
Na tome nas putu prati Presveta Djevica kojoj sam prije nekoliko mjeseci, zajedno s mnoštvom biskupa koji su došli u Rim iz svih krajeva svijeta, povjerio treće tisućljeće. Toliko sam je puta u ovim godinama pokazao i zazvao naslovom „Zvijezdo nove evangelizacije“. Još je pokazujem kao sjajnu zoru i sigurnu vodilju našega hoda. „Ženo, evo tvojih sinova i kćeri“, ponavljam joj, preuzimajući kao odjek glas samoga Isusa (usp. Iv 19,26) i kod nje postajući glasom djetinjega osjećaja čitave Crkve.
