Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 10,27-30
Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«
Danas se posvuda govori o kršćanskom identitetu, postavlja se upitnik tko je pravi kršćanin, što je to što kršćanina čini kršćaninom, koje su značajke istinskog vjernika. Na početku novoga stoljeća i tisućljeća mnogo toga se toga izmijenilo na licu naše Crkve, mnoge su reforme pokrenute, otvoreno je vjernicima blago Pisma, bogoslužja, mnogo se toga p(re)okrenulo u svijesti, ali kad se sabere sve, ostaje upitnik: Je li nam sve ovo što se dogodilo pomoglo da postanemo svjesni, istinski, uvjereni, osvjedočeni vjernici? I, kad smo to mi pravi vjernici?
Odgovor nam daje sam Gospodin u današnjem evanđelju. Ovce moje slušaju moj glas! One me poznaju! One me slijede. Vjernik je upravo onaj koji sluša Isusov glas, tko poznaje, tko je spoznao Gospodina, tko ga slijedi.
Prisjetimo se da je jedna od bitnih značajki u Pismu upravo slušanje. Ne toliko gledanje, oko, vid, već sluh, uho, posluh, poslušnost. Oko i vid mogu prevariti, mogu varati, čovjek može otići za pričinama, priviđenjima, lažnim viđenjima, fatamorganama, dok je uho neprevarljivo. Prisjetimo se da je Marijina tetka Elizabeta preko Marijinih riječi koje su odjeknule u Elizabetinu uhu i srcu spoznala Marijino bogomaterinstvo. Tek što mi do ušiju doprije glas tvog pozdrava. Na Marijin šalom–poruku mira uzvraća Elizabeta s blagoslovnom i zahvalnom molit vom i usklikom.
Nakon toga otvara Marija svoja usta i izgovara svoj veličajni Veliča.
Prisjetimo se i za Isusova djelovanja kako su apostoli za oluje na moru u pramazorje mislili da vide utvaru. Oči su ih varale, ali kad ih Gospodin oslovi, onda su uzviknuli Gospodin je, i Petar nakon toga hoda po vodi. Isto se zbilo i s Marijom Magdalenom nakon Isusova uskrsnuća za onoga susreta u vrtu kad je mislila da je ono vrtlar. Tek kad ju je Isus oslovio s Marijo prepoznala je u tom glasu Učitelja i pala mu do nogu. Jednako i učenici nakon uzaludnog ribolova, što čusmo protekle nedjelje, prepoznaju nakon Isusova oslovljavanja u nepoznatome na obali svog Učitelja. Dominus est – Gosodin je ono!
Isto se zbiva i u našem svakodnevnom životu. Glas voljene osobe prepoznajem među tisućama drugih glasova. Pogotovo ako me ta osoba poziva ili zove imenom. Upravo se to zbiva s Isusom u cijelom desetom poglavlju Ivanova evanđelja. Isus zove svoje ovce poimence, sve ih poznaje, i one ga slijede, slušajući njegov glas. Glas je to pastira, a ne najamnika, glas je to onoga koji polaže život svoj za svoje ovce. Glas je to ne vuka u ovčjoj koži, već onoga koji je došao k svojima da imaju život, u punini da ga imaju.
Dakle, kao što vidimo, ovdje je riječ o daleko većoj i snažnijoj vezanosti od pukog slušanja Isusove riječi ili promatranja iz publike, dok se dolje odvija utakmica života. On nas poziva u borilište, u svijet. Slušati njegovu riječ znači ostati u njoj, razmatrati, meditirati, kontemplirati, ići s njime, za njim, biti ondje gdje je on, glavom. Tako shvaća Isus svoju ulogu i svoje poslanje u svijetu spram svojih učenika. On se jasno stavlja pred učenike i traži to od njih. On to i danas jasno govori svojoj Crkvi i svakomu svom vjerniku. Izgovora nema, izmotavanja nema niti ga može biti, želimo li biti u njegovu društvu. To pak za nas znači, imati stalno izvučene životne antene, prijamnike i odašiljače, biti ugođen na njegovim valnim dužinama i svaki drugi glas koji ne dolazi od njega odstraniti iz svog života.
Danas, u eri medija, sredstava priopćavanja, znamo što znači uspostaviti pravu vezu, pogoditi točno određeni broj, valnu dužinu, i potom razgovarati. Bez uspostave kontakta nemoguća je komunikacija. Dakle, moramo točno znati s kim razgovaramo, tko je na drugoj strani, inače govorimo uprazno, uzalud. Znati kome se obraćamo, biti svjestan da nas drugi čuje, to je uvijek preduvjet za kontakt, za istinsku i duboku molitvu, za kontemplaciju.
Moramo znati s kim imamo posla. Zaputiti se k njemu, srušiti sve zidne pregrade koje nas od njega dijele. Isus nas poziva u svoje društvo, svoju blizinu, poziva nas da se stavimo njemu sučelice. I tad bi nam moralo biti jasno: Da bi čovjek bio kršćanin i Kristov, nije dovoljno samo govoriti ili pristajati uz program, kao što se pristaje uz program određene političke stranke. Ili kao što se pristaje uz određeni filozofski sustav te neke temeljne istine. Krist nije objava Boga spram koje se može ostati ravnodušan i na odstojanju, odmaku. Treba stupiti pred njega i u njemu prepoznati svoga Boga. Prihvati li to životno ozbiljno, čovjek se zapućuje u nepoznato, ali sigurno, jer Isus prethodi, predvodi, izvodi na svoje obilne pašnjake. Isus ne dopušta kršćanstvo s razmaka, iz pričuve, izdaleka, ne dopušta nama biti učenikom iz daljine. Moramo se zaputiti k njemu, u najbližu blizinu, kao onaj Ljubljeni učenik, privinuti mu se na srce.
Kako se to postiže? Potrebno je izići iz sebe. Zaputiti se. Izići iz vlastite ljušture ili kuće. Stupiti čak i u tunel, u tamu svjestan da idem prema svjetlu. Bez povratne karte. Tko samo ponekad izviri iz svoje kuće i domahne Gospodinu, ostaje vječiti početnik. Tko se služi Isusom samo za svoje prizemne potrebe, u nuždi, kad mu što treba, isto tako ostaje početnik koji se ne odvažuje na put za Gospodinom. Tko nema vremena za Gospodina, ne može niti čuti niti shvatiti Gospodinov glas ni samog Gospodina. Potrebno je stvoriti u svome dnevnom ritmu prostor i vrijeme za Gospodina, redovito. Stvoriti red u svojoj kući, makar nam to često ne odgovaralo. Samo tako će nam biti jasno da je on gospodar u našem životu, da je on smisao našeg života. Tko ne moli, tko s njime ne razgovara, ostaje vječni početnik, ne razumije, ne shvaća, i na kraju ostaje prikraćen i osakaćen za bitno u svome životu.
Čovjeka možemo samo onda shvatiti i razumjeti ako imamo za njega vremena, ako nam je do njega stalo, ako ga znamo saslušati. Prisjetimo se onoga splavara iz Hesseova Sidharte koji je upravo imao tu sposobnost, kao splavar, saslušavati ljude i s njima suosjećati dok bi ih prevozio preko rijeke. Bez toga ostat ćemo u površnim odnosima prema drugima i ne ćemo doprijeti do čovjekove biti. Isto je i s Isusom Kristom. On kao osoba traži našu pozornost, srce, predanje.
Moramo izoštriti za njega svoja ćutila, a to će se dogoditi samo kroz upornu i ustrajnu molitvu. Iznijeti mu sebe, svoje biće i srce, svoje brige i potrebe, slabosti i uspjehe. Cijeli svoj život sa svim njegovim plimama i osekama. Tek tako dopuštamo Isusu da uniđe u naš život i naše životne prostore i tijekove. Jer u molitvenom prostoru sve stvari i osobe poprimaju novo ozračje i novi smisao, dubinu i širinu, a život postaje osmišljen, s dubinom i nutarnjim jedinstvom. Ja im dajem život vječni te ne će propasti nikada i nitko ih ne će ugrabiti iz moje ruke! O takvu životu govori Isus već ovdje i sada svakome od nas. Svakoga od nas je pozvao, poimence i osobno.
To će pak reći: Tko sluša Isusa, tko mu se preda cijelim svojim bićem, tko se upusti u životnu odluku da će ga slijediti, toga i takvoga prožima Isus svojom osobom, životom koji je nerazoriv, vječan. To će stvoriti od nas ljude neuništive nade. Isus pak sam veli kako takve ne će nitko ugrabiti iz njegove i Očeve ruke. Takav život započinje već ovdje i svršava u vječnosti, ta nada rađa se već ovdje i danas. Krist je pozvao svakoga pojedinoga od nas. I nije to neka neuhvatljiva mistika ili pobožnost, već, gotovo bismo rekli, normalnost našega života. Danas je vjernik prepušten vlastitoj odluci. Nema više sredine koja bi nosila vjeru pojedinaca, nema onoga kršćanskog ozračja, kakvo smo npr. imali u srednjem vijeku ili prije u svojim zemljama koje su nosile kršćansko nazivlje.
Danas smo suočeni sa sekularizacijom, posvjetovnjačenjem, suočeni s ateizacijom, nesigurnošću, klimavom ili nikakvom vjerom. Stoga to od pojedinca iziskuje životna odluka i opredjeljenje. U vremenima i trenutcima kad nestaje vanjskih uporišta, kad svi moramo proći kroz pustinju života i sušne godine otpada od vjere, u vremenima koja su praktično bezbožna, moramo dati Gospodinu svoju riječ, odlučiti se za ono što nosi ovaj svijet i daje mu nadu i budućnost. U protivnom, ne ćemo opstati. A samo svojim odlučnim stavom pokazat ćemo suvremenom svijetu i onima s kojima živimo tko je pastir koji nas vodi na životne pašnjake, te da nismo nikakvo izgubljeno krdo koje tumara pustinjom ovog svijeta. Svijet treba takve odlučnike, takve vjernike. Svijet ponovno treba iskusnike i svece koji mogu biti putokazi u pustinjama života.
I danas nebrojeni lutaju svijetom, ne znaju ni kako se zovu ni tko su. Isus se nudi kao pomoć i pratitelj, on zna gdje je dom i kuća, i pod njegovim sigurnim vodstvom ljudi će doći u topli dom. Svako od nas iskonski zna, želi li nas drugi iskoristiti za sebe, ili nam želi pomoći. Izrael je znao gdje je velika zamka i zato je uvijek na vrhu svega stajala zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemoj imati drugih bogova osim mene. Ne smiješ štovati tuđe, lažne bogove. Bog ti se objavio, on ti je pokazao put, on je usadio sebe u tvoje srce i biće, i zato si mu dužan svoje srce. Poglavito je to srce snažno i neponovljivo zakucalo u Isusu Kristu. Pastirski štap koji Isus sa sobom nosi nije ni carsko žezlo niti faraonski štap zemaljskih moćnika, već putokaz kojim se služi i kojim zauvijek ostaje u službi, služeći čovjeku i njegovoj sreći i spasenju.
GLAS KOJI UMILNO I POZNATO ZVUČI
Prema starom liturgijskom običaju današnja je nedjelja posvećena Isusu – Dobrom Pastiru te molitvi za duhovna zvanja. Slika pastira danas je mladima je uvelike strana za razliku od ljudi Isusova vremena. A osim toga, tko želi da mu se obraćaju kao ‘ovci’? Uz sve to, ostaje jedna riječ koja zaslužuje našu punu pažnju, a to je glas. To je važan fenomen u našem svakodnevnom životu, jer susrećemo ljude a da ih ne vidimo, susrećemo se s njima samo putem njihovog glasa na telefonu.
Vrijedi pobliže pogledati kvalitetu glasa i glasova.
Osobe prepoznajemo po glasu. Glas dragih osoba prepoznajemo smjesta. Kad nas pozove, negdje u mnoštvu, prepoznajemo ga. Pa i kad draga osoba nakašlje, prepoznajemo je po kašlju. Glas je neprevarljiv, on se veže uz osobu. Glas majke uvijek odzvanja u ušima, tako drag i umilan. I neprevarljiv. Sjetimo se bajke o Crvenkapici. Glas koji dolazi iz preobučena Vuka… Nije to pravi glas, nego zavodnički, razbojnički.
Postoje pozivi koji nas ne dotiču, ali postoje glasovi koji su nam vrlo poznati, koji nas potpuno probude. Možda je to osoba koju već dugo čekamo. Već smo je prepoznali po zvuku, melodioznosti glasa. Samim slušanjem na telefonu nešto počinje vibrirati, stvara se atmosfera poznatosti, razumijevanja, bliskosti, prisnosti. Kao da osoba koju poznajemo stoji upravo tu, ispred nas. To može biti čak i stranac koji nam se približava kroz svoj glas, kada u koloritu njegova izričaja osjetimo nešto domaće, ugodno, sigurnost. Zvuk glasa drage osobe može natjerati naša srca da jednostavno zapjevaju, od sreće zaigraju.
To je slučaj i s Isusom i kršćanima, kaže Evanđelje. Znaš njegov glas, poznaješ ga među svim ostalim glasovima. Ono što govori, ton, riječi, duboko su poznati. Da: Ono što Isus ima za reći o Bogu i životu nije novo. Bog je o tome govorio u Starom zavjetu. Umjesto toga, on otkriva – na potpuno novi način, naravno – istinu koja je od samog početka utkana u svaku ljudsku dušu: da se ne treba ničega ili nikoga bojati, jer se Bog brine za njega – njega, krhko biće – i gleda ga očima dobrote – poput dobrog pastira. Isus ponovno upoznaje svoj narod s ovom istinom time što je takav kakav jest.
On za sebe kaže: Poznajem svoje ovce. U Bibliji, znati nikada ne znači jednostavno znati nešto, već znati o nekome, odnosno razumjeti ga, poznavati ga, biti blizak njegovoj tajni, veličini njegove duše. Takvo znanje ima veze s ljubavlju. Samo na taj način pastir može biti dobar pastir, jer samo na taj način može znati koje su potrebe onih koji su mu povjereni. To vrijedi i za Isusa i one koji se nazivaju njegovim stadom. Ono što govori i kako govori uvjerava ih da im želi dobro – dobro na način koji znači bezuvjetno. On sam kaže: Ja im dajem vječni život.
To znači: Slijediti ovog Pastira postavlja nas na put koji pred Bogom čini vječnim ono što činimo. Biti takav pred Bogom znači pripadati vječnosti. Otuda hrabro obećanje Pastira Isusa da pod njegovom skrbi za nas ne će biti vječnog prokletstva. Biti kršćanin znači shvaćati to doslovno! Ni patnja, ni krivnja, ni sudbina, pa čak ni smrt ne mogu uništiti ono što je stavljeno pod znak Dobrog Pastira, pod njegovo ime.
Isusov glas – blago i blagoslov
Imajući to iskustvo na umu, možemo se okrenuti Isusovu glasu. Možemo se pitati i kako je zvučao Isusov glas. Nemamo snimku, ali možemo percipirati učinak iz raznih izvješća. Nakon što je završio Propovijed na gori evanđelist govori o mnoštvu koje ga je slušalo i bilo jednostavno zadivljeno. Riječ je o božanskom autoritetu s kojim Isus nastupa (Mt 7,28). Ovo iziskuje i objašnjenje. Bilo bi pogrešno misliti da su ljudi prepoznali da je on Sin Božji pa je stoga njegov glas i nastup ‘božanski’. Ono što autor naziva “božanskim autoritetom” počiva, možemo pretpostaviti, manje u samom nauku i riječima, već prvenstveno u načinu na koji je Isus govorio, u atmosferi i privlačnosti koja je iz njega izbijala. Predočite si situaciju: Priča se o pet tisuća ljudi koji borave s njim na usamljenom mjestu. Mogli bismo pomisliti da ih je više fasciniralo ono što je Isus zračio nego to da su razumjeli svaku riječ. Vjerojatno je često sami Isusov glas privlačio svu njihovu pozornost; glas koji je prodirao u njihove duše poput tihoga ognja ili žeravice.
Moć emocija
Paralelu možemo vidjeti u životu svetog Franje, kada je na potpuno novi način govorio o Bogu na tržnici u Asizu, u Bologni i na drugim mjestima. U biografiji Tome Celanskog stoji: „Govorio je jednostavnim jezikom, ali njegove su riječi, iz obilja srca, zaokupljale slušatelje. Bile su poput goruće vatre koja je prodirala u dubinu njihovih srca.“ Možete zamisliti njegov izgled ovako: Odlazi na tržnicu, razgovara s čovjekom, započinje razgovor s njim, drugi postaju svjesni toga i prilaze, formira se grupa, a to je zato što vide zainteresirana, zabrinuta, zamišljena lica. Impresionirani su i ne mogu zaboraviti čovjeka iz Asiza i ono što govori. To i dalje ima utjecaj, a nekima mijenja cijeli život. Njegove popularne propovijedi su sve samo ne sofisticirane i dobro promišljene. On govori samo ono što mu je na srcu. Nisu to argumenti, već snaga njegovih emocija koje se automatski prenose na slušatelje. Glas govornika je ovdje ključan jer pokreće cijelu osobu, dušu i tijelo.
Prepoznat po glasu
Nešto slično možemo zamisliti s Isusom. Postoje scene koje su nam poznate iz Evanđelja. Učenici na moru, bije ih protivan vjetar, ne mogu naprijed, a Isus hodi po vodi. Oni kriknu i misle da vide duha. Isus ih jednostavno oslovljava: Ja sam! Ne bojte se! Po glasu ga poznaju. Ili pak uskrsna izvješća. To se odnosi na put u Emaus, kad je dvojici učenika tumačio Pisma, a njima je tek kasnije bilo jasno da im je gorjelo srce dok im je putem tumačio Pisma. Ili pak događaj kada je Marija Magdalena susrela uskrslog Krista, u vrtu pored prazna groba. Pogled joj je zamagljen suzama, tugom i očajem, tako da vidi samo stranca. Tek kad čuje svoje ime izgovoreno glasom koji joj je duboko poznat, ona je dirnuta i potpuno preobražena. Svi osjećaji su okrenuti naglavačke. U izvješću se čak i ne spominje da ga ona prepoznaje. Prikazana je samo njezina reakcija kako bi se još sažetije izrazila dramatičnost događaja. Ona može samo uzviknuti: “Rabbuni! Učitelju moj!” Ili pak prema Iv 21, kad su učenici svu noć lovili i ništa nisu ulovili, a on ih s obale oslovljava: „Dječice!“ Ljubljeni učenik prepoznaje: „Gospodin je!“ Ili pak Marija u pohodima Elizabeti. Glas Marijin odzvanja u Elizabeti i ona osjeća Duha Svetoga u sebi. „Tek što mi doprije glas tvoga pozdrava…“
Magdalena priznaje da Gospodinu Isusu duguje sve: veliku prekretnicu u svom životu kada ju je oslobodio demona i da on, njezin Gospodin i Učitelj, sada stoji sučelice pred njom kao živi, kao onaj koji je tu. U njezinom uskliku odjekuje istodobno i izraz konačnog ispunjenja i sigurnosti. Ispunjenje je druga riječ za osjećaj da sam shvaćen i prihvaćen u vlastitoj krajnjoj čežnji, da osjećam svoga dvojnika koji otvara i osvjetljava posljednju komoru srca.
Sjetimo se i Isusovih riječi: „Ja poznajem svoje“ (Iv10,27). Slijediti takva i toga pastira i učitelja dolazi kao nešto normalno, i svi napori postaju laki. Nema alternative toj doživljenoj bliskosti.
Strah je nestao
Nestaje straha kod onih koji osjećaju u glasu i osobi neograničenu ljubav. Praznina i očaj nikada te ne mogu snaći, smrti se više ne treba bojati. Isus ima to u zreniku kada kaže: „Nikada ne će propasti, nitko ih ne će ugrabiti iz moje ruke” (Iv 10,28). Na nama je da izoštrimo svoja osjetila za Isusov glas. To se događa kada razvijemo osjećaj za ono što je istinsko i trajno u našim životima, za sve što nas vodi u dubine vlastitih srca, za ono što čini naše živote vrijednima, bogatima i smislenima. Možemo biti sigurni da će glas koji tražimo doći do nas upravo tamo gdje ga najmanje očekujemo.
