Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 18,1-8
Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Prema predloženim tekstovima dalo bi se zaključiti kako je u žarištu poruke poziv na ustrajnu molitvu te jamstvo glede uslišanja molitava uprisutnjeno primjerima iz Starog zavjeta i prispodobom o nasrtljivoj udovici.
Sva Božja čuda su velika pouka. Grčka riječ za njih doslovno znači „znakovi“. Ona ukazuju, smjeraju na nešto, imaju svoju poantu, naglasak. Dakle, koja je poanta ove priče? Ne čudesna moć u Mojsijevim rukama da dobije bitku sve dok ih je držao podignutima, jer nije moć u rukama, već u Bogu koji im je privremeno dao moć. Poanta je radije u tome da kada Bog čini čudo, ponekad zahtijeva od nas da radimo s njim, da doslovno surađujemo; on uzdiže svoje podređene. Bog to nije učinio bez Mojsija, već samo s njim. Mojsije je morao obaviti posao držanja ruku podignutih.
Druga lekcija je spoznaja da nitko od nas ne može mnogo učiniti sam. Mi smo konačni. Naši napori su konačni. Mojsije nije mogao sam učiniti Božje djelo; nije mogao držati ruke podignute cijeli dan. Trebamo jedni druge.
Stoga nam Bog šalje prijatelje. Slabost svake osobe koja mu stvara potrebu za prijateljima zapravo je snaga – minus je plus, blagoslov – jer je samo prijateljstvo velika snaga i veliki blagoslov. Trebamo druge, ne da bismo obavljali posao koji ne možemo sami, već i za sebe – ne samo radi posla, već radi prijateljstva. Prijateljstvo drugih nam je potrebno čak i više nego njihov rad. Naša potreba za njihovim radom, njihovom suradnjom dio je naše veće potrebe za njihovim prijateljstvom.
Prijateljstvo je ispit naše poniznosti. Sotona nema prijatelja jer nije ponizan. On je ohol. Biblija kaže da je Mojsije bio velik jer je bio ponizan: „A čovjek Mojsije bio je vrlo ponizan, najponizniji od svih na zemlji“ (Br 12,3). Krotkost, blagost i poniznost su snage jer nas otvaraju drugima i njihovoj pomoći. A ti drugi uključuju i podređene i nadređene. Aron i Hur bili su manji od Mojsija u mnogočemu. Mojsije je bio najveći od proroka. Ali na taj dan, Mojsije je bio ovisan o Aronu i Huru koliko su oni bili ovisni o njemu. Život je timski sport. Bog nas je namjerno stvorio takvima, da našu pobjedu i uspjeh učini ovisnima o drugima.
A da je Pismo neprevarljivo te da nas uči pravilnim životnim koracima poručuje drugo čitanje iz Poslanice Timoteju. Potrebno je samo imati dugi, veliki dah i duh =’mah-atma’ znači upravo to. Mahatma Gandhi se znao kroz desetljeća strpljivo boriti za pravo na slobodu i život svog naroda, cijele Indije. To uključuje ustrajnost, svijest o vlastitom pravu, najprije na život, slobodu.
„Pismo“ znači „sveti spisi“, spisi ne samo o Bogu već od Boga, nadahnuti Bogom. Kada je sveti Pavao napisao ovaj odlomak, kanon, ili popis knjiga koje su tvorile „Pismo“, još nije bio dovršen. Židovi su bili u procesu definiranja svog „kanona“, a kršćani su definirali svoj kanon svetih spisa tek stoljećima kasnije. Ali i Židovi i kršćani definirali su svoj kanon praksom, upotrebom, činjenicom da su iste knjige cijela Crkva stoljećima smatrala i koristila kao Sveto pismo, s vrlo malo prijepora oko njih. Kada je sveti Pavao napisao ove riječi, njegova vlastita pisma još nisu bila dio kršćanskog kanona knjiga Novog zavjeta, naravno, a jedno od Evanđelja, Ivanovo, još nije bilo napisano; pa ono što on misli pod „Pismom“ u to vrijeme bilo je ono što mi kršćani nazivamo Starim zavjetom. Značajno je da kaže da je Sveto pismo Starog zavjeta, čak i bez Novog, „sposobno dati vam mudrost za spasenje po vjeri u Krista Isusa“. Drugim riječima, da preko tri stotine specifičnih proročanstava u židovskim Svetim pismima o Mesiji jasno upućuje na Krista.
Bog nam je dao Sveto pismo, i Stari i Novi zavjet, ili Saveze, kao „mudrost“ – to jest, ne kao skup problema koje teolozi trebaju riješiti, ili kao dijelove podataka koje povjesničari trebaju prikupiti, ili kao skup kulturnih „vrijednosti“ koje psiholozi i sociolozi trebaju procijeniti, već kao praktični vodič za život i spasenje, putokaz kroz ovaj svijet i u sljedeći. Svrhe koje sveti Pavao navodi za Sveto pismo, razlozi zašto je Bog nadahnuo naša Sveta pisma, svi su praktični: „mudrost“, „spasenje“, „poučavanje“, „pobijanje“ (zabluda), „ispravljanje“ (grijeha) i „odgoj u pravednosti“ – drugim riječima, da nam pomognu da postanemo ono što smo stvoreni biti, da postignemo cilj, svrhu i smisao ljudskog života, a to je postati sveti.
Poanta Isusove prispodobe u današnjem Evanđelju vrlo je jasna. Sam Isus to objašnjava: ako čak i nepravedni ljudski sudac, koji ne mari ni za Boga ni za ljude, uslišava pravednu molbu dosadne stare goropadne udovice koja nikako ne odustaje, već ga stalno gnjavi, koliko će nam više Bog, naš nebeski Otac, koji nas neizmjerno voli, dati dobra za koja ga molimo, ako samo ustrajemo?
Objektivna je istina, činjenica, da nas Bog voli. Ako smo mudri, ako živimo u stvarnom svijetu, ako živimo u svijetu kojim upravlja Bog, Bog ljubavi, ako je naš život u skladu s istinom, kada molimo nikada ne ćemo odustati. I Bog će uslišiti naše molitve mnogo velikodušnije nego što možemo zamisliti. Sveti Franjo Asiški rekao je jednom od svojih redovnika: „Reci mi, brate, tko je od te dvojice po tvom mišljenju spremniji: Bog da nam daruje milost ili mi da je tražimo?“
Nema nesigurnosti niti promjene s Božje strane. Ali s naše strane postoji nesigurnost. Mijenjamo se iz vjere u nevjeru, iz povjerenja u nepovjerenje, iz strpljenja u nestrpljivost, iz pouzdanja u očaj – i tako stalno. Stoga Isus završava s ova dva pitanja, ista dva pitanja koja je postavio sveti Franjo. Prvo: „Zar Bog neće osigurati prava svojih izabranika koji ga zazivaju dan i noć? Hoće li biti spor da im odgovori?“ I odgovara na vlastito pitanje: „Kažem vam, pobrinut će se da im se brzo udovolji.“
Zatim postavlja drugo pitanje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ I ne odgovara na to pitanje. Zašto ne? Jer mi moramo odgovoriti na to pitanje.
Bog daje vodu; mi otvaramo slavinu. Bog je uvijek tu za nas; mi nismo uvijek za njega.
Isus je, između ostalog, najveći svjetski filozof. Uvijek je u pravu i uvijek je logičan i uvijek je nepobitan. Njegov argument ovdje je neosporiv: Ako će nam čak i zli ljudi dati dobre stvari ako smo dovoljno uporni, hoće li Bog biti manje dobar i manje velikodušan od toga? Ili će biti puno velikodušniji? Jesmo li mi velikodušniji od Boga? Volimo li više nego Bog toga prijatelja ili člana obitelji koji upravo sada pati, tuguje te je u pravoj nevolji?
Kad je riječ o čovjekovu pravu na život, pa i pred samim Bogom, ne ustručava se Isus upotrijebiti čak i drastične, neprimjerene slike. Onaj je sudac gluh i slijep, tvrdokoran i bezobziran, doslovce bezbožan, ali je žena oboružana neuništivom sviješću kako je u pravu. Iza sebe ima istinu, pravo i čvrstu volju za životom, što joj na kraju i uspijeva. U mnogočemu je ova udovica nalik Jobu (Jb 23,4sl), nekim psalmima ili autobiografskim ispovijedima jednog Jeremije, ili pak onoj Sirofeničanki, poganki, koja uporno i nasrtljivo moli za svoju kćerku, opsjednutu.
Mahatma je Gandhi svojim postom i miroljubivim ponašanjem bacio na koljena kolonijalnu englesku silu i izvojevao slobodu i neovisnost za Indiju. Sjetimo se baršunaste revolucije u Češkoj 1989., milijunskih mimohoda sa svijećama 1989. na istoku Europe kad je pao Berlinski zid, a geslo bijaše – Prekovati mačeve u plugove i koplja u srpove, prema proroku Izaiji i Miheju. Ti prezreni i maleni nisu nejaki, oni postaju čimbenikom ako stanu do kraja iza svojih misli i ideja, iza onoga što im pripada. I time dolazimo do onoga što Isus želi reći ovom slikom.
Naime, treba angažman cijeloga čovjeka kad je u pitanju Bog, kad ga zazivamo u pomoć. Udovica zna što je u igri: Cijela njezina egzistencija, njezin život i budućnost njezine djece. I to je tjera u krajnju odlučnost. „Pa i ako me zatvori ili izbaci van, ne odustajem tražiti svoje pravo!“ Isus nam veli, takvo pouzdanje i takav stav trebali bismo imati kad se Bogu molimo. Isključena je ona rutinska ili mehanička molitva koju obavljamo površno. Stoga je kod molitve bitno: Jesam li uz svoju molitvu srcem i dušom, ili samo polovično?
Shvatimo li prispodobu u tome surječju, ona nije poglavito naputak za ustrajnu molitvu, već riječ utjehe i ohrabrenja. Već smo često naglašavali kako se nad samo Isusovo poslanje nadvijaju tmasti oblaci odbacivanja. Njemu se osporava pravo na život i djelovanje. Isus je odlučan na svome putu i prispodoba je nešto poput poziva svima da uvide kako nema te zemaljske sile koja bi ga mogla spriječiti da ide zacrtanim putem.
Isus živi iz svog iskustva, iz neposrednog dodira sa svojim Ocem, makar se činilo da se i on ponekad obraća gluhim (Očevim) ušima. Bog nije neka neumoljiva sila koja se ne obazire na ljudsku sudbinu. Isus djeluje i živi iz svoga osjećaja sinovstva, vjernosti Oca Sinu i Sina Ocu, on kroči svojim putem, ma kako taj put završio. A završit će onako kao je sam naznačio u odgovoru onoj ‘lisici’ Herodu, kako ne dolikuje da istinski, pravi prorok bilo gdje dovrši svoj tijek i život osim u Jeruzalemu ( usp. Lk 13,3 sl.). Na kraju je Očeva ruka ta koja vodi i spasava. Radosna će vijest postignuti svoj konačni cilj, njegovu je djelu zajamčena budućnost, i on se nema čega bojati. Sve je u konačnici u Očevoj promisli.
Isus s jedne strane sve snažnije i jasnije ćuti kako su iscrpljene snage njegove mašte i uvjerljivost riječi da bi svoje protivnike uvjerio u ispravnost svoga puta i poruke. Nije mu uspjelo pridobiti ih za sebe, a oni koji žive u svojoj uhodanoj religioznosti sve više se izoliraju od njega. Sam je osvjedočen kako njegove riječi nisu pusti snovi ili želje.
Isus je poštivao vjerske autoritete u svom narodu, ali ipak je bio svjestan da je ono što nosi u sebi i nudi svijetu plod ‘otvorenog Neba’, da je tu riječ o novom, neočekivanom zahvatu samog Boga. Nikakav ljudski autoritet ne može to slomiti. Makar se u ovom trenutku sve protiv njega (u)rotilo, ipak će jednom sam Bog zahvatiti i podariti mu pravo. Isus se nije iznevjerio svomu poslanju navješćujući riječ rubnima, carinicima, prostitutkama, nije se iznevjerio svetim predajama svog naroda, nego je djelovao iz imperativa (za)danog trenutka.
Isus stavlja sve na Očevu kartu, onu koja mu je dana za krštenja na Jordanu, za preobraženja na Taboru, i zato ga ta ruka ne će ostaviti ni u ovom trenutku krize. Na djelu su povjerenje i nada u konačnu pobjedu i potvrdu, makar kroz smrt i tragični svršetak njegova ovozemaljskog djelovanja. Potvrđuje to i Poslanica Hebrejima (5,7): “Isus, pošto za vrijeme svoga zemaljskog života prikaza molitve i prošnje s jakim vapajima i suzama onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, bijaše uslišan zbog strahopoštovanja. I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost”.
Isus prevraća poimanje i svijest u odnosu na Boga ne teorijom, već praksom. Jednom jedinom riječju koju je prvi uveo u sveukupnoj povijesti religija, a to je riječ ‘Otac’. Riječ nabijena smislom, preobrazbenom snagom. Tom riječju dopire i prodire do Božjeg srca, odakle je i izišao, tom riječju podiže pravo na sve što je njegovo odvjeka. Tom riječju briše iz pojma Boga sve ono strašno, nepredvidivo, tiransko, i na Božjem licu ubuduće sja odbljesak vječne ljubavi, sunce koje jednom zauvijek i neopozivo prodire u ‘tamu i sjenu smrti’ u kojoj tavore svoje dane pozemljari.
Tom se riječju – Otac – uklanja strah i otvaraju vrata nove epohe koja stoji u znaku nade, slobode, punine milosti, Božjeg sinovstva. Makar se nama činilo da Isusovo djelovanje i nauk stoje u znaku spasenja i propasti, milosti i osude, nade i straha, ipak moramo reći da je njime započeo veliki dan spasenja, koji ne poznaje zalaza, godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4,19).
I Isus je kroz tjeskobu i nutarnju borbu izborio tu svoju sigurnost. Napose je to uočljivo u njegovoj agoniji u Getsemaniju i na križu. Jednom moli da ga mimoiđe kalež, drugi put s križa jadikuje zbog svoje ostavljenosti, ali sve prepušta Ocu.
Moli ondje svoj istinski “De profundis”, “Iz dubine vapijem k tebi, Bože moj”, najusrdniji koji je ikad izmoljen. Isus u osobi postaje ‘code’ Boga koji mu odgovara i obznanjuje svoje namisli. Iskusili su to Pavao i svi istinski nasljedovatelji koji su na Kristovu patničkom licu vidjeli sjaj Uskrsloga i Božju istinu. Isus nam pruža u ruke ključ kako čovjek može konačno u Božjem naručju odahnuti, osjećati se sigurnim i zbrinutim, oslobođenim i posve u miru.
Ne pada nam to u krilo kao dar, nego je to konačni cilj za koji se čovjek mora poput Isusa izboriti. Jer ono što je on izveo, želi Isus da svaki od onih koji za njim pođu, izvede i u svome životu. Bog je to koji i kroz svoju šutnju govori, a u svojoj je daljini dovoljno blizak. Bog je to za koga se isplati živjeti te koji nam i u samoj smrti može biti jamac novog i vječnog života.
