Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 19,27-29
Petar upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«
Danas je svetkovina svetoga Benedikta, opata, utemeljitelja reda benediktinaca, oca zapadnoga monaštva, zaštitnika Europe.
Rodio se oko god. 480., nakon raspada Zapadnoga rimskoga carstva u današnjoj Umbriji, a preminuo god. 547. u Montecassinu. Poslan na školovanje u Rim s četrnaest godina odlučuje se na bijeg iz Rima, zbog nemorala i pokvarenosti u samome gradu, povlači se u samoću, u blizini Subiaca. Živi kao pustinjak-eremit; neki mu monah donosi monaško odijelo i brine se za hranu. U samoći provodi pune tri godine. Otkrivaju ga pastiri i odmah je pukao glas o njegovoj svetosti. Dolaze mu redovnici iz obližnjega samostana Vicovara i mole ga da postane nasljednik njihova preminula opata. Prelazi u Vicovaro. Monasi su protiv svoje volje prihvatili njegovu stegu i strogost i zato su odlučili dokrajčiti njegovu tiraniju. Htjeli su ga otrovati, ali je preživio. Napušta ih i vraća se u svoju špilju u Subiacu.
Vremenom se oko njega okuplja mala zajednica monaha, njih dvanaest. On postaje prvi opat, ‘pater’. S nekoliko najvjernijih ide na jug i god. 529. utemeljuje samostan u Monte Cassinu koji postaje matičnim samostanom svih benediktinaca. Napisao je pravilo u koje je utkao rimsku stegu i duh Kristov, duh Evanđelja. Pravilo nadmašuje u svemu sva dotadašnja pravila. Od redovnika traži trajni boravak u samostanu, u opatiji, za razliku od mnogih lutajućih monaha i asketa kojih bijaše onodobno u izobilju. Traži odvrat od svijeta, odricanje od privatnoga vlasništva, traži čistoću, poniznost i šutnju. Zahtijeva od redovnika bezuvjetni posluh opatu.
Benedikt je uronjen u ozračje molitve, ona je bila osnovni temelj njegova života. Bez molitve nema iskustva Boga. Benediktova duhovnost nije bila duhovnost bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pomutnji svoga doba on je živio pod Božjim pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pritom nije nikada gubio iz vidika svakodnevne dužnosti i čovjeka s njegovim stvarnim životnim potrebama. U svojem Pravilu on opisuje monaški život kao „školu služenja Gospodinu“. Započinje riječima “ausculta fili” – što će reći, ‘počuj, sinko’, a završava “et pervenies” – i ‘stići ćeš do cilja’. Poslušaj ove riječi, i zajamčen ti je život u vječnosti.
Cijeli je dan oblikovan geslom ‘moli i radi’, ora et labora. Prema riječima psalma(119,164) “sedam puta na dan pjevam tebi hvalu”, i on je podijelio dan tako da se redovnici okupljaju sedam puta na dan na molitvu (i na jedno noćno bdjenje). Slobodno i radno vrijeme uređeno je prema Pravilu. “Lijenost je neprijateljica duše, i stoga se braća moraju baviti nečim, čitanjem svetih knjiga i radom”. U svemu se treba slaviti i proslaviti Bog.
Djelo ovoga svetca i na poseban način njegovo Pravilo pokazali su se nositeljima istinskog duhovnog vrenja koje je tijekom stoljeća i izvan granica njegove domovine i vremena, promijenilo lice Europe, stvorivši nakon raspada političkog jedinstva novo duhovno i kulturno jedinstvo koje je davala kršćanska vjera koju su prigrlili narodi europskog kontinenta.
Pavao VI., proglašavajući 24. listopada 1964. sv. Benedikta zaštitnikom Europe, želio je odati priznanje veličanstvenom doprinosu koji je taj svetac svojim Pravilom dao oblikovanju europske civilizacije i kulture. Ne treba smetnuti s uma da u godini kad on podiže i otvara samostan na Monte Cassinu car Justinijan zatvara pogansku Platonovu Akademiju u Ateni. Jedno doba nestaje, novo, kršćansko, Kristovo doba u kulturi i civilizaciji se rađa prema mjerilu i pravilu Evanđelja i Isusa Krista.
Današnja Europa – koja je izašla iz stoljeća duboko ranjena dvama svjetskim ratovima i nakon sloma velikih ideologija koje su se pokazale tragičnim utopijama – traga za vlastitim identitetom. Neosporno je da za stvaranje novoga i trajnog jedinstva važnu ulogu imaju politička, ekonomska i pravna sredstva, ali je potrebno također pokrenuti etičku i duhovnu obnovu koja crpi snagu iz kršćanskih korijena kontinenta. Bez te životne limfe čovjek i nadalje ostaje izložen opasnosti da podlegne napasti da bude otkupitelj samoga sebe: utopija je to koja je, na različite načine, u Europi 20. vijeka prouzročila, kao što je istaknuo papa Ivan Pavao II., “nazadovanje bez presedana u izmučenoj povijesti čovječanstva”.
Glasnik mira, utemeljitelj jedinstva, graditelj civilizacije, ali iznad svega navjestitelj Kristove vjere i otac redovništva na Zapadu: naslovi su koji opravdavaju slavu svetog Benedikta. Kada je Rimsko carstvo propalo, dijelovi Europe utonuli u tamu povijesti, a drugi još nisu upoznali duhovne vrijednosti civilizacije, Benedikt je bio taj koji je svojim neustrašivim, ustrajnim radom donio zoru novog doba u europski kontinent. Poglavito su on i njegovi sinovi potom križem, knjigom i plugom donijeli kršćanski napredak narodima između Sredozemlja i Skandinavije, Irske i ravnica u Poljskoj.
Križem, tj. Kristovim zakonom, učvrstio je i unaprijedio organizaciju javnog i privatnog života. Valja se prisjetiti da je on poučavao ljude da prvo mjesto zauzima služenje Bogu u molitvi časova, Časoslova, tj. redovne liturgijske molitve.
Zatim kod knjige, tj. kod kulture. U vremenu kada se postupno gubila humanistička baština antike, sv. Benedikt je svojim tolikim samostanima donio slavu i autoritet, providonosnom je brigom sačuvao klasičnu baštinu starih i netaknutu je predao potomstvu, obnovivši tako ljubav prema znanosti. Sjetimo se čuvenih skriptorija u pojedinim samostanima koji su prepisivali antičku baštinu i tako je prenijeli nama.
Naposljetku, uspio je pomoću pluga, tj. zemljoradnje i drugih sličnih pothvata, pretvoriti neplodna i napuštena područja zemlje u plodna polja i rascvjetale vrtove. Spajajući molitvu i tjelesni rad, oplemenio je i unaprijedio ljudski rad, u skladu sa svojom poznatom izrekom: Ora et labora (Moli i radi). Zbog toga je papa Pio XII nazvao sv. Benedikta s pravom “Ocem Europe”.
